Film koji Amerikanci nikad ne bi snimili, a u kojem je Tarik Filipović i iz sporedne uloge uspio izvući maksimum
Jeste li ikad gledali neki film iz Andore? Vjerojatno niste ni na kojem ekranu, pa tim nevjerojatnije zvuči podatak da andorski film od prošlog tjedna možemo gledati u kinima. Riječ je o filmu “42 sekunde”. Andora ima skromnu filmsku proizvodnju pa je i ovo španjolsko-andorska koprodukcija. To što film igra u našim kinima nije rezultat neke silne želje da se upoznamo s andorskom kinematografijom (Andora ima sustav poticaja za privlačenje stranih filmaša sličan kao i u Hrvatskoj, ali u puno skromnijem opsegu i uglavnom snimaju manjinske koprodukcije) i iznenađuje samo dok ne saznate da postoji drugi razlog koji je “42 sekunde” gurnuo u naša kina: to je film o španjolskoj vaterpolskoj reprezentaciji koja je na Olimpijskim igrama 1992. u Barceloni umalo postala zlatna. Trenirao ih je proslavljeni hrvatski selektor i trener Dragan Matutinović, a njega glumi Tarik Filipović. Kad je Barcelona dobila organizaciju Olimpijskih igara, u vaterpolskom savezu nastala je panika jer reprezentacija je osrednja, a čelnici saveza ne žele sramoćenje pred svojom publikom. Rješenje su pronašli u Matutinoviću koji slovi kao trener spartanskih metoda, ali i vrhunskih rezultata. Matutinović je tražio da njegova bude zadnja, odnosno da osim trenerskog obavi i selektorski posao, a ne da mu savez dirigira tko mora igrati. Neke je igrače poslao doma i umjesto njih doveo nove iz Madrida. Okosnicu reprezentacije prije hrvatskog trenera činili su igrači iz Barcelone i nitko se nije usudio zvati vaterpoliste iz Madrida jer su odnosi s Madriđanima bili – pa skoro kao da je te iste 1992. godine netko pokušao sastaviti ekipu od hrvatskih i srpskih vaterpolista.
Odnosno, tako je to barem prikazano u filmu. Nakon što pogledate “42 sekunde” postaje jasno zašto nema više filmova o vaterpolu – to naprosto nije filmičan sport u istoj mjeri kao što su boks, bejzbol ili košarka, pa i nogomet. Shvatili su to i redatelji filma Alex Murrull i Dani de la Ortega, pa su naglasak stavili na neke druge segmente filma. Kako bi se odmakli od tipičnog televizijskog prijenosa utakmice, gotovo sve scene igre snimane su kamerom koja je u ravnini bazena. Takvih je scena jako malo. Primjerice, čak i kada su prikazani momenti utakmica s olimpijskog turnira, to traje nekoliko sekundi, a znatno duže promatramo reakcije sportskih komentatora na igru Španjolske te naslovnice novina poslije utakmice. A kad već sam sport nije dovoljno vizualno atraktivan, onda je trebalo neke narativne niti naprosto dopisati i izmisliti jer možda stvarnost nije dovoljno privlačna za skoro dvosatni film. Primjerice, kako su uopće Španjolci došli do Matutinovića? Pronio se glas da će talijansku reprezentaciju, glavne favorite za zlato, voditi Srbin Igor Popović. Pa 1992. je godina i u španjolskom vaterpolskom savezu netko se sjetio da u ratno doba nitko neće više željeti pobijediti Srbina od Hrvata. To je verzija koju vidimo u filmu. U zbilji, Matutinović je već dvije godine vodio španjolsku reprezentaciju i osvojio tri medalje prije Barcelone, Talijane je trenirao još jedan hrvatski trener, Ratko Rudić, a Popović je stvoren za potrebe priče. No, kao što je jednom netko rekao, iz filmova se ne uči povijest (na špici filma lijepo piše – nadahnuto istinitim događajima), a i nacionalno obojeno rivalstvo filmski je puno privlačnije od nekog pristojnog sportskog uvažavanja. I to ne izgleda loše, pogotovo u sceni u kojoj Matutinović na tiskovnoj konferenciji dobije priliku oplesti po Popoviću, ali sasvim je lako zamisliti film bez tog odvojka priče. Najviše što bi film bez tog segmenta izgubio je par minuta filmskog vremena.
