Razgovarala Renata Rašović
Na HTV-u je nedavno emitirana posljednja od četiri epizode dokumentarne serije scenarista i redatelja Arsena Oremovića, o rađanju i uspostavljanju Hrvatskog ratnog zrakoplovstva tijekom Domovinskog rata te njegovoj ulozi od 1991. do 1995. godine. Uz impresivne snimke iz tog vremena, najveća vrijednost ovog serijala zasigurno leži u svjedocima dramatičnih ratnih događaja, nekadašnjim vojnim pilotima, čija lica i čije dramatične ispovijesti nisu ni izbliza poznate najširoj javnosti, kao ni njihova uloga u “danima ponosa i slave”.
Među samozatajnim je čuvarima hrvatskog neba, koji su odigrali presudne uloge u Domovinskom ratu, i pilot MiG-a, nekadašnji zapovjednik 1. eskadrile borbenih zrakoplova i baze Pleso, danas umirovljeni brigadni general, 70-godišnji Zdenko Radulj, koji za sebe voli reći da je rođen u Osijeku, porijeklom Dalmatinac koji živi u Puli. Njegovo ime na stranicama tiska dosad se spominjalo tek u kontekstu prošlogodišnje montirane optužnice srbijanskog Tužiteljstva za ratne zločine protiv četvorice hrvatskih pilota, pripadnika HRZ-a Vladimira Mikca, Željka Jelenića, Danijela Borovića, kao i Zdenka Radulja, koje se tereti da su tijekom operacije Oluja naredili raketiranje kolone izbjeglica na Petrovačkoj cesti kod Bosanskog Petrovca i u Svodni, mjestu kod Bosanskog Novog.
U svojem prvom medijskom istupu Zdenko Radulj iz posve razumljivih razloga odbio je komentirati spomenutu optužnicu, no vrlo rječito prisjetio se formiranja Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, čiji je bio važan sudionik, prvih letova naših lovačkih zrakoplova, kao i tragične pogibije heroja Domovinskog rata Rudolfa Perešina, kojoj je osobno svjedočio, a rado je komentirao i skorašnji dolazak zrakoplova Rafale u Hrvatsku, što će označiti novu epohu kada je riječ o borbenoj spremnosti i sposobnosti HRZ-a te Oružanih snaga RH u cjelini.
Prema riječima Stanka Hrženjaka, načelnika Operativnog središta HRZ-a, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uistinu je fenomen jer je zrakoplovstvima često potrebno i stoljeće, korak po korak, a Hrvatska je svoje zračne snage stvarala brzinom munje. Koliko je zahtjevna bila zadaća formiranja cijele grane ratnog zrakoplovstva i je li se taj težak zadatak u prvo vrijeme činio nedostižnim?
Godina 1991. za Hrvatsku je bila presudna. U to vrijeme Europska unija, tada pod nazivom Europska zajednica, nije imala političkog razumijevanja za proglašavanje neovisnosti Hrvatske i Slovenije od bivše SFRJ, a samim time nije pomogla ni financijski ni materijalno naše napore u stvaranju Hrvatske vojske. Uveden je embargo na uvoz oružja u Hrvatsku što je najviše utjecalo na razvoj i opremanje Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i Protuzračne obrane kao tehnički najzahtjevnijoj grani Hrvatske vojske. Bez obzira na takve uvjete i ograničenja počeli su se formirati zrakoplovni vodovi u aeroklubovima u Sinju 1990. te u Osijeku i Čakovcu 1991,. gdje su korišteni UTVA-75 i An-2 te zrakoplovne grupe u Puli, Zadru i Zagrebu.
Hrvatski piloti i zrakoplovno-tehnički sastav 1991. godine u najvećem su broju napuštali bivšu JNA i uključivali se u zrakoplovne grupe, postrojbe i zapovjedništva brigada Zbora narodne garde. Zapovjedništvo HRZ-a i PZO ustrojeno je 12. prosinca 1991. kako bi operativno organiziralo pilote, zrakoplovno-tehnički sastav i pripadnike PZO te formiralo postrojbe.
Bivša jugovojska 1991. odnijela je sa sobom tehniku, ali ostao je obučen kadar, odnosno ljudi koji su znali letjeti i organizirati zrakoplovstvo. Kakva sjećanja nosite na prve dane formiranja našeg zrakoplovstva kada je mlada Hrvatska vojska krenula u rat s iznimno skromnom zrakoplovnom tehnikom, u srazu s oružanom vojnom silom bivše države, sa sportskom i poljoprivrednom avijacijom?
