Sjajna Emma Thompson ispunila je ovu humornu dramu o seksu nelagodom
1 Sretno, Leo Grande (HBO Max)
7,2 78 7,5 Drama, V. Britanija, 97 min Režija: Sophie Hyde Glumci: Emma Thompson, Daryl McCormack
Emma Thompson! To je ovaj film. Od dvostruke dobitnice zlatnog kipića za najbolje glavne ženske uloge ne iznenađuje da, gdje god se i u čemu god da se pojavi, jednostavno dominira tijekom cijelog filma. No u “Sretno, Leo Grande” to posebno dolazi do izražaja budući da se radnja filma odvija u potpuno čistoj scenografiji, nježnih i decentnih linija, a u njoj sudjeluju dva lika – Emma Thompson i Daryl McCormack.
Radnja je soba ekskluzivnog hotela, a Thompson i McCormack su umirovljena nastavnica i seksualni radnik; Nancy Stokes i Leo Grande. Nancy je osoba koja cijeli život radi sve onako kako treba, za sve ima jasan plan, uvijek se javlja na mobitel, nikada, kako je sama rekla, nije prekršila nijedno pravilo ili zakon u životu.
Ukratko, nikada se u životu nije odvažila na neku avanturu, čak ni onu koja bi uključivala postizanje orgazma. Da, imala je Nancy seksualni život s pokojnim mužem, u kojem se rodilo i dvoje djece (za sina kaže da je neopisivo dosadan, a kći joj živi umjetnički život u Barceloni, koji ona ne razumije potpuno), ali čak je i to bilo samo odrađivanje. Sada je pak odlučila učiniti nešto potpuno ludo zbog čega je angažirala eskort-gospodina, mladoga Lea Grandea. Markantan, zgodan, naočit, elokventan, kavalir koji zna svoj posao...
No sve to Nancy ne daje požudu ili razbuktavanje strasti, nego nelagodu, pa čak i određenu dozu smotanosti. O cijelom svom činu, koji je i više nego izvan njezine zone komfora, jednostavno previše razmišlja i ne može se opustiti. Sve to vodi do puno razgovora (a malo akcije) između Nancy i Lea. A razgovori, odnosno scenarij, i jesu najjači aduti ovog filma, koji se zaista ističe u moru sličnih. Unatoč plakatu i foršpanu koji mogu sugerirati da je riječ o još jednoj romantičnoj pričici, “Sretno, Leo Grande”
humorna je drama koja u epicentar svoje pitko skrojene radnje stavlja motive poput ljubavi, otkrivanja i prihvaćanja samih sebe. I to ne samo iz perspektive starije žene koja je cijeli život zaboravljala na sebe nego i iz perspektive mladića koji zbog rana iz djetinjstva, a unatoč samopouzdanju koje pokazuje na van, ne uspijeva biti iskren sa sobom i svojom okolinom. Njihovi razgovori, koji tako simpatično trapavo odgađaju taj čin plaćenog seksa, oboma im dođu kao neka vrsta zrcala i samospoznaje. Kroz te amaterske psihoterapeutske trenutke i jedno i drugo dolaze do epifanije čije je pojavljivanje prikazano gradacijski lijepo i suptilno. A opet dovoljno snažno da se može reći kako nakon njihovih nekoliko susreta ni jedno ni drugo nisu više iste osobe.
“Sretno, Leo Grande” film je u kojem britanski šarm, i to opet zahvaljujući Emmi Thompson, tako lijepo boji ovu dramu o spoznavanju vlastite duše, vlastite snage, seksualnosti i buđenja onog nečeg divljeg što životu daje čar, i to bez obzira na godine.
2 Sveti Omer (Hulu)
“Sveti Omer” redateljice Alice Diop osvojio je Srebrnog lava na lanjskom festivalu u Veneciji i najbolje bi ga bilo opisati kao pravu filmsku intelektualnu poslasticu (iako sa sasvim drukčijom i pričom, i atmosferom, i motivom u odnosu na “Tar”, nekako je lijepo vidjeti da u istoj godini imamo dva tako pametna i intelektualno zahtjevna, ali više od tog neodoljiva filma). Ovdje se kroz potpuno netipičnu sudsku dramu u kojoj pratimo suđenje Laurence Coly, osuđenoj za ubojstvo vlastitog dojenčeta, isprepliću priče s antičkim motivom o Medeji te o generacijskoj traumi koju Rama, spisateljica koja prati suđenje kako bi se inspirirala za novo djelo, želi prekinuti, ali se boji da neće moći jer je ista kao svoja majka. Zašto bi majka ubila dijete, pitanje je oko kojeg se tako uspješno, i to dok se radnja odvija isključivo u sudnici u kojoj optužena Laurence tako artikulirano, inteligentno, hladno i racionalno opisuje svoje postupke, vrti radnja filma. Snaga “Saint Omera” leži u njegovoj suptilnosti, sporom tempu i tako sitnim detaljima (poput sekunde u kojoj su se ove dvije žene slučajno pogledale), zbog čega je ovo film koji definitivno nije za zabavu, koliko, baš kao prava antička tragedija u svom modernom ruhu, za katarzu.