Jugoslavije više nema; nakon obračuna s vlastitim narodima ne može se reciklirati. Točka!
Treba li se opet bojati Jugoslavije poslije ozbiljnog politološkog upozorenja da je virus jugoslavenstva mutirao i da se širi Hrvatskom? Grom je udario iz vedra neba, iz jednog znanstvenog članka, dižući dosta prašine oko teme koja kod Hrvata nije dobrodošla, čak ni u teorijskom vidu “konstrukta”. Obični ljudi slave godinama pobjedu nad državom koja ih je napala, upućeniji misle da je bivša država poražena zauvijek, znalci i specijalisti uglavnom uspješno izbjegavaju škakljive rasprave, a političari mudro paze da ne ugroze svoje interese. Jugoslavija je za Hrvate bila prošlost koja je loše počela i lošije završila. Između toga bilo je svega što se ne može lako zaboraviti.
Zauzeta drugim, ozbiljnim predizbornim problemima, hrvatska politika ne pokazuje da se plaši nove “pandemije”; čak ni SOA u svome izvješću ne govori o toj vrsti (političke) ugroze. Otkud odjednom problem jugoslavenstva u Hrvatskoj? Koliko je politički realan i relevantan? Ili je samo atraktivna medijska i teorijska tema? Renomirana profesorica politologije Mirjana Kasapović bacila je bubicu jugoslavenstva pred Hrvate koji su 30-ak godina živjeli u uvjerenju da su Jugoslaviji rekli “zbogom” i da se nemaju što više opraštati ni od Jugoslavije ni od jugoslavenstva. Burne reakcije na njezine teze potvrđuju da se u Hrvatskoj uopće ne raspravlja ozbiljno ni o čemu, da prevladavaju monolog ili šutnja. Stručni članak u stručnom časopisu brzo se pretvorio u političku temu ili ne-temu, o kojoj bi uskoro i vrapci mogli propjevati. Ni oni koji profesoricu podržavaju ni oni koji je kritiziraju ne zvone na uzbunu, da bi naciju trebalo opet cijepiti, ili, ne daj Bože, stavljati u karantenu.
Stvari su logične, po definiciji: ako je nešto postojalo, i zvalo se Jugoslavijom, postoji i nešto što se može zvati postjugoslavenstvom. Nema ga vidljivo, na površini; pitanje je koliko je duboko pod kožom. Opće je poznato da je jugoslavenska država, s Hrvatima u svome sastavu, postojala čak u dva navrata, da su Hrvati u svojoj dugoj povijesti u toj državi proveli jedan ljudski vijek; malo, ali dovoljno da ne zaborave kako je bilo i kako je završilo, i prvi i drugi put. U relativno kratkom životu jedne države stradalo je previše ljudi, da uz sva druga stradanja, nikakva Jugoslavija, ili njezin konstrukt, ne bi u Hrvatskoj bili dobro dočekani. Znajući za osjetljivost Hrvata, s povratkom bilo kakvog jugoslavenstva, pa i u znanstvenoj obradi, nije se igrati. Tema je zapaljiva. Stare Jugoslavije više nema, novoj nitko ne teži, barem ne javno i službeno. Na sam spomen bivše države diže se tlak mnogim Hrvatima koji pamte kakva je bila i kako su se s njome rastali.
Ako je Jugoslavija postojala i ako je svoju najgoru prirodu pokazala kod raspada, mogu li se od njezinih političkih ostataka reciklirati ideje novoga jugoslavenstva? Kome bi one bile prihvatljive, danas i ovdje? Hrvati su imali što naučiti na svojim pogreškama s Jugoslavijom; stvorili su, i na tim iskustvima, svoju državu, demokratskim putem, preko referenduma, i jakom voljom naroda, u Domovinskom ratu. To su temelji današnje Hrvatske, koja je našla svoje mjesto u ujedinjenoj Europi: u prvih 30-ak godina Hrvati su ostvarili bitne političke i strateške ciljeve, da ne moraju brinuti za budućnost. Moralo bi doći do europske, ako ne i svjetske kataklizme, da se nešto opet promijeni na štetu Hrvata. Utoliko nema straha da bi se Hanibal jugoslavenstva mogao ušuljati pred vrata Hrvatske. Toliko naivni i neoprezni Hrvati ipak nisu. Jugoslavija ne postoji kao politički projekt, nema političkoga pokrovitelja, ne žele je više ni Srbi, koji su je branili do posljednje kapi tuđe krvi. Kad nisu uspjeli Jugoslaviju pretvoriti u veliku Srbiju, njima je na pameti i na srcu “srpski svijet”; to bi mogla biti rezervna karta, u slučaju da se na Starom kontinentu zaigra ruski rulet. Jugoslavije više nema; država koja je obračunala s vlastitim narodima ne može se reciklirati da bi imala mjesto u ujedinjenoj Europi. Točka!