Uporaba poljoprivrednih zrakoplova An-2 i UTVA-75 za borbena djelovanja i prevoženje humanitarne pomoći za Vukovar i Cazinsku krajinu u ratno vrijeme 1991. i 1992., kada je neprijatelj imao potpunu premoć u zračnom prostoru, bio je odraz izvanredne hrabrosti hrvatskih pilota. Povijesni trenutak mogućnosti ostvarenja slobode i neovisnosti Hrvatske te nesebičnost i domoljublje pojedinaca osiguralo je da u tim trenucima i kada nemate adekvatnu borbenu tehniku borbeno djelujete onim sredstvima koja u tom trenutku posjedujete, bez obzira na životnu ugrozu.
No već u prvoj godini rata stigla je vijest o tragičnoj pogibiji pilota Marka Živkovića i Mirka Vukušića te padobranaca Ante Plazibata i Rade Grive iznad Otoka pokraj Vinkovaca. Kako se to odrazilo na moral vaše postrojbe?
Kada sam spomenuo nesebičnost i domoljublje pojedinaca, mislio sam i na njih: Marko Živković, Mirko Vukušić, Ante Plazibat i Rade Griva bili su upravo takvi hrvatski branitelji. Opkoljenom su Vukovaru poljoprivrednim zrakoplovom An-2 padobranima dostavljali opremu i sanitetski materijal, a improviziranim tzv. bojler-bombama bombardirali neprijateljske položaje bivše JNA i pobunjenih Srba tijekom opsade Vukovara. Pri jednoj takvoj akciji 2. prosinca 1991. godine njihov zrakoplov An-2 pogodila je neprijateljska raketa protuzračnog sustava KUB i tada su sva četvorica poginula.
Kada u postrojbi imate hrvatske branitelje, moralno čvrste, svjesne svoje zadaće u obrani Hrvatske, od kojih su mnogi napustili bivšu JNA i uključili se u borbu za neovisnu Hrvatsku, onda ne možemo govoriti o mogućem padu morala u trenucima kada vam poginu prijatelji i suborci. Ostaje vam gorak osjećaj gubitka, ali i snažan osjećaj obveze da morate nastaviti ono što ste započeli.
Prvi borbeni zrakoplovi osigurani su preletima pilota iz JNA u iznimno dramatičnim okolnostima. Prvi je preletio Rudolf Perešin, no njegov je avion ostao u Klagenfurtu, potom
Prelet Rudolfa Perešina u listopadu 1991. godine iz bivše JNA u Austriju afirmirao je hrvatsku borbu za neovisnost pred cijelim svijetom. Taj podvig motivirao je i ostalu trojicu pilota, Borovića, Selaka i Ivandića, da u prvoj polovini 1992. iz bivše JNA prebjegnu na hrvatsku stranu. Osobno, kao pilot MiG -a 21 i u to vrijeme zapovjednik 1. eskadrile lovačkih zrakoplova na aerodromu Pleso, prije svega sam razmišljao kako povećati borbenu spremnost eskadrile sredstvima koje smo imali i pilotima koji su već letjeli MiG-ovima 21. Pilota koji su mogli letjeti MiG-ovima 21 bilo je dovoljno, čak previše, jer nisu mogli svi biti u trenaži, odnosno u top formi i sposobni za predstojeća borbena djelovanja.
Embargo na uvoz oružja i zrakoplovno-tehničke opreme ograničavao nas je po svim pitanjima obuke i trenaže. Samo da navedem primjer da smo na početku nas pet pilota u MiG-ovima 21 letjeli samo s jednom pilotskom kacigom i maskom, i drugi primjer, da nismo imali dovoljno guma za zamjenu dotrajalih na kotačima stajnog trapa MiG-a 21.
Tijekom 1992. postupno je počela nabava zrakoplovno-ubojnih sredstava (UBS) i zrakoplovno-tehničke opreme. Počela su i prva borbena djelovanja s MiG-ovima 21 na cilj u Posavini kada je 24. lipnja 1992. oboren MiG -21 i poginuo pilot pukovnik Ante Radoš te borbena djelovanja u zaleđu Dubrovnika u operaciji Tigar.
