Miro Kovač

Bez snažnog angažmana SAD-a u Ukrajini, ne bi bilo ni ovakve solidarnosti Europljana. To je, nažalost, gola i bolna istina

Uoči drugog kruga predsjedničkih izbora u Turskoj, ali i u trenutku brojnih geopolitičkih događaja koji potresaju međunarodni poredak, razgovarali smo s bivšim hrvatskim ministrom vanjskih poslova Mirom Kovačem.

Čime se bavite i jeste li još član HDZ-a?

Upravo sam se vratio iz Finske, bio sam na jednom TV panelu, pripremam jednu publikaciju iz povijesti međunarodnih odnosa… Da, član sam HDZ-a.

Kakvi su vaši odnosi s premijerom i predsjednikom HDZ-a Andrejem Plenkovićem nakon vašeg sraza s njim u kampanji za izbore za predsjednika HDZ-a?

Pa vi ste još u prošlim unutarstranačkim izborima. To je stara priča. Ja jesam povjesničar međunarodnih odnosa po obrazovanju, ali ne živim u prošlosti. Okrenut sam budućnosti. Mene zanimaju nove priče.

Sudjelujete li na skupovima u HDZ-u i kakvi su vaši odnosi s ostalim članovima stranke?

Kad sam pozvan na obljetnicu ili stranački skup, u pravilu se odazovem. I naravno da sam u kontaktu s prijateljicama i prijateljima iz stranke.

U nedjelju će se održati 2. krug turskih predsjedničkih izbora. Kako će se Erdoğan ponašati bude li ponovno izabran i kakav će biti smjer turske politike u slučaju da pobijedi njegov protukandidat Kemal Kiliçdaroğlu?

Erdoğan je favorit. Mora se dogoditi čudo da ne pobijedi. Dobio je prije nekoliko dana i podršku Sinana Oğana, trećeg nakon prvog kruga. Erdoğan će u slučaju svoje vrlo izvjesne pobjede najvjerojatnije nastaviti voditi politiku jačanja utjecaja Turske kao srednje sile u regionalnoj i svjetskoj politici. I to, kao i dosad, bez kompleksa kad je riječ o prirodi savezništava.

Funkciju predsjednika Crne Gore preuzeo je novoizabrani predsjednik Jakov Milatović. Svi kažu da je on projekt Aleksandra Vučića i Srpske pravoslavne crkve, što on negira i tvrdi da je njegov prioritet ulazak Crne Gore u EU. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

Jakova Milatovića izabrala je solidna većina birača. Dobro je da je Hrvatska u osobi predsjednika države bila zastupljena na njegovoj inauguraciji. U hrvatskom je interesu da se prema Hrvatskoj nastavi dosadašnji prijateljski kurs Mile Đukanovića. Očekujem da će se državna politika formirati u Podgorici, a ne izvan nje. I da će politički predstavnici Hrvata biti zastupljeni u budućoj crnogorskoj vladi.

Kako gledate na vladavinu Aleksandra Vučića? Vjerujete li da može doći do smirenja napetosti između Zagreba i Beograda dok je on na vlasti?

Aleksandar Vučić propustio je, nažalost, prema Hrvatskoj napraviti iskorak kakav je napravio, primjerice, prema Mađarskoj. Istina, naši gospodarski odnosi su se intenzivirali, ali politički baš i nisu. Na planu nasljeđa rata Srbije protiv Hrvatske, Vučić nije napravio gotovo ništa, a mogao je. Pustimo fraze i neobvezujuće deklaracije. I dalje su neriješena pitanja nestalih, odštete hrvatskim logorašima u srbijanskim logorima… Ohrabrujuće je pak da je Tomislav Žigmanov kao izabrani predstavnik Hrvata u Narodnoj skupštini postao član srbijanske vlade. Međutim, s politikom srpskog svijeta svijetle političke budućnosti ne može, a i neće biti. Srbiji se samo može poželjeti da njezino državno rukovodstvo jednog dana napokon progleda i shvati da od starih priča i srednjovjekovnih mitova nema uspješne politike. Uglavnom, Srbija to mora raščistiti sama sa sobom.

Kakve su perspektive suradnje između Hrvatske i zemalja jugoistočne Europe te koji su najvažniji geopolitički interesi u tom kontekstu?

