Zadarski liječnik ispričao se javnosti u ime svoje struke, a meni predložio da učinim isto. Čast mi je poslušati ga

Uprava Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) uputila je televiziji N1 skandalozno problematičnu izjavu obrazlažući zašto je otkazala gostovanje Bernarda Kaića, voditelja Službe za epidemiologiju zaraznih bolesti HZJZ-a, u emisiji “Točka na tjedan” prošle nedjelje.

U dopisu piše: “Hrvatski zavod za javno zdravstvo nije uveo ‘silenzio stampa’. U izjavama koje su 11. svibnja, odmah nakon proglašenja kraja pandemije, dali ravnatelj HZJZ-a Krunoslav Capak i zamjenica Ivana Pavić Šimetin sve je bilo rečeno na tu temu, a dodatno smo na mrežnim stranicama objavili preporuke za postupanje nakon proglašenja prekida epidemije COVID-19. Također, gostovanjem ravnatelja u medijima taj dan i u Dnevniku HTV-a naširoko su obuhvaćene teme vezane uz tijek epidemije.”

Što je to duboko problematično i uznemirujuće u tom priopćenju? Prije svega tvrdnje da je u nekoliko izjava medijima rukovoditelja HZJZ-a bilo “rečeno sve na tu temu” te da su jednim gostovanjem u Dnevniku HTV-a, u trajanju od nekoliko minuta, “naširoko obuhvaćene teme vezane uz tijek epidemije”.

Budući da se borba protiv pandemije često uspoređivala s ratovima, pa i Domovinskim, zamislimo ovaj scenarij: dan nakon kraja rata ondašnji hrvatski državni i vojni vrh daje medijima nekoliko izjava, Franjo Tuđman gostuje u Dnevniku HTV-a i nakon toga vlast zatvara raspravu o temi o “kojoj je sve rečeno”.

Odbijanjem da uopće započne ne jedan, nego niz ozbiljnih razgovora i analiza o štetnim i smrtonosnim posljedicama pandemije, ali i mjera koje su u njezinu suzbijanju bile provođene, uprava HZJZ-a podsjeća me na one koji su nakon Domovinskog rata, a ima ih vjerojatno koji i danas tako misle, zastupali stav da onaj tko se u ratu brani od agresije jednostavno ne može počiniti ratne zločine.

Jesu li u obrani od virusa mogli biti počinjeni i zločini? I te kako. Naravno, ne protiv virusa, nego na štetu i protiv vlastitih građana.

Sazivajući, najavljujući i moderirajući okrugli stol u Hrvatskom saboru na aktualnu i legitimnu temu “Posljedice COVID pandemije i pouke za budućnost”, zastupnik Stephen Nikola Bartulica bio je vrlo razborit i odmjeren. Takvi su bili i od njega pozvani govornici: profesor Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta u Zagrebu Valerije Vrček, zadarski liječnik obiteljske medicine Damir Biloglav, socijalna radnica i psihologinja Lidija Repić, novinar i publicist Matija Štahan te predstavnik roditelja Smiljan Pilipović, član školskog odbora zagrebačke Osnovne škole Alojzija Stepinca.

U skladu s ranije navedenim stavom o zatvaranju pandemije i rasprave o njoj, sudjelovanje predstavnika HZJZ-a, Ministarstva zdravstva i epidemiološke struke na tom okruglom stolu bilo je otkazano. Jedina korist bila je u višku minuta koje su prisutni dobili za svoja izlaganja, od kojih ni na jedno javnost ne bi smjela ostati ravnodušna.

Recimo, na statistički podatak kojeg uopće nismo, ili smo nedovoljno, svjesni, o strahovitom porastu stope suicida među mladima, na što je upozorio gospodin Pilipović. Ili na način na koji je, zbog svog slobodnog izbora da se ne cijepi, gospođa Repić bila odstranjena s radnog mjesta na kojem upravo ugroženim mladim ljudima pruža socijalnu i psihološku pomoć i podršku.

Već sam niz imena važnih i uglednih svjetskih znanstvenika koji su u godinama pandemije, zbog pitanja koja su postavljali i različitih mišljenja o naravi bolesti i njezina suzbijanja, bili doslovno odstranjeni ili potpuno marginalizirani u javnim raspravama o toj temi, na što je ukazao profesor Vrček, dovoljan je razlog za uznemirenost i analizu stranputica na koje su zabasali svijet i znanost proteklih godina.

Od izlaganja, koja možete pronaći i pogledati na YouTubeu, mene se osobito dojmilo ono doktora Damira Biloglava. Kada imate obiteljskog liječnika s 36 godina staža u struci, s izvrsnim referencama u prvom redu kod pacijenata (višestruko proglašavan “najdoktorom”), koji je cijelu pandemiju proveo brinući se i prateći svojih više od dvije tisuće pacijenata svih dobnih skupina (osim predškolske djece, o kojima skrbi pedijatrija), tko može reći da takvo iskustvo i takav i toliki uzorak stanovništva nisu relevantni?

Doktor Biloglav, inače i zadarski gradski vijećnik s liste Domovinskog pokreta, također nije izrekao nijednu (pre)tešku riječ. Nije zazivao sudski ili bilo kakav drugi progon onih s čijim se odlukama nije slagao i koje, na temelju vlastite liječničke savjesti i iskustva nije uvijek poštovao, premda je sam bio izvrgnut takvim hajkama, pa i prekršajnom sudskom procesu u kojem je oslobođen svih optužbi.

Meni je njegov nastup ulio veliko povjerenje i pobudio želju da s njim i porazgovaram. Spremno je za mene odvojio čitav sat svog dragocjenog vremena, nakon još jednog dana provedenog s pacijentima, koje nikada nije napuštao i pred kojima nikada nije zatvarao vrata svoje ordinacije. Na temelju brojnih pojedinačnih primjera iz svoje prakse on ne izvlači nikakve općenite za sve važeće zaključke, a kamoli da ih bilo kome nameće. Ali s punim pravom postavlja pitanja o smislenosti i opravdanosti brojnih mjera koje su bile propisivane i nametane, a koje su, među ostalim, imale za posljedicu zapuštanje ili potpuni prekid dijagnosticiranja, liječenja i kontroliranja bolesti koje nisu COVID-19.

Ti primjeri nameću pitanja na koja moramo tražiti odgovore ponajprije zato da se sve ono štetno (a ja ću dodati i zločinačko, jer ogromne profite redovito prati i korupcija ogromnih razmjera) ne ponovi.

U izjavi na kraju okruglog stola doktor Biloglav se u ime svoje struke, kojoj predano služi, ispričao javnosti za sve nevolje koje su građani u protekle tri godine doživjeli u dodiru sa zdravstvenim sustavom. Kada mi je predložio da učinim isto, doživio sam to kao kompliment.

Kolikogod se to može činiti pretenciozno, odazivam se njegovu pozivu i ispričavam za sve one slučajeve u kojima smo mi novinari iznevjerili javnost, u prvom redu propuštajući pravodobno postavljati pitanja koja se tek sada otvaraju, nerijetko i gušeći glasove koji su izražavali opravdane sumnje i postavljali smislena pitanja, te bezobzirno i senzacionalistički šireći strah i paniku.

Pandemija je završena, a ozbiljni, trezveni i analitički razgovori o njoj tek trebaju početi. Postanimo napokon odgovorni.