Jugoslavija je imala nesreću da se realizira u stoljeću koje su obilježili veliki ratovi i revolucije i brojne neuspješne države. Država Južnih Slavena i u jednome i drugome izdanju pojavila se nakon ratova i revolucija, kao neuspješna država za kojom više nitko ne žali. Da je bila uspješna, ne bi se raspala, ili bi se raspala drukčije. Je li bila najneuspješnija država u Europi? Imala je oštru konkurenciju neslobodnijih i siromašnijih država, s one strane željezne zavjese. Hrvatima je Jugoslavija, jedna i druga, bila prijelazna faza prema osamostaljenju i slobodi. Nisu, na kraju, postigli ništa što nemaju drugi europski narodi, i manji i veći, izuzimajući Baske i Katalonce. Put do zvijezda vodio je kroz trnje: tražeći izlazna vrata iz k.u.k monarhije, Hrvati su završili pod Karađorđevićima, gdje su brzo shvatili da nisu dobili što su tražili; prva je Jugoslavija bila skrojena po mjeri najbrojnijeg naroda, kao nagrada za pokretanje rata. U drugu Jugoslaviju Hrvati su ušli po kazni; ratna hrvatska država nije mogla preživjeti poraz nacizma, jer je i sama bila nacistička tvorba. U oba slučaja, Jugoslavija je, zapravo, bila konstrukcija velikih sila; u prvu je Hrvatsku uvela nedorasla i malobrojna građanska elita, s osloncem na neobrazovane seljačke mase, a u drugu Komunistička partija, s političkom podrškom antifašističkih snaga, osokoljenih ratnom pobjedom. Titova država uzurpirala je svu vlast, počela mandat s brutalnim terorom protiv ideoloških i klasnih neprijatelja, a nakon uspona i padova, završila agresijom Jugoslavenske vojske na Hrvatsku i BiH. Da se nije pretvorila u monstruma koji uništava vlastita dobra i ubija svoje stanovnike, o bilanci Jugoslavije bi se, svemu usprkos, moglo raspravljati. Politika, razumljivo, izbjegava teme koje je, vjeruje, apsolvirala prije 30 godina, da ne otkrije druge probleme ondje gdje ih ne očekuje. Ni intelektualna struka nije se dosad bacala na glavu, da zaroni do dna problema koji su nastajali u tranziciji. Iza članka ugledne profesorice politologije stvara se, međutim, prevelika prašina da bi se u njoj, bez valjane signalizacije, moglo zalutati: postjugoslavenska se problematika diže na razinu političke teme, ili ne-teme, u državi koja se u Jugoslaviji osjećala prikraćeno i neslobodno, koja se od nje nije odvojila u miru i prijateljski, i koja je pustila sidra u zapadnim lukama, da bi se vraćala na Balkan. Ni povratak na staro, ni povratak staroga, nisu mogući bez nove sile. Kome bi to trebalo?
Hrvati ne spadaju među narode koje je povijest mazila; nisu bili dovoljno veliki da odlučuju o drugima, a bili su suviše mali i dobro smješteni da drugi ne bi odlučivali o njima. U svakome velikome ratu, oni su na vagi velikih sila bili onaj dodatak s kojim su se ravnali računi. Svaki put se i Hrvate nešto pitalo, ali ne tako da su mogli birati. Treba li podsjećati da se hrvatska elita zauzimala za ujedinjenje Južnih Slavena kad je trebalo izaći ispod austrougarske hegemonije. Hrvati su htjeli izbaciti Austriju i Mađarsku iz glave; dobili su Srbiju na vratu, nešto i svojom krivnjom. Istražujući povijest hrvatske diplomacije, Darko Bekić otkrio je da su i Ljudevit Gaj i Josip Jelačić bili suradnici Ilije Garašanina, dok je radio nacrt buduće zajedničke države. Hrvati su bili romantici; zato su se razočarali u obje Jugoslaviji. Srbi su bili praktičniji; zato ni oni nisu poslije svega zadovoljniji s Titovom Jugoslavijom. Ustvari, Hrvati i Srbi pod Jugoslavijom nisu mislili isto, Hrvati su htjeli ravnopravnost, Srbi dominaciju; zato im se osvetila, Hrvatima jer su dobrim dijelom bili podstanari u vlastitoj državi, Srbima jer su bili loši stanari da nitko s njima nije htio ponovno u istu državu.