U našem je nacionalnom interesu imati stabilno i po mogućnosti prijateljsko susjedstvo. Naše neposredno sjeverno i zapadno susjedstvo, Slovenija, Italija i Mađarska, trenutačno je upravo takvo: stabilno i prijateljsko. I vrijednosno smo uvelike kompatibilni, sva tri spomenuta susjeda imaju višestranačke demokratske sustave, članovi su NATO-a i Europske unije. U našem jugoistočnom susjedstvu stanje je puno drukčije. U BiH je središnja vlast formirana, do kraja godine trebao bi se izmijeniti izborni zakon i time zajamčiti ravnopravnost Hrvata s druga dva ustavotvorna naroda. Crna Gora i Sjeverna Makedonija jesu članice NATO-a, ali sve države toga područja, tzv. zapadnog Balkana, daleko su još od članstva u Europskoj uniji. Imaju još dosta posla i političkog i gospodarskog prilagođavanja pred sobom. Šansu imaju, ali posao moraju same obaviti. Ako treba pomoći, tu smo.

Kako biste definirali geopolitiku, u sjeni rata u Ukrajini, i zašto je ona važna za hrvatsku vanjsku politiku? Koje su glavne sigurnosne prijetnje Hrvatskoj u kontekstu geopolitike i kako bismo se mogli suočiti s njima?

Hrvatska se u invaziji Rusije na Ukrajinu postavila onako kako je jedino mogla. Stala je bez otezanja na stranu žrtve. Izdašna hrvatska pomoć Ukrajini je hvalevrijedna. Ali Hrvatska zbog svoje veličine, nevelikog broja stanovnika i svoje gospodarske razvijenosti nije velik igrač u geopolitičkoj konfrontaciji između, s jedne strane, SAD-a i partnera na političkom Zapadu, i s druge strane, Kine i Rusije. Mi smo tu sitna riba. Da i hoćemo, ne možemo sudbonosno utjecati na ishod rata Rusije protiv Ukrajine. Moje je uvjerenje da moramo biti pragmatični realisti. Znamo koje su nam političke “koordinate”, solidarni smo, ali hladne glave moramo procjenjivati svoje mogućnosti i ambicije. Na planu obrane nalazimo se pod kišobranom NATO-a, što nikako ne znači da ne moramo nastaviti jačati svoju obrambenu moć. Na gospodarsko-financijskom planu smo pak zaštićeni mehanizmima Europske unije, to jest eurozone. Naravno, to plaćamo, kao i ostale članice, i gubitkom dijela suvereniteta, na primjer monetarnog. Naše jugoistočno susjedstvo jest, kao što sam već ustvrdio, djelomično nestabilno, ali ono trenutačno nije prijetnja za sigurnost Hrvatske. Međutim, moramo ostati budni i djelovati preventivno. Zato nam i jest u interesu da se države tzv. zapadnog Balkana politički europeiziraju.

Kako po vašem mišljenju svijet gleda na rat u Ukrajini i pomaže li dovoljno toj zemlji da se suprotstavi agresiji Rusije?

Svijet je podijeljen jer se u slučaju invazije Rusije na Ukrajinu radi i o sukobu političkog Zapada predvođenog SAD-om s Rusijom i Kinom. Države koje podržavaju Ukrajinu i osuđuju Rusiju predstavljaju manjinu u svijetu, to jest oko 15 posto svjetskog stanovništva. Države pak koje su sklone Zapadu čine oko 20 posto, neutralne države gotovo 30 posto, države sa simpatijama za Rusiju nešto više od 27 posto, a one koje podržavaju Rusiju malo više od 5 posto svjetskog stanovništva. To je realnost. Međutim, gledamo li na ovaj fenomen temeljem ekonomske snage ustanovit ćemo da države koje osuđuju Rusiju čine 60 posto svjetskog gospodarstva. To i jest najveći izazov za Rusiju. Bogati Zapad podržava Ukrajinu. U 2021. godini je ukrajinski bruto domaći proizvod iznosio oko 169 milijardi eura. Pomoć koju je Ukrajina od početka ruske invazije dobila, najviše od SAD-a, premašila je 140 milijardi eura, dakle više od 80 posto ukrajinskog predratnog bruto domaćeg proizvoda. Bez te izdašne pomoći vrlo teško bi se Ukrajina mogla nositi s Rusijom, koja je pak pokazala veliku otpornost. Rusija svoje izvorne vojne ciljeve nije ostvarila, ali nije ni ekonomski slomljena.