Embargo na uvoz oružja ograničavao je i borbenu uporabu HRZ-a i PZO i znalo se da HRZ i PZO nemaju dovoljno borbenih sredstava da bi mogli obavljati potrebite zadaće za oslobađanje okupiranih dijelova RH. U drugoj polovini 1992. pronašla se mogućnost početka bržeg i kvalitetnijeg opremanja HRZ-a i PZO zrakoplovima MiG-21, borbenim helikopterima Mi-24, transportnim helikopterima te ostalom zrakoplovno-tehničkom opremom i UBS-om. Zrakoplovno-tehnički zavod Velika Gorica imao je golemu važnost za održavanje borbene spremnosti HRZ-a i PZO tijekom cijelog Domovinskog rata i poslije.
U kakvim ste okolnostima napustili JNA i pristupili Zboru narodne garde?
Kao što sam već rekao, 1991. godina bila je presudna za Hrvatsku. Krvavi Uskrs, blokiranje prometnica, napadi na gradove Vukovar, Osijek, Karlovac, Zadar i Dubrovnik, nečovječna agresija pobunjenih Srba i bivše JNA na sve dijelove Hrvatske. Tada sam bio pilot nastavnik letenja MiG-om 21 u Puli. Piloti su po svojoj profesiji bili blisko povezani kako na poslu tako i privatno na obiteljskim druženjima. Međutim, došlo je do potpune podjele po nacionalnosti i među pilotima i među zrakoplovno-tehničkim kadrom.
Većina Hrvata bila je u kontaktu s odgovornim osobama u Hrvatskoj, ali od nas se tražilo da što dulje ostanemo u bivšoj JNA kako bismo im oslabili borbenu spremnost. To se nije moglo dugo izdržati te smo počeli napuštati bivšu JNA. Tog 12. rujna 1991. potpisao sam pristupnicu ZNG-u i dva dana poslije, 14. rujna 1991. godine, napustio bivšu JNA.
Svako borbeno djelovanje HRZ-a i PZO s MiG-ovima 21 bilo je važno, taktički i operativno. Prva bojeva djelovanja s MiG-ovima 21 bila su krajem lipnja i početkom srpnja 1992. u Posavini i zaleđu Dubrovnika u operaciji Tigar. Sjećam se kada su, 1993. godine, na oslobodilačku vojnu operaciju Hrvatske kopnene vojske u području Gospića pobunjeni Srbi i bivša JNA odgovorili raketno-topničkim napadima na Karlovac, Sisak i zagrebačko predgrađe Lučko. Tada je 91. Zrakoplovna baza Pleso dobila zapovijed da s nekoliko MiG-ova 21 pronađe i uništi raketne sustave Luna na okupiranom području Banovine i Korduna. Nažalost, u jednom od tih borbenih letova kod Gvozda 14. rujna 1992. oboren je jedan MiG-21 s protuzračnom raketom raketnog sustava KUB te je poginuo pilot pukovnik Miroslav Peris.
Potom 1995. slijede oslobodilačke operacije Bljesak i Oluja, gdje su HRZ i PZO s borbenim zrakoplovima MiG21 i borbenim helikopterima Mi-24 imali veoma važnu ulogu. Nažalost, u operaciji Bljesak kod Stare Gradiške 2. svibnja 1995. oboren je jedan MiG-21 i poginuo je pilot pukovnik Rudolf Perešin.
Možete li se prisjetiti svojeg prvog susreta s Rudolfom Perešinom i kakav je dojam ostavio na vas?
Rudolfa Perešina poznavao sam i prije Domovinskog rata, u bivšoj JNA. Poslije njegova preleta u Austriju prvi susret s njim bio je u Zapovjedništvu HRZ-a i PZO. I prije, u JNA, kao i tada u Zapovjedništvu HRZ-a i PZO, zapamtio sam ga kao moralno čvrstog i karakternog čovjeka koji je bio vezan za svoju obitelj. U razgovoru bio je svjestan da je taj njegov prelet u Austriju bio jedina mogućnost da ode iz sredine u kojoj je bio na službi u JNA, a to je bio Bihać.
Pilotima je najteža pogibija njihovih prijatelja pilota. Mnogim vašim kolegama Perešin je bio uzor hrabrosti, a poslije će postati i legendom Domovinskog rata. Kako je izgledala njegova posljednja akcija, kojoj ste i vi osobno svjedočili?
Zadnji borbeni let MiG-om 21 Rudolf Perešin obavio je sa mnom u paru. To je bilo u operaciji Bljesak 2. svibnja 1995. godine. Zadaća je bila raketiranje mosta kod Stare Gradiške s ciljem sprečavanja dolaska mehaniziranih i pješačkih postrojbi bosanskih Srba kao pojačanja pobunjenim Srbima u Hrvatskoj. Protuzračna obrana bila je veoma jaka i nekoliko kilometara prije mosta moj MiG-21 bio je pogođen, motor je oštećen, tako da sam morao skrenuti s putanje i borbeno djelovati po pričuvnom cilju.