Agresija na Hrvatsku pojačala je averziju Hrvata prema Jugoslaviji. Da su se jugoslavenske republike odijelile kao Češka i Slovačka, vjerojatno bi između dviju najvećih država i dva glavna naroda bilo manje zle krvi, nego što vlada među Hrvatima i Srbima. U Pragu se, u redovima većinskoga naroda, pojavio Václav Havel, kao čovjek providnosti koji je mirno razdvojio Čehe i Slovake; sam je poslije napisao da odnosi dvaju naroda nikad nisu bili bolji nego otkako svaki živi u svojoj državi. U Beogradu se pojavio notorni Slobodan Milošević, s dijaboličnim planom da osigura sistemsku dominaciju svome narodu, ili milom ili silom. Pitanje nije bilo hoće li svi Srbi živjeti u jednoj državi, nego hoće li to biti u centraliziranoj Jugoslaviji ili velikoj Srbiji! Srbi su ga, na žalost, slijedili velikim dijelom i u Hrvatskoj i u BiH, i izazvali kaos u državi. Umjesto da aktivira ustavne
mogućnosti da se republike razdruže u miru, Milošević je, s čela Srbije, angažirao silu, vojnu i paravojnu, da spriječi razdruživanje. Jugoslavija se raspala, a da je ni Srbi nisu branili, iako su o tome najviše govorili dok su napadali druge države. Kompleks malih razlika razvio se u ljubomoru pa u mržnju.
Za Hrvate je Jugoslavija prošlost u koju se ne žele vraćati. Nađe se još koja stotina ili tisuća nostalgičara, ovdje ili ondje, koji ne misle da je sve i svima bilo loše; bilo bi ih više kad bi im se branilo da vjeruju da je njihova mladost bila bolja od starosti. Ima i mladosti koja brani prošlost o kojoj ništa ne znaju. Legitimnije je postavljati pitanja jugoslavenske i komunističke prošlosti, relevantna za ovu zemlju, za današnju državu, za sadašnje društvo, za živu naciju, nego ih stavljati pod tepih. Ništa ne priječi da se otvara i rasprava o “postjugoslavenskom konstruktu”, kao nekoj teorijskoj, ideološkoj ili možda i realnijoj opasnosti u državi koja je u svome ustavu (članak 142.) zabranila bilo kakvo jugoslavensko ili balkansko državno zajedništvo. Nema više nikakve Jugoslavije u kojoj bi bili Hrvati i Hrvatska, osim da se siluje volja naroda. Vjerojatno ni drugi narodi koji su prošli jedno pa drugo jugoslavensko iskustvo ne misle o povratku. Slovenija i Hrvatska već žive u novoj zajednici država, imaju istu valutu i mnoge zajedničke standarde u politici i u gospodarstvu. Trebale bi im se pridružiti i BiH, Srbija, Crna Gora, Makedonija i Kosovo (Albanija), kad usvoje europske standarde i riješe neke ozbiljne strateške dvojbe. Hrvatska nema nikakvoga razloga opterećivati se Jugoslavijom i jugoslavenstvom, kad je našla sigurno i prosperitetno mjesto u društvu zemalja s kojima dijeli iste vrijednosti slobode i demokracije i iste interese sigurnosti i razvoja.
Realno, gdje bi se “jugoslavenski konstrukt” mogao pojaviti, ako ga Hrvatska neće? Ako se znanstvenici i istraživači hoće sporiti o Jugoslaviji neka se spore; politički, Jugoslavija je mrtva i sahranjena, ne samo kao država nego i kao mogućnost. Nad njezinim grobom nije vrijedno ni plakati ni slaviti. Bila je takva kakva je mogla biti u danim međunarodnim okolnostima, u seljačkoj državi koja je s demokracije lako prelazila na diktaturu i u radničkoj državi, koja je s jednom partijom na vlasti bila puno bliža istočnom totalitarizmu, nego zapadnoj demokraciji. Da i hoće pobjeći od prošlosti, Hrvati ne mogu poreći da je Jugoslavija bila hrvatski izum. Je li bila najneuspješnija država Europe u 20. stoljeću, ovisi o tome iz koga se ugla gleda: nema te vage koja može precizno izmjeriti nejednake države, ni aparata koji može odrediti stupanj (ne) slobode i totalitarizma. Ako je bila ružno pače, Jugoslavija uz države sovjetskoga bloka nije bila najružnije pače u tadašnjoj Europi. U jednome ne bi trebalo biti dvojbe: Jugoslavija s jednom partijom i s jednim neprikosnovenim vođom nije bila ni demokratska ni slobodna država, da bi je itko mogao braniti ni preporučivati kao model. Jugoslavija nije uspjela riješiti tri problema da bi bila uspješna, održiva i preporučljiva država: u višenacionalnoj državi, nacije nisu bile ravnopravne; u jednopartijskom sistemu građani nisu bili slobodni; u socijalističkoj ekonomiji, životni standard nije mogao zadovoljiti potrebe ljudi.
Nema političke stranke ni ozbiljnoga političara, ne samo u Hrvatskoj, koja je svaku Jugoslaviju ustavno zabranila, koji bi zagovarali bilo kakvo udruživanja država, ili njihovo institucionalno povezivanje. Odgovorni političke vođe misle na Europu, a ne na Jugoslaviju, na budućnost, a ne na prošlost svojih naroda i država. Biblijski rečeno, ne bi bilo uputno pretakati staro vino u nove bačve ni politički oportuno otvarati stare rane prije nego što zaliječe.