Stoljetni rekordi vodostaja rijeka koje su ovih dana poplavile mnoge gradove i sela su premašeni. Srušeni su i rekordi u i u dnevnim količinama oborina

Ovako nešto nikada nismo doživjeli, ljudi se na takve pojave nisu navikli, ne znamo kako se s njima nositi ni što raditi. Voda je plavila sa svih strana, izvirala je odasvuda, dolazila iz rijeke Otuče, koja se izlila iz korita, ali i zaobalno, navirala s okolnih brda, a sve u kratkom roku. To se još nikada nije dogodilo. Opisi su to s velikim poplavama suočenih mještana Gračaca na čelu s Natalijom Turbić iz Stožera civilne zaštite Gračaca. Evakuirali su zato, kada je voda bila na najvišoj razini, i ljude iz mjesta koja su daleko od rijeke jer su bila poplavljena ili okružena vodom.

Rijeku Zrmanju u Obrovcu su ogradili obrambenim zidom 2008. godine; projektiran je na visinu koja je 30 cm viša od vodostaja zabilježenog zadnjih stotinu godina, no to je nije spriječilo da tu ogradu u punoj silini “preskoči” i razlije se po Obrovcu.

– Nikada se, od kada naši najstariji ljudi pamte, takvo što nije dogodilo – ponavljali su u Obrovcu. A upravo ta izjava zajednička je stanovništvu diljem Hrvatske suočenom s posljednjim poplavama, ali i s posljedicama svega što im se događa zbog vremenskih (ne)prilika posljednjih godina.

Stoljetni rekordi vodostaja hrvatskih rijeka koje su ovoga tjedna poplavile gradove su premašeni! Premašene su i količine oborina za svibanj, u kojem je, u odnosu na prethodne godine i mjerenja, palo nevjerojatno puno kiše pa su pali i novi rekordi, kako u duljini kišnih dana tako i u dnevnim količinama oborina. Sve je to u tolikoj mjeri natopilo zemlju da je, primjerice, rijeka Otuča u Gračacu, inače ponornica, napunila svoje podzemne rezerve jako brzo, u nekoliko sati, pa se razlila na površini, u bujičnim nanosima nosila je sve pred sobom po cestama daleko uokolo svog korita i potopila 50-ak objekata u Gračacu i okolnim selima te ljude ostavila zatečene i u šoku.

I u Obrovcu su mještani ostali zatečeni snagom prirode, silnih voda koje su se slijevale s Velebita i spojile sa Zrmanjom, te činjenicom da im se događa nešto što nisu ni slutili da se može dogoditi.

Okolnosti su postale toliko nepredvidive da sa svakom novom kišom ili pljuskovima zapravo možemo očekivati neko novo mjesto koje će biti poplavljeno! Gotovo kao lutrija, kada ne znaš kada će, tko i gdje postati “sretni dobitnik”. Ono što najviše čudi je da pravila nema, da se suše ili poplave sve češće događaju ondje gdje se nikada nisu događale pa, tko zna, možda jednoga dana poplavi i sam Velebit, Hum ili Buzet u Istri iako je na brdu visoko iznad rijeke.

Lanjske su jeseni u Brinju u Lici, primjerice, doživjeli sušu kakvu nikada nisu imali. Obišli smo taj kraj u listopadu kako bismo napravili reportaži o suši! Iako su dobro zakoračili u jesen i svuda uokolo danima je padala kiša, Brinje je ostalo “na suhom”, vode nisu imali u slavinama, bunari su presušili pa su ih punili vodom iz cisterni, jer od početka ljeta nisu imali poštenu kišu.

– Nikada ovaj kraj prije nije bio bez vode, mi smo u dolini koja se tijekom godine puni vodom i od snijega i od kiša, a sada snijega gotovo da i nema, kiše nisu padale i mi smo ostali bez vode. Ali, da apsurd bude veći, prije svega godinu ili dvije smo plivali, bilo je snijega, kasnije kiše pa su sva polja bila pod vodom. Ništa više nije sigurno – rekli su nam tada u Brinju.