Odmah poslije toga okrenuo sam zrakoplov da vidim gdje je Rudi i ugledao njegov MiG-21 i bljesak kod repa zrakoplova. Naglo sam okrenuo zrakoplov u drugu stranu smatrajući da je tu jaka PZO te ponovno okrenuo prema njemu, ali vidio sam samo vatrenu eksploziju na zemlji. Otvoreni pilotski padobran nisam uočio. Što kraćom rutom vratio sam se na aerodrom Pleso i s velikim poteškoćama sletio jer mi je bio oštećen motor.
Saznanje da je Rudijev MiG-21 oboren i da se ne zna njegova sudbina bilo je šokantno, kao što je bilo šokantno svako saznanje o oborenim zrakoplovima kada nismo znali što je s pilotima. U takvim situacijama najgore je obitelji poginulog ili nestalog pilota. Zato mi piloti ne govorimo obiteljima kada idemo na borbene zadaće. To bi bio samo jedan dodatan stres, jer su obitelji i te kako svjesne što znače borbena djelovanja u zrakoplovstvu.
Jeste li i vi osobno, u to vrijeme, bili svjesni rizika koji sa sobom nose zadaće ratnog vojnog pilota?
Poziv vojnog pilota uvijek sa sobom nosi svojevrstan rizik. Svaki poziv vezan za povećane mogućnosti događanja situacija opasnih za život je rizičan, tako da je to kod pilotskog poziva dosta izraženo, a kod vojnog pilota u slučaju rata takve su mogućnosti veoma izražene. Osobno nikad nisam razmišljao o letovima bez povratka. Svjestan sam svojih pilotskih sposobnosti i vještina.
Kada je riječ o događajima na Petrovačkoj cesti, koji su predmet beogradske optužnice protiv naših pilota, stojite li i vi poput vaših kolega iza tvrdnje da je tijekom operacije Oluja bila riječ isključivo o djelovanju po vojnim ciljevima?
Mogu samo kratko izjaviti da su zapovijedi koje sam dobio i koje sam ja zapovjedio bile isključivo vezane za borbena djelovanja po vojnim ciljevima i u skladu sa Ženevskim konvencijama, a piloti su ih na takav način i obavljali.
Je li točno da je postojala i izričita zapovijed prema kojoj nema borbenog djelovanja ako u koloni vojnih vozila u zbjegu ima i civila?
Da, točno je. Pilote sam osobno upozorio da je zabranjeno borbeno djelovanje ako u koloni koja se povlači ima civila.
Vaše se ime, s još trojicom pilota, našlo na spomenutoj optužnici beogradskog tužiteljstva. Je li hrvatska Vlada učinila sve što je u njezinoj moći da vas zaštiti?
Vlada RH poduzela je sve što je potrebno da se takva politički komponirana i neutemeljena optužnica beogradskog tužiteljstva za ratni zločin u potpunosti odbaci i ne prihvati.
S kakvim ste osjećajima pratili situaciju u HRZ-u u poraću: na mimohodu na Jarunu uoči Oluje hrvatska je vojska posjedovala respektabilnu vojnu silu s 18 borbenih zrakoplova, da bismo tri desetljeća poslije spali na šačicu dotrajalih MiG-ova?
U listopadu 1994. tijekom združene vježbe HRZ-a, PZO i HRM-a pod nazivom “Posejdon 94” pokazana je velika preciznost i ubojna moć HRZ-a i PZO s eskadrilom MiG-21 i Mi-24 u vatrenoj potpori Hrvatskoj kopnenoj vojsci. Tog 30. svibnja 1995. godine održan je mimohod Oružanih snaga Republike Hrvatske u Zagrebu na Jarunu. U tom mimohodu zajedno sa svim drugim granama OSRH sudjelovali su i HRZ i PZO s 91. Zrakoplovne baze Pleso koju sam osobno vodio na čelu eskadrile MiG-21. Tu se pokazala opremljenost i spremnost OSRH te najava potpunog oslobađanja okupiranih dijelova Republike Hrvatske.
Normalno je da je tada, neposredno prije oslobodilačkih operacija Bljesak i Oluja, stupanj ispravnosti borbene tehnike bio na najvećoj mogućoj razini. Poslije Domovinskog rata dana je prednost ekonomskoj i financijskoj stabilizaciji zemlje.