Druga i važnija linija priče prati odnos Pedra (Jaime Lorente) i Manela (Alvaro Cervantes). To je najinteresantniji i najbolje prikazan dio filma. Osim što su dijametralno suprotni karakteri, rivalstvo je dodatno naglašeno jer je jedan iz Madrida, a drugi iz Barcelone. Pedro se užasne kad im trener do kraja igara zabranjuje žene i zabavu, pa potajice započinje vezu s plivačicom, a usput povremeno šmrče kokain. Manel ima česte noćne more i opsesivno preslušava jednu te istu audiokasetu. Jedan drugog naprosto ne podnose pa su zgranuti kad ih Matutinović na pripremama smjesti u istu sobu. Je li to izmaštano za potrebe filma? Izgleda da nije, možda tek malo prenaglašeno, jer je pravi Manel Estiarte (promijenio je ime u Manuel i smatra se jednim od dva-tri najbolja igrača vaterpola svih vremena), nakon što je prestao aktivno igrati, u autobiografiji detaljno opisao traumatizirajući događaj iz djetinjstva. Poput većine sportskih filmova, i ovaj je satkan od dva dijela. U prvom gledamo naporne visinske pripreme igrača u Andori. To je dinamičniji dio filma, ne samo zbog činjenice da su zahtjevne pripreme vizualno zanimljivije od utakmice u bazenu. Matutinović ih trenira gotovo tiranskim metodama i čeka da odustanu oni kojima su treninzi prezahtjevni. Od grupe samouvjerenih individualaca mora napraviti uigrani tim i pritom se služi istim onim arsenalom koji nam je dobro poznat iz mnogih američkih sportskih drama. Primjerice, hrvatski trener jednom prilikom tjera igrače da plivaju po bazenu do iznemoglosti. Ta je scena gotovo identično snimljena, režirana i odglumljena kao i prizor iz američkog filma “Pravi igrači,” uz jedinu razliku što trener Herb Brooks (Kurt Russell) svoje igrače tjera da kližu po ledu. “Pravi igrači” su, naime, film o povijesnom uspjehu američkih hokejaša koji su na Olimpijskim igrama 1980. pobijedili nadmoćne i naizgled nesavladive Ruse.
Itu leži drugi temeljni problem filma: osim što vaterpolo nije filmičan sport, Španjolci su izgubili finale protiv Talijana. Od pobjede su ih dijelile 42 sekunde, što je iskorišteno za naziv filma (na engleskom govornom području film se prikazuje pod nazivom “The Final Game”). Amerikanci snimaju sportske drame jedino ako su junaci pobjednici, već zbog činjenice da bi film o izgubljenoj zlatnoj medalji malo tko u Americi htio gledati. No u Europi se to naziva osvajanjem srebra i ima svoju težinu. Nama će svakako biti zanimljivo gledati Tarika Filipovića u ulozi legendarnog hrvatskog trenera. Ponekad je vidljivo da se malo muči s izgovorom, no ni pravom Matutinoviću to nije materinski jezik. Ako to zanemarimo, vidljivo je da se Tarik uživio i uživao u ulozi trenera čiji se karakter najpristojnije može opisati kao “malo zeznut”. Trener nije glavni lik u priči, Pedro i Manel autorima su važniji i zanimljiviji, no Tarik je iz sporedne uloge uspio izvući maksimum. Amerikanci nikad ne bi snimili film o drugom mjestu, no kao što mi znamo iz jednog drugog sporta, drugo mjesto izvrsna je prilika za radost i slavlje, a Španjolci pokazuju da se i o takvom raspletu može snimiti solidan film. To zapravo nije film o jednoj utakmici, nije prvenstveno ni film o vaterpolu, već je naglasak stavljen na stvaranje pobjedničkog mentaliteta ekipe. Španjolsko-andorska koprodukcija o osvajanju srebra točno je takav film: nije za zlato, ali nije ni za odbaciti.