Da ništa više nije sigurno i da su nam klimatske promjene donijele tolike ekstreme da se u jednoj godini na istom području mogu dogoditi velike suše, a onda i razarajuće poplave, svjedočimo svake godine sve češće i sve više. Mi i naši susjedi po Europi. I meteorolog Zoran Vakula ovih dana, kada komentira velike poplave diljem Hrvatske, spominje ekstremne vremenske uvjete, kojih će ubuduće biti još i više.

Kako se pripremiti za takve promjene, kako spriječiti da dođe do najvećih mogućih šteta?

Potpredsjednik Vlade Davor Božinović, koji je ovoga tjedna u nekoliko dana obišao sva poplavljena područja, od zadarskog kraja, preko Karlovca i Banovine pa do sjevera Hrvatske u Međimurju, kaže da nam znanost može i mora pomoći. Najavio je i da će cijela Hrvatska do kraja godine dobiti novi sustav ranog upozoravanja na krize kako bi stanovnici određenih područja na vrijeme bili obaviješteni o tome što ih čeka. Sada će biti testiran u Međimurju, u kojem je uočio i da su sve službe bile savršeno organizirane i usklađene kad je riječ o intervencijama te da se u tom kraju problemima pristupa interdisciplinarno što je, po njemu, model koji svi moraju prihvatiti.

– Trebamo uključiti svu znanost koju imamo. Nije lako otkriti sve one poticaje koji dovode do ovakvih ekstremnih poplava, no to je naša zadaća. Moramo naći rješenja koje će biti sveobuhvatnija, prije svega za ljude, da im se što prije pomogne određenim infrastrukturnim zahvatima. Kada su u pitanju sustavi obrane od poplava, treba ih revidirati. Moramo osvijestiti na razini cijele države da su poplave i požari ono što Hrvatsku čini najranjivijom u pogledu klimatskih promjena te da su poplave i požari nešto na što, nažalost, moramo računati svake godine – kazao je Božinović.

Dodao je i da se problemu mora pristupiti sveobuhvatno, a u Obrovcu je komentirao i problem odmuljivanja rijeka kao oblik produbljivanja korita.

– Ovdje je napravljen obrambeni zid 2008. godine na temelju stogodišnje procjene. Išlo se 30 centimetara više od najviše razine, ali postoji i faktor taloga, koji se stvara godinama. Predstavnici Hrvatskih voda napravili su geološku podlogu i na ovoj lokaciji trebat će više aktivnosti, čišćenje dna od pijeska i mulja te podizanje zida. Dizati zidove jeftinije je nego čistiti dno, ali ne budemo li odmuljivali Zrmanju, pitanje je gdje ćemo završiti s tim zidovima u visini – rekao je Božinović. Ta misao, zapravo, vrijedi za sve sredine u kojima se grade zidovi.

Odmuljivanje ili vađenje pijeska država je zabranila na onaj način kako se stoljećima radilo po rijekama diljem Hrvatske jer to, navodno, šteti rijekama, jer bi se i obale mogle urušavati, ali i ribama. No od pijeska iz Zrmanje, kazao je ovih dana gradonačelnik Obrovca, sagradilo se pola Zadra, iz pijeska iz Kupe cijeli Karlovac i tako bismo mogli diljem Hrvatske. A riba danas u rijekama ima manje nego ikada dosad, a obale se ionako urušavaju. No odmuljivanje je zabranjeno, a spomenuo je gradonačelnik Obrovca, otvoreni su kamenolomi... A riječni se pijesak uvozi iz susjedne zemlje...

