Piše Denis Romac

Predstojeća superizborna godina, u kojoj će birači početkom lipnja najprije birati zastupnike u Europskom parlamentu, a onda i saborske zastupnike, pa još i predsjednika Republike, može biti godina promjena, ali može ostati i godina kontinuiteta. Riječ je, dakle, o potencijalno prijelomnoj godini, koja bi mogla dati odgovore na niz važnih pitanja, koja se tiču budućeg razvoja Hrvatske, položaja Hrvatske u Europskoj uniji, utjecaja međunarodnog okruženja na nas, kao i stanja hrvatskog društva i kondicije naših demokratskih institucija.

Međutim, i bez trostrukih izbora Hrvatska je na svojevrsnoj prekretnici. Ulaskom Hrvatske u Schengen i uvođenjem eura, nakon pridruživanja Europskoj uniji i NATO-u, dovršen je proces pune integracije Hrvatske u euroatlantske saveze, formalno započet početkom stoljeća, premda je proces euroatlantskih integracija Hrvatska simbolično započela još početkom devedesetih. Okončanjem jedne povijesne faze Hrvatska je stigla na početak novog razdoblja, koje je još uvijek u velikoj mjeri tabula rasa. Zemlja mora odrediti nove strateške ciljeve i nove prioritete, nakon što je one prošle ostvarila, iako se čini kao da hrvatska politika toga još nije svjesna i kao da želi još malo uživati u plodovima dosadašnjeg rada. U tome, dakako, prednjači aktualni premijer Andrej Plenković, koji na predstojećim izborima želi kapitalizirati ono što u velikoj mjeri smatra vlastitim političkim postignućima, ostvarenima nauštrb volje drugih političkih aktera, negativnog raspoloženja javnosti, a ponekad čak i prigušenog nezadovoljstva unutar samog HDZ-a, pogotovo na nižim razinama, na kojima Plenkovića nikad nisu prihvatili kao autentičnog hadezeovca. U superizbornoj godini doznat ćemo, uostalom, i ostaje li Plenković u Hrvatskoj. Premda se o Plenkovićevu odlasku u Bruxelles špekulira praktički od trenutka kada je on sada već davne 2016. godine vratio u hrvatsku politiku upravo iz Bruxellesa, i to ne bez razloga, iz HDZ-a sada uvjeravaju da Plenković, koji je već sedmu godinu na čelu Vlade, čime je postao najdugovječniji hrvatski premijer, ide po treći uzastopni premijerski mandat. Međutim, ovdje valja imati na umu da te dvije stvari – osvajanje trećeg mandata i potencijalni odlazak u Bruxelles – zasad nisu nužno u koliziji. Naime, Plenković može računati na visoku poziciju u Bruxellesu, a u njegovu slučaju vjerojatno samo takve dolaze u obzir, samo kao premijer i izborni pobjednik, a ne izborni gubitnik.

I u takvim okolnostima Plenković ništa ne prepušta slučaju. Sveobuhvatne i sistematične pripreme za predstojeću odlučujuću političku utakmicu odavno su počele. O tome ne svjedoče samo zvučne najave i obećanja koje ovih dana pristižu iz Banskih dvora, nego i neke druge pojave, poput, recimo, recentnog zaoštravanja retorike vladajućih prema opozicijskim strankama i političkim protivnicima, koje u HDZ-u nazivaju štetočinama i licemjerima. I taj detalj jasno ukazuje na pokušaj mobilizacije HDZ-ove biračke baze svim sredstvima, pa i pod cijenu daljnjeg urušavanja ionako urušene razine političke komunikacije kod nas, za što u HDZ-u okrivljuju isključivo predsjednika Zorana Milanovića, koji jest glavni promotor vrijeđalačkog diskursa u našem političkom prostoru, ali ipak nije jedini krivac za normalizaciju takvog govora. Nakon godine isporuke, kako je Plenković više puta nazvao prošlu godinu, želeći tako naglasiti važnost dovršetka Pelješkog mosta i ulaska Hrvatske u eurozonu i Schengen, kao i izdašne potpore gospodarstvu i građanima u vrijeme koronakrize, ova će godina, sudeći po najavama iz Banskih dvora, biti “godina darova”, što je nedvojben znak da se Plenković ozbiljno priprema za još jedan izlazak na izbore. Ovih je dana, recimo, najavljeno ukidanje prireza, čime vladajući žele nominalno podebljati stanje u lisnicama građana, iako će time izravno ugroziti blagajne najvećih gradova. To će se onda automatski preliti i na poskupljenje lokalnih usluga, što će onda izazvati i novi udar na džepove građana, poništavajući učinak ukidanja prireza. I nedavno saborsko izglasavanje neradne nedjelje, nakon niza neuspješnih pokušaja, predstavlja nedvosmislen znak da se približavaju izbori, ali tu su i potezi poput, recimo, potpuno neočekivanog prijedloga Zakona o hrvatskom književnom jeziku, čime Plenković očito želi učvrstiti svoje pozicije među nacionalno osvještenijim biračima, koji proteklih godina možda i nisu uvijek bili oduševljeni stupnjem nacionalnog naboja Plenkovićeva HDZ-a. Uskoro ćemo doznati jesu li Plenkovićevi darovi građanima, s posebnom brigom za braniteljsku i umirovljeničku populaciju, koja se ubraja u najvjerniji dio HDZ-ove biračke baze, biti dovoljni. U nastavku donosimo deset važnih pitanja na koja bi odgovore mogla dati superizborna godina.

