Razgovarao Mate Mijić

Europski se parlament u javnosti često doživljava kao ne osobito važnu parlaonicu u koju se mlade političke nade odlaze kaliti, nepodobni stranački kadrovi skloniti, a politički veterani bogato umiroviti. No unatoč percepciji, Parlament je sve moćnija institucija koja zadaje ozbiljne glavobolje Vijeću i Komisiji. Trenje u odnosima među EU institucijama ogleda se i u zategnutim odnosima među njihovim vodećim ljudima, što kompleksni sustav donošenja odluka u Europskoj uniji čini još tromijim i neučinkovitijim. O političkoj arhitekturi EU ekskluzivno za Obzor govori Ryszard Antoni Legutko, poznati poljski političar, filozof, sveučilišni profesor, autor niza uspješnih knjiga i supredsjednik Europskih konzervativaca i reformista (ECR) u Europskom parlamentu.

U raspravi s njemačkim kancelarom Scholzom na plenarnoj sjednici EP-a ustvrdili ste da je Europska unija kombinacija oligarhije i tiranije većine. Možete li to objasniti našim čitateljima?

Nije toliko komplicirano, zaista. Europski je parlament tipična tiranija većine u kojoj je glavnina moći podijeljena između 4-5 političkih grupa koje dijele zajedničku federalističku agendu. One kontroliraju sve, od zapošljavanja vozača i čistača do dnevnog reda Parlamenta, i gotovo da ne postoji način kako im stvoriti protutežu.

Dijele li te federalističke grupacije stajališta i u vezi s drugim politikama?

Ne u svim područjima, ali u većini da. Europska pučka stranka (EPP) kao najveća i najmoćnija grupa uvijek slijedi ljevicu, s određenim ogradama i vremenskim odmacima. Ali to je ljevičarska agenda, ne samo po pitanju centralizacije političke moći, već se to vidi i u pitanjima poput Zelenog plana, istospolnih brakova i LGBT prava. Demokršćanska grupacija u stvari nema nijednu vlastitu ideju, nego čini sve što i ljevičari, ali je u tome nešto umjerenija. Na kraju, po običaju, kapitulira pred ljevicom. Još su jedan primjer transnacionalne liste za europske izbore. Prvo su im se protivili, a sad ih podržavaju. Tako da zapravo imamo dominaciju jednog ideološkog bloka.

Transnacionalne liste dale bi Europskom parlamentu još jednu razinu legitimiteta. Budući da su građani predstavljeni kroz nacionalne parlamente, a pritom se pregovori i dogovori o zajedničkim politikama i drugim vidovima suradnje odvijaju u Vijeću, bi li bilo mudro jačati Parlament? Ako EU nije federacija, što će nam jaki EP?

Ne treba nam. To je potpuno suvišno tijelo. Svojedobno mu se Margaret Thatcher rugala nazivajući ga “Mickey Mouse parlamentom”. No to više nije slučaj. Europski je parlament postao vrlo opasna institucija zbog konstantnog pritiska na Komisiju i Vijeće, koji se temelji na lažnoj pretpostavci da je Parlament demokratska institucija. Ali nije. Zastupnici bi trebali polagati račune samo svojim biračima. To je ideja demokracije. U Europskom parlamentu imate njemačke, francuske ili španjolske zastupnike koji diktiraju stvari mađarskom društvu kojemu sami ne polažu račune pa mogu činiti što ih je volja. Oni vjeruju da predstavljaju europski “demos”, ali on ne postoji. Znaju malo o Mađarskoj i njezinoj vladi osim što znaju da je mrze. Njima je to dovoljno da se upliću i optužuju. Europski parlament učinio je dosta štete šireći ovakvo strančarenje.

Osim tiranije većine u Parlamentu, tvrdite da Europska komisija predstavlja EU oligarhiju…

Da, moje je mišljenje da se, unatoč demokratskoj retorici, puno toga u EU svodi na oligarhiju, vladavinu elite. Komisija je tipičan primjer. Neizabrano tijelo koje ne odgovara nikome, ali zato raste u moći i političnosti. Jean-Claude Juncker otvoreno je tvrdio da je njegova Komisija “politička Komisija”, što je zapravo značilo stranačka Komisija koja koristi institucionalnu moć za udaranje političkih protivnika. Imate neizabranog povjerenika koji premijera države članice upućuje na to koji zakon treba promijeniti i traži da za to osigura većinu u nacionalnom parlamentu i ustavnom sudu. To je jednostavno nečuveno!

Prema vašem uvjerenju, stupovi su te oligarhije “veliki igrači” među državama članicama. No, Komisiju i Vijeće često se predstavlja suparnicima pa kako onda mogu zajednički uzdržavati oligarhiju?

Nema velikog antagonizma između Vijeća i Komisije. Sustav glasanja u Vijeću takav je da je iznimno teško formirati manjinu koja bi nešto mogla blokirati bez sudjelovanja nekog “velikog igrača”. Tako da se, na kraju dana, odluke Vijeća donose u interesu velikih, ali i Komisije. Ne mogu se sjetiti nijednog donesenog zakonodavnog akta koji bi bio protivan interesu Francuske ili Njemačke, no, s druge strane, vidim dosta toga što nije u interesu, primjerice, Poljske, Češke ili Portugala. Ljudi na vrhu svih EU institucija u stvari su isti i predstavljaju istu elitu. Prilično je očito da je riječ o oligarhiji jer, ako vam se ne sviđa Komisija, ništa ne možete učiniti, ne možete ih smijeniti, budući da će ih braniti njihovi ljudi koji predstavljaju većinu u Parlamentu i Vijeću.

Želite reći da će najutjecajnije države članice braniti Komisiju jer im ona pomaže u proširivanju njihova nacionalnog interesa na ostatak EU?

Mislim da je upravo to slučaj. Komisija kao neizabrano tijelo ima onoliko moći koliko joj daju “veliki igrači”. Od samog početka procesa integracije, Njemačka i Francuska pokazuju ambiciju “vođenja Europe”. Ali kako je nekolicini drugih teško prihvatiti takav jezik, onda za to koriste EU institucije. Nastavkom integracije, zemlje poput Poljske i Hrvatske izgubile bi dosta svog suvereniteta, dok bi “veliki igrači”, s druge strane, povećali svoju moć jer oni djeluju uime čitave EU kroz institucije. Tako da, s još više “ujedinjene Europe” Njemačka i Francuska postaju moćnije, a manje zemlje gube svoju moć.

Dotaknuli ste se pitanja vodstva. Često slušamo da bi Njemačka ili Francuska, Scholz ili Macron, trebali “preuzeti odgovornost za Europu” i “pokazati vodstvo”. Što bi to uopće značilo? Kako biste definirali to “europsko vodstvo”?

Meni to nema previše smisla, pogotovo zato što znamo da takvog nečega nema nigdje u ugovorima. Problem je Europske unije to što ona u svom sastavu ima jednu Njemačku i jednu Rumunjsku, jednu Francusku i jedan Cipar. Nemoguće je imati takav savez u kojemu “veliki igrači” i “sitne ribe” očuvaju neku vrstu jednakosti. To “vodstvo” obični je eufemizam za dominaciju. Takve su formulacije obmanjujuće i moje je mišljenje da moramo ustrajati u sprečavanju prevelikog utjecaja “velikih igrača” umjesto da pričamo o njihovom vodstvu. Prijam njemačkog kancelara Scholza u EP-u nije bio naročito srdačan, bilo je kritičnih tonova i s ljevice i s desnice, no zaprepastilo me