Pišući svoj prvi roman, hodao sam stopama neobičnog pustinjaka Marka iz 19. stoljeća
Sinoć je na samoborskom Brdu knjiga održana promocija nove knjige idejnog začetnika i suorganizatora festivala te novinara i stručnjaka za odnose s javnošću Milana Majerovića-Stilinovića, romana “Srce mog medvjeda” u izdanju Libricona.
Najprije je to osjećaj velikog olakšanja jer je nešto za mene zbilja veliko i izazovno uspješno završeno. To je i uzbuđenje jer će odsad knjigu upoznati veći broj ljudi, a neki od njih imali su dosta utjecaja na njezin nastanak. Zanimaju me njihove reakcije, kao i reakcije nepoznatih ljudi koji će je čitati.
Ideja o pisanju romana kuhala se oprezno i na laganoj vatri nekoliko mjeseci nakon što sam u NP Risnjak vidio infoploču s nekoliko rečenica objašnjenja naziva lokacije Markov brlog. Ona se nalazi na jednoj od staza kojom se od Crnog Luga penje na najviši vrh Gorskog kotara. Nekoliko šturih rečenica bilo je okidač da se zapitam: “Kakav je čovjek bio ‘šumski pustinjak’ Marko koji je tu u šumi krajem 19. stoljeća podigao drvenu kućicu, u njoj živio, i zašto je to napravio? Što je tražio, što je našao, kako mu je izgledao život?” Sve nas od djetinjstva barem malo privlače romantične priče o pojedincima koji poput Grizzlyja Adamsa iz davne američke serije odlaze živjeti u divljinu. Ali stvarni život Marka Turka, koliko god bio neobičan, imao je još i potpuno neočekivan kraj, daleko od planina. Opreka između tih dviju krajnosti bila mi je glavni okidač za pisanje.
Obuzela me je ideja istraživanja nečeg što je svima pred očima, ali pokraj tog samo usput prolaze. U starim putopisima koje sam čitao katkad se samo uzgredno spominje lokacija Markov brlog, ali sam Marko – nikad. On nije bio slavni Ilirac ni vlastelin po kojem bi se u to doba nazvao neki važan vrh ili predio. Bio je običan, čak vrlo siromašan seljak iz malog mjesta Hrib blizu Gerova. Vjerojatno su ga za života smatrali i čudakom. Svejedno se danas po njemu još uvijek nešto zove, makar od njegove brvnare odavno nema ni traga, niti je taj maleni dio Risnjaka po nečemu poseban, više ili manje lijep od drugih. Ali u anonimnosti i zaboravu ima nečeg zanimljivog. Svaki čovjek ima svoju veliku životnu priču, samo je treba prepoznati. On ili netko drugi. Otkriti ili pokušati zamisliti – u ovom slučaju život naoko nevažnog čovjeka, ono veliko i važno u njemu – to mi je bio izazov. Romanom sam htio istaknuti i veliku ljepotu Gorskog kotara, koji je još jedna od inspiracija knjige. Ako sam pisanjem uz to Marku Turku podigao spomenik, 80 godina nakon smrti, drago mi je, iako ga nisam poznavao. Zaslužio je to.
Naravno, nemam pojma kakav je u stvarnom životu bio glavni lik moje knjige. O njemu sam pronašao samo nekoliko rečenica, a od njegova prapraunuka, velečasnog Vjekoslava Kovača iz Gerova, doznao još ponešto uz informacije o datumima smrti i rođenja njegovih potomaka. Sve ostalo, uključujući Markovu osobnost, trebalo je zamisliti ili izmisliti. Ali to je, napokon sam nakon mnogih godina novinarstva osjetio i to čudo – piščeva sloboda. Vodio sam se time da za početak ni Marku ni njegovim potomcima ne želim napraviti štetu. Onda sam puštao mašti na volju, razumu na prosudbu i vlastitom osjećaju na propitivanje o tome kakav je mogao biti čovjek koji dobar dio godine živi u šumi, dok ostatak vremena provodi u malom nedostupnom selu s brojnom obitelji.
Najlakši dio rada na knjizi bilo je hodanje i istraživanje Gorskog kotara. Tamo mi je uvijek lijepo pa sam u više navrata posljednjih nekoliko godina uživao hodajući svim stazama za koje pretpostavljam da ih je za života koristio i Marko. Puno ih je bilo, ne znam u kilometrima, prestao sam to brojiti, ali – nikada dosta. Da bih što bolje predočio sebi kako je mogao izgledati njegov osamljenički život, prošlog sam ljeta tjedan dana bio sam u kućici na stablu u Kuparima, podno Markova rodnog sela Hrib, blizu izvora Kupe. Pretprošlog ljeta pak nekoliko sam dana proveo u staroj drvenoj kući Markova prapraunuka, vlč. Vjeke Kovača u Gerovu.
Nešto Marka ima u svakome od ljudi koje će privući ova knjiga, eto vidite, i u vama. Naravno da su mi i vlastita iskustva pomagala da ga osmislim i oživim. Pretpostavljam da je i on volio prirodu, još i više nego ja, pa je te dijelove bilo lakše napisati.
O Marku sam pronašao samo nekoliko rečenica, a sve ostalo trebalo je zamisliti ili izmisliti