Hoće li Andrej Plenković nastaviti političku karijeru u Bruxellesu?

Nastavak Plenkovićeve karijere u Bruxellesu, gdje ga navodno čeka visoka pozicija u jednoj od ključnih institucija Europske unije, u nas se uzima zdravo za gotovo, unatoč činjenici da je sam premijer Plenković, premda ne baš uvjerljivo, u nekoliko navrata pokušavao demantirati takve planove. Naravno da takve špekulacije dovode u pitanje njegovu vjerodostojnost na poziciji čelnika izvršne vlasti u Hrvatskoj s obzirom na to da se time sugerira kako mu je Hrvatska samo usputna stanica u političkoj karijeri, koja će se nastaviti u Bruxellesu, njegovoj željenoj destinaciji. Iako je tvrdnja da Plenković sve što radi u Hrvatskoj radi razmišljajući o tome kako da se “parkira u Bruxelles”, kao što je to jednom rekao Milanović, vjerojatno pretjerana, nema sumnje da on jako želi nastaviti karijeru u Bruxellesu, a tom dojmu pridonosi i sam jer se voli predstavljati kao političar koji je utjecajan u Bruxellesu, što je više puta i dokazao. Drugo je pitanje, naravno, hoće li Plenkovićev EPP i nakon sljedećih europskih izbora ostati dominantna politička grupacija i imati ključnu riječ pri raspodjeli europskih pozicija kao što je bio slučaj dosad. Moć europskih pučana, koji predstavljaju ključan Plenkovićev oslonac u Bruxellesu – iako je partnerstvom s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom napravio važan iskorak i prema liberalima – posljednjih se godina rapidno urušava, što onda automatski dovodi u pitanje i Plenkovićeve planove u Bruxellesu. Zato uvjeravanja iz HDZ-a da Plenković ide po treći premijerski mandat ne treba automatski odbaciti.

Tko će predvoditi opoziciju na izborima u superizbornoj godini?

To je doista zanimljivo pitanje. Budući da je u Hrvatskoj u posljednja tri desetljeća ljevica uglavnom bila u opoziciji, a HDZ na vlasti, pozicija šefa opozicije pripadala je automatski čelniku najveće opozicijske stranke, a to je najčešće bio SDP. Međutim, zahvaljujući sustavnom samouništavanju SDP-a posljednjih 15-ak godina, taj automatizam već dugo ne postoji, niti aktualni čelnik SDP-a Peđa Grbin može računati na to da će mu tek tako pripasti ta neformalna pozicija, i to ne samo zbog činjenice da SDP u ovom trenutku, zbog raskola i stvaranja nove nominalno socijaldemokratske stranke, nema najviše “opozicijskih” mandata u Saboru. SDP već dugo nije stranka koja okuplja opoziciju. Riječ je o dezorijentiranoj političkoj grupaciji koja je već godinama zaokupljena sobom, svojim osobnim interesima i unutarstranačkim previranjima, zbog čega je od SDP-a iluzorno očekivati da bude vjerodostojna alternativa Plenkovićevu HDZ-u. Niti Grbin ima taj kapacitet, baš kao što ga nemaju ni Davor Bernardić i Davorko Vidović iz alternativne socijaldemokratske stranke, koja se u međuvremenu zadovoljila pozicijom Plenkovićeva satelita, što zasigurno neće proći nezamijećeno kod birača na predstojećim izborima. Štoviše, sve više formalno opozicijskih stranaka koketira s HDZom koji, barem sudeći prema retorici, jedinu prijetnju vidi u slabašnom Mostu i u platformi Možemo!, koju naziva sektom. Cjelokupna opozicija, fragmentirana i razjedinjena, u ovom trenutku nema profiliranog lidera kojeg možemo smatrati predvodnikom opozicije.

Je li predsjednik Milanović, zapravo, predvodnik ljevice? Ili se njegova politika svodi na pokušaj dodvoravanja desnom biračkom spektru?