Vidimo da je Europa i dalje podijeljena oko rata u Ukrajini. Koliko to može biti vjetar u leđa Vladimiru Putinu i Rusiji?

U podršci Ukrajini članice Europske unije u velikoj su mjeri ujedinjene, što je uglavnom plod snažnog proukrajinskog kursa SAD-a. Tu i tamo iskoči Mađarska, ali i ona je Ukrajini od početka ruske invazije pružila pomoć od oko 450 milijuna eura, ako je vjerovati podacima Instituta za svjetsku ekonomiju u Kielu. Glavni izazov Vladimiru Putinu nije Europa nego Amerika. Sve dok Amerikanci ovako snažno pomažu Ukrajini, inače dosad s više od 70 milijardi eura, sve dotad će i Europa biti u ovoj mjeri solidarna. Bez angažmana SAD-a, ovakve solidarnosti Europljana ne bi bilo. To je, nažalost, gola i bolna istina.

Amerika se prije desetak godina tehnologijom eksploatacije plina i nafte iz škriljevca pretvorila u energetsku supersilu. Postala je gigant u izvozu ukapljenog plina, gotovo je samodostatna na planu proizvodnje nafte, a zaliha ugljena ima za oko 350 godina. Da nije tako, Amerika ne bi mogla biti alternativa za ruski plin. Naravno da mi u Europi moramo biti energetski što neovisniji. U Hrvatskoj smo na vrijeme sagradili terminal za prihvat ukapljenog plina. Španjolci u tome prednjače, Nijemci su kasnije krenuli, ali do kraja ove godine planiraju imati plutajuće terminale za 30 milijardi kubnih metara plina, više od 50 posto onoga što je cijevima dolazilo iz Rusije. Europa se snašla.

Kako gledate na ulogu Kine u međunarodnim odnosima i koji su ključni aspekti suradnje između Hrvatske i Kine?

O tome kako će se odvijati konkurencija triju supersila, SAD-a, Kine i Rusije, ovisi sudbina čovječanstva. Kina je SAD-u postala opasan konkurent. Podržava Rusiju i ima ambicija postati regionalna sila, a SAD to nastoji spriječiti protukineskim partnerstvima u Indopacifiku. Hoće li SAD moći spriječiti planirani pohod Kine na Tajvan? Je li zaustavljiv kineski napredak na planu umjetne inteligencije? To su pitanja na koja nemamo odgovore. Kina danas ima više tzv. superračunala od SAD-a. Ima ih 173, SAD 128, s time da je Kina već razvila dva “exascale” računala, a do 2025. godine ih planira imati deset. Amerika je svjesna da u tome zaostaje. Na već spomenutom prošlotjednom samitu G7 u Hiroshimi formulirana je zajednička politika “opreza” prema Kini. S obzirom na naše vanjskopolitičke “koordinate”, i Hrvatska će se u to morati uklopiti.

Kako vidite budućnost Europske unije i kako bi se Hrvatska mogla pozicionirati u tom kontekstu?

Europska unija je na strateškom planu invalid. Mene to kao politički mislećeg Hrvata i time Europljanina frustrira. Europska unija se mora politički emancipirati, biti glavni dionik sigurnosti na europskom kontinentu, naravno u partnerstvu sa SAD-om. Treba dogovoriti podjelu nadležnosti i djelovanja unutar političkog Zapada. Blokovska konfrontacija se nazire. Međutim, ako se to želi postići tako da se na planu vanjske i sigurnosne politike uvede pravilo kvalificirane većine, dakle da je dovoljno imati 15, to jest 20 država i 65 posto stanovništva Europske unije za jednu odluku, onda sam protiv toga. Postoje drukčiji načini jačanja funkcionalnosti Europske unije. Važno je da na tom planu imamo suglasje Vlade i predsjednika Republike. Hrvatska mora biti samosvjesna, atraktivna i efikasno organizirana. Samo tako može biti zanimljiva stotinama tisuća Hrvata koji su se iselili posljednjih godina i desetljeća. Njihova energija, domoljublje, znanje i iskustvo nam trebaju!