Sopić: Uvijek ću govoriti samo istinu, baš me briga što misle
Pokušali su mi nametnuti da mrzim strance, tamnopute, podsmjehivali su se... Mi treneri smo kreteni jer nemamo svoju udrugu – kaže Sopić
Dan nakon što je s Goricom osigurao ostanak u ligi Željko Sopić prštao je od energije...
Bila je to posebno stresna priča?
– Naravno, preblago je kazati da smo bili otpisani, prekriženi. Svi su mislili da ćemo samo odigrati prvenstvo do kraja, kao da smo nevažni. Najteže mi je bilo protiv Lokomotive u gostima, bili smo jako blizu. Kao da si na vrhu, trebaš se primiti rukama, ali nikako ne ide. Svi sve rade, ali nešto je nedostajalo u tim trenucima. Najljepša stvar u sportu je kada sam odlučuješ o svojoj sudbini. Rekao sam im prije zadnje utakmice da ćemo ostati u ligi. Tristo tona je vjerojatno palo svima s leđa. Teško je opisati tu emociju. Radilo se o opstanku kluba jer, kada jednom ispadneš, gubiš sve. Je li proslava bila burna?
– Ma da, svi smo bili u noćnom klubu, od čistačice do predsjednika. Takva slavlja uveo sam još dok sam bio kapetan Lokomotive. Zajedno patimo i zajedno slavimo... Što je još uveo u Goricu? – Gdje god sam bio, ljudi su se prije treninga normalno pozdravljali. U Gorici sam to promijenio, jer mi nije normalno da se ljudi ne pozdravljaju. Kod mene nema sredine. Odmah sam kazao: ‘Ili ste sa mnom ili protiv mene...’ A tko je protiv, vrata su s desne strane. Mislili su da se zezam i da nisam normalan. Najvažnije je što smo birali karakterne dečke. Imali smo Mario Brkljača i ja jako puno ideja, no vjerojatno su nas neki ljudi gledali s podsmijehom i kazali: ‘Ma, gdje ću kod vas doći...’ Kada si zadnji, valjda je to normalno.
Čestitao i Bjelica
Ima li neka posebna čestitka? – Puno kolega čestitalo je na rezultatu, ali i na igri, a to mi je posebno drago. Nenad Bjelica redovito mi čestita, baš kao i Krunoslav Jurčić. To su ljudi do kojih mi je stalo, cijenim ih kao velike stručnjake. Roy Ferenčina, moj najbolji prijatelj. Najvažnije mi je svima odgovoriti na poruke. Znam da mi za to treba tri sata. Malo me izbaci iz takta što bi se svi tipkali, a ja nemam vremena.
Osim ostanka u ligi, što mu je zadnjih tjedana zaokupljalo misli?
– Izrazito ne volim kada ljudi izvlače iz konteksta, kao što je bilo u Puli. Dobro se zna što sam mislio i nije bilo riječi o Garciji i stranim trenerima u smislu kojem je to predstavljeno. Ali to mi je realno dobro došlo jer se maknuo fokus s igrača na kojima je bio veliki pritisak. Protiv Varaždina vodimo 2:0, a ja vidim koliko nam je teško u psihološkom smislu. Ndockyt zabije pogodak i asistira, a ja ozbiljno razmišljam da ga zamijenim jer ne poštuje postulate koje sam zamislio. Logično, kako ću ga zamijeniti!? Toliko toga mi se miješalo u mislima. Kada smo bili na osam ili jedanaest bodova zaostatka, živjeli smo u nadi. No, kada si tako blizu, to je takav teret. Ali dok ne napraviš zadnji korak...
Priča s Garcijom je zapravo pomogla?
– Barem sam ja onaj tko će uvijek kazati što misli. Da imam nešto protiv Garcije, rekao bih to odmah. Nisam bez veze rekao Poms. Dolaze neki teletabisi iz stranih zemalja i rade bez licencije. Nisam ja to kazao, pa to svi znaju. Je li Poms imao licenciju? Nije. Je li radio sedam-osam mjeseci, radio je. Je li Rochas radio s licencijom u dolasku, radio je. Moj prijatelj Roy Ferenčina bio je trener u Škendiji, a Pavo Crnac nije mogao sjediti na klupi jer mu je makedonski savez to zabranio.
Baš razmišljam da se prijavim u Lufthansu za pilota. Nemam diplomu ni znanje, ali imam volju. I onda me ljudi nazovu i kažu: ‘Nemoj tako, Sopa...’ Protiv Garcije nemam ništa. Mislim da je seljačka zadruga kada mi na Drosini vadimo svoje lopte iz mreže jer zadržavaju igru. Nekada se tako radilo u Trebinju, prije 35 godina. Pa tko te treba zaštititi, sudac, HNS. Ne zanima me, dajte mi da igram.