Pogrešno je o Milanoviću razmišljati kao o neformalnom šefu ljevice ili opozicije, bez obzira na to što je jedan dio opozicije povezan s Milanovićem. U nizu recentnih situacija mogli smo se uvjeriti da dobar dio opozicijskih čelnika ne želi protiv Milanovića, pa čak ni onda kada on otvoreno zagovara posve neprihvatljive i za njih politički štetne stavove. Nevjerojatno je, recimo, s koliko žara u SDP-u brane Milanovića, premda on istodobno sustavno podilazi desnici, izrugujući se pritom svojoj bivšoj političkoj stranci i socijaldemokratskim načelima, premda on ta načela ionako nikad nije prihvatio, a ni zastupao. Je li se Milanović onda uspio dodvoriti desnim biračima? Odgovor na to pitanje dobit ćemo tek nakon predsjedničkih izbora, na čiji će rezultat utjecati i ishod parlamentarnih izbora. Populističko i protueuropsko desničarenje jedna je od rijetkih stvari u kojima je Milanović protekle tri godine ostao dosljedan, čime je vjerojatno stekao povjerenje jednog dijela desnih birača koji nisu za njega glasali prije tri godine, pri čemu valja uočiti da on uživa povjerenje i dobrog dijela birača HDZ-a, iako je broj birača koje je zbog mahnitog desničarenja izgubio lijevo od centra vjerojatno ipak veći od broja novih birača desnice čije je povjerenje osvojio.

Tko je pobjednik u dvoboju Milanović-Plenković i ima li uopće pobjednika u tom dvoboju?

Tko je pobjednik u brutalnom srazu “gojenca komunističkog režima” i “udbašenkovića” na jednoj i “kremljenka” i “karijesa s Pantovčaka” na drugoj strani? Iako se na početku tog bizarnog verbalnog rata nitko nije previše uzrujavao, čime su se zanemarivala rijetka upozorenja da bi rat predsjednika države i premijera mogao eskalirati u pravu ustavnu krizu, sada svjedočimo potpunoj blokadi (su)odlučivanja, i to u najgore moguće vrijeme, kada nekoliko stotina kilometara od naših granica divlja rat. Rat Milanovića i Plenkovića razotkrio je brojne slabosti našeg ustavno-pravnog uređenja, s obzirom na to da je cijeli naš sustav dizajniran pod pretpostavkom da će najviši dužnosnici, bez obzira na svoju stranačku pripadnost, biti spremni zatomiti svoja osobna neslaganja i surađivati na dobrobit zemlje. Zato je teško reći tko je pobjednik u dvoboju Milanović-Plenković, ali je potpuno jasno tko je tom ratu najviše na gubitku – država u čije se interese obojica zaklinju.

Imaju li afere ikakav – osim pozitivnog – utjecaj na HDZ? Unatoč impresivnom broju korupcijskih afera u koje su posljednjih godina bili upleteni dužnosnici HDZ-a na svim razinama vlasti, a čak je i sama stranka bila optužena i osuđena zbog pljačke novca poreznih obveznika, nakon čega se nitko iz stranke nije udostojio ispričati građanima, čini se da ta činjenica više ne može ugroziti HDZ-ov politički monopol u Hrvatskoj, dapače. Ako je možda afera Fimi media imala utjecaja na odlazak HDZ-a u opoziciju početkom prošlog desetljeća, korupcijski skandali posljednjih godina ne škode HDZ-u, niti birači HDZ-a to doživljavaju kao slabost. HDZ ostaje nedodirljiv, unatoč aferama. Zluradi bi dodali: ili možda upravo zbog njih. Još donedavno vrijedilo je pravilo da je HDZ samome sebi najgori protivnik. Sada je i to upitno, a HDZ je u tom pogledu zbog svoje žilavosti, dugovječnosti i otpornosti na afere definitivno fenomen ne samo u hrvatskim i regionalnim nego i u europskim okvirima.

Može li Plenković biti siguran da se HDZ-u neće ponoviti slučaj “crnog labuda”?

Iako aktualni šef HDZ-a u svakom svom javnom istupu zrači jedinstvenom samouvjerenošću pokušavajući ostaviti dojam da je njegova politička ponuda jednostavno neodoljiva, nitko ne može sa sigurnošću tvrditi da se nad HDZ-om neće ponovno raskriliti crni labud i da će izborni rezultati na koncu potvrditi aktualnu superiornost HDZ-a u predizbornim anketama, premda znamo da te ankete nisu uvijek dobro mjerilo političkog raspoloženja građana. Kada se izborni rezultati HDZ-a od Plenkovićevog preuzimanja stranke usporede s Plenkovićevom pompoznošću i arogancijom naspram političkih suparnika, jasno je da premijer ima sustavni problem s hrvatskim biračima, koji njegove uspjehe očito ne vrednuju onako kako on to od njih očekuje. Plenkovićev HDZ tako je na prošlim parlamentarnim izborima osvojio 80 tisuća glasova manje nego četiri godine ranije, pri čemu je tada ta stranka sa samo 16,7 posto od ukupnog broja birača osvojila čak 66 mandata, dok je već na izborima 2016., nakon što je Plenković preuzeo HDZ od Tomislava Karamarka, HDZ osvojio 64 tisuće glasova manje nego na izborima 2015. godine.

Mogu li okrupnjene regionalne inicijative postati nacionalni akteri?

Slična inicijativa koja je prije nekoliko godina okup