Piše provokativno, pitko i hrabro, ali nije ženski Houellebecq
Francuska književnica Karine Tuil za svoju jedanaestu knjigu “Optužba” prije tri godine dobila je važnu Goncourtovu nagradu gimnazijalaca (Prix Goncourt des Lycéens). Zahvaljujući Znanju, prevoditeljici Mirni Šimat i urednici Nataši Pejić, ovaj uzbudljivi roman, prema kojem je Yvan Attal snimio i film sa Charlotte Gainsbourg i Mathieuom Kassovitzem u glavnim ulogama, odnedavno je dostupan i hrvatskim čitateljima. “Optužba” (u BiH su ovaj roman nazvali “Ljudske stvari”) djelo je koje otvara niz moralnih (ali i nemoralnih) pitanja. U njegovu je središtu bogata i uspješna pariška obitelj Farel, čiji sin jedinac Alexandre, pametan i pristojan, a uz to i odličan student prestižnog američkog sveučilišta pred kojim je, kako bi to rekao Balašević, “karijera i mjesto u društvu visokom”, biva optužen za silovanje. I to silovanje kćeri majčina novog partnera zbog kojeg je ostavila supruga, slavnog političkog televizijskog novinara Jeana, koji intervjuira, a onda i brifira te profilira francuske predsjednike. Da bi zaplet bio to veći, Alexandreova majka Claire je intelektualka i esejistkinja koja vrlo često zastupa feminističke teze, dok je njezin novi partner i ljubavnik, s kojim ima strastvenu seksualnu vezu, Adam Wizman iz prilično ortodoksnih židovskih krugova, pri čemu glavnu riječ ima njegova supruga koja svoje kćeri odgaja jako strogo i kontrolirano.
Ašto se to u jednoj pariškoj noći dogodilo između mladog Alexandrea i mlade Mile (koji nisu bili seksualno neiskusni, a oboje su imali i veze sa starijim osobama od sebe), naša nam autorica ne otkriva baš najpreciznije. I u ovom romanu, baš kao i u životu, postoji više verzija jedne te iste priče. Istina, i Alexandre i Mila, potpuni međusobni stranci koji se nisu čak ni simpatizirali, zajedno su otišli na jedan preopušten tulum (i to na gotovo naredbodavni nagovor Milina oca Adama, kojem se Claire nije uspjela suprotstaviti) te su tijekom tog tuluma bili pripiti, a barem jedno od njih, Alexandre, i umjereno nadrogiran. Sudbina je htjela da je u mačističkoj igri koju je nametnulo Alexandreovo društvo ovaj naoko mirni student trebao spavati s Milom. A kao dokaz tog osvajanja svojem je muškom društvu trebao i predočiti njezino donje rublje. Rečeno, učinjeno. Alexandre je položio ispit muškosti, a iza njega je ostala uplakana Mila, koja ga je dan nakon tuluma, na majčin nagovor, prijavila pariškoj policiji zbog silovanja. I tu počinje tragedija u nekoliko pravaca. Alexandreovi roditelji žele pomoći sinu, ali i sebi, jer su i njihove društvene pozicije temeljito ugrožene. Novinar Jean, opisan kao vrlo beskrupulozan tip prilično mutne prošlosti, gotovo ostaje bez posla, a naša esejistkinja Claire naglo ostaje bez kredibiliteta. I da, bez partnera Adama, s kojim je baš odlično “kliknula”, što je možda i gubitak koji je najviše tišti. Alexandreova budućnost nepovratno je uništena, baš kao i Milina, u kojoj iz mjeseca u mjesec raste trauma fizičke prisile koju je intenzivno proživjela. A čitatelj se, poput porote i pariške ugledne sutkinje, nađe pred dilemom koju je gotovo pa nemoguće razriješiti: kome više vjerovati – Alexandreu ili Mili? I što se to dogodilo između njih? Tko je od njih veća žrtva? I koji nam je od njih ipak simpatičniji?
Kome želimo pružiti stvarnu podršku? Gdje počinju, a gdje završavaju granice seksualne prisile? I to u ovom vremenu, kada je pokret Me Too vrlo duboko ušao u sve pore suvremenog (zapadnog, da ne bi bilo nesporazuma) društva. I postao nova religija. I novo sveto pismo. Roman “Optužba” očito se bavi iznimno aktualnom temom ljudskih (i napose) ženskih sloboda, pa i onih seksualnih. Čije su granice stoljećima određivali muškarci opravdavajući to urođenim instinktima, a uz pomoć majke Crkve, čak i prirodnim prokreacijskim ponašanjem koje društvo od njih očekuje. Ali, vremena su se promijenila ili se mijenjaju. I muškarci više ne mogu (ili ne smiju) od žena uzimati ono za što misle da im pripada po nekom prirodnom pravu, bez obzira na to hoće li zbog tog prava prijeteći klečati na središnjem gradskom trgu ili u nekoj mračnoj staromodnoj štalici na slamici. Karine Tuil piše provokativno, pitko i hrabro, ali nije ženski Houellebecq. Nije pretenciozna, čak ni onda kada se bavi pretencioznim temama dobra i zla, istine i laži, anđela i demona, što je ovom romanu prednost, a ne mana.