Bilo je još stvari koje su smetale Sopiću.
– Kada igraš tri utakmice u tjedan dana, Lokomotiva ima deset dana između tih utakmica, mi osam, a Istra sedam. Nikada ne dižem glas samo za sebe, neka svi imaju iste uvjete. Pa tko to slaže, ne znam. Mi u tri dana igramo protiv Rijeke i Hajduka, a netko za to ima pet dana. Nije isto.
Ali imate li dojam da je hrvatski nogomet ipak ušao u neko zdravije doba?
– Slažem se. Ove stvari događaju se vjerojatno samo zbog toga što smo mi treneri kreteni i nemamo svoju udrugu. Ovo će sada izaći u novinama i petorica će mi kazati: ‘Pa nisi to trebao kazati...’ Ma trebao sam i svaki put ću reći. To što neki novinari izvade iz kontekst, neka, to je vaš posao. Rekli su da sam i ja bio stranac, zarađivao novac vani. Jesam, ali ničega ne bi bilo da nisam imao licenciju. Kod nas su licencije u dolasku. To nije normalno. Oni misle da sam ja veslo sisao.
Pokazao je Sopić potom statuse spomenutih trenera u sustavu Komet.
– To je netko omogućio. Zašto netko meni to ne da u Austriji, Azerbajdžanu, Emiratima. Nisam ja tamo radio zato što sam lijep.
Možda je Sopić potencijalni predsjednik trenerske udruge?
– Ja sam tu previše rezolutan. Treba nam neki pametan odvjetnik. Ja bih vjerojatno napravio više štete nego koristi. Postoji samo jedna istina i uvijek će tako biti. Svi mi isto mislimo, a 90 posto stoji po strani. Ali oni mene podržavaju, ma ne majstore, podrška mi je kada si sa mnom u prvoj liniji bitke, a ne da si u bunkeru 70 metara iza.
Pa dobro, oni u bunkeru mogu biti logistika?
– Da, da. Dobro, hvala.. Svi mi tako mislimo, ali samo ja kažem.
Valjda vam je namijenjena ta uloga?
– Pa dobro. Ali samo netko mora doći iz saveza i kazati zašto je trener Sopić, a Janković sjedi na klupi? I onda kada nešto kažem, najlakše me kompromitirati i kazati da mrzim strance ili tamnopute igrače. Odmah sam pozvao svoje strance u klubu i objasnio sam da je to takva država.
Bi li vam lakše bilo da nastupite malo pragmatičnije?
– Da nakon utakmice pričam o tome kako smo igrali po planu i dobro stajali na terenu?
Pa da, ne bi bilo problema.
Nisam mislio na Garciju
– Žena me pita kako se osjećam nakon te hajke. Ma znate koliko me to briga. Bolje da ne pričam, jer onda bi bilo svega. Vi živite od pisanja, ja od svog posla. Prvi sam koji će se ispričati ako sam kriv, ali na Garciju nisam ni pomislio.
Nekolicina igrača u Sopićevoj svlačionici kazala mi je u povjerenju da je samo ovakvim trenerovim pristupom bilo moguće izvući momčad iz mentalnog ponora.
– Najlakši su sastanci kada izgubimo utakmicu, onda ih ne napadam jer znam da su mentalno u banani. Kada pobijedimo, lakše im je ukazati na pogreške. Najjednostavnije se nositi s istinom.
Većini ljudi je najčešće baš suprotno?
– Znam. Ali moji igrači znaju da kod mene nema okolišanja. Uoči zadnje utakmice kazao sam im kako nije upitano da možemo izgubiti protiv bilo koga. Ali onaj tko nas želi pobijediti, mora ostaviti deset litara krvi na terenu. Protiv Hajduka smo izgubili 1:2 i bio sam ponosan na dečke. Rekao sam im: ‘Dečki, prva benzinska crpka je moja. Koliko god možete popiti, sve je na moj račun...’ Važno ih je podržati kada je teško. Kada pobijede, oni lete, menadžeri im pričaju priče o milijunima i kamionima. Onda ih drugi dan spustim da se najbolji igrač pita je li uopće igrao utakmicu.
To su one Ćirine metode kada bi najboljeg igrača pitao: ‘Sine, a kako se ti zoveš?’
– (smijeh). Fućak, dobri duh s Grobnika, koji je jedan od onih koji nas je ostavio u ligi. Uvijek nešto ima za kazati, s dobrom namjerom. On zabije dva gola, a ja mu kažem što nije dobro radio. Namjerno ne naglašavam pogotke. Znam da si zabio dva pogotka, ali nisi radio ono što sam ti kazao.
Čim moji igrači polete, a menadžeri im počnu pričati o milijunima, odmah ih spustim na zemlju