Obrambeni zid koji je Hrvatsku Kostajnicu trebao obraniti od poplava počeo se davno graditi, a onda su ga konzervatori zabranili, rekao je Zoran Đuroković, generalni direktor Hrvatskih voda, jer je narušavao pogled na Hrvatsku Kostajnicu pa se stalo s gradnjom i moralo osmisliti potpuno novi model; tek 2017. dogovorili su se s konzervatorima da to bude montažno-demontažni zid koji je u izgradnji i bit će gotov do kraja godine – prekasno za ovu poplavu. Sreća je samo što nigdje nitko zbog poplava nije stradao.

Vodno-energetska stepenica koja je trebala biti sagrađena u karlovačkom naselju Brodarci i koja bi vode nabujale Kupe tjerala u kanal Kupa – Kupa, koji je sagrađen 1970-ih, do danas nije sagrađena. Zbog toga je za najvećih vodostaja Kupe iskorišteno tek 30-ak posto kanala, a nije u funkciji ni retencija uz kanal, jer o njoj se tek provodi tko zna koja po redu studija utjecaja na okoliš. Dakle, da je cijeli sustav s ustavom, minihidrocentralom i vodno-energetskom stepenicom završen, daleko bi se manje dizao nivo Kupe u Karlovcu. Završetak tog sustava tek je sada dio plana izgradnje sustava obrane od poplava Karlovca i Siska.

To su tek neke od nelogičnosti, a svaka nova poplava ili suša iznjedri i druge nelogičnosti i probleme. Već se odavno zna da je dobar dio građana kuće sagradio bez građevinskih dozvola, preblizu rijeka i mora, na mjestima koja su oduvijek poplavna i na popisu su svih urbanističkih planova kao mjesta na kojima gradnja ne može biti dozvoljena. Neki od tih objekata legalizirani su 2018. godine u jeku legalizacije bespravnih građevina. I onda se vlasnici objekata čude kada im kuće plave.

Ne možemo nikoga okriviti za to što u posljednje vrijeme godišnja doba više nisu kao nekada, što gotovo da i nema snijega zimi, što nam u nekoliko dana padne količina kiše koja bi nekada pala u nekoliko mjeseci, što ljeti temperature zraka znaju narasti kao da smo u pustinji, a ne na mjestu s umjerenom klimom. Možemo slobodno upirati prstom u institucije i državu i propitkivati ih što čine da se štete zbog tih događanja minimaliziraju; čiste li dovoljno i na vrijeme oteretne kanale, grade li i održavaju ustave, objekte koji mogu pomoći u borbi s poplavama, i rade li ih uvijek u skladu s promišljanjima i zaključcima struke ili se provuku i projekti koji nemaju veze s logikom i zakonima prirode. Neke sredine, primjerice, i ne pomišljaju na protupožarnu infrastrukturu, a ljeti su suočeni s požarima.

Klimatske promjene i vremenski ekstremi koje nam nose, čini se, kao nikada do sada pozivaju na to da se vratimo zdravoj logici, da budemo društveno osjetljivi, kakvi smo bili prije nego što smo svemu odredili cijenu i oduzeli društvenu, zajedničku vrijednost. Osim države, i sami imamo odgovornost prema sebi i svojoj imovini, ali i prema drugima i prema okolišu. Već se godinama ponavlja da se jedino gradnjom sustava za navodnjavanje poljoprivrednici mogu donekle spasiti od velikih suša koje stalno prijete; onaj tko ih je ugradio to najbolje zna. Košnja i održavanje vlastitih parcela kako ne bi zarasle smanjuju rizike od širenja požara.

Nekada smo se kupali u našim rijekama i nije nam bio problem, ni kad smo bili djeca ni kad smo odrasli, čupati travu koja je narasla u koritu rijeke na početku sezone kupanja, ali i tijekom cijelog ljeta. Mještani su kosili travu na kupalištu i bio je to dio druženja na rijeci. Danas je to nepojmljivo, za takve se stvari, umjesto da se zajedno brinemo o zajedničkom dobru, propituje kolika je nečija korist od toga i za sve se čeka da to netko drugi odradi za nas – ronioci, vatrogasci, država...