Seksualni predatori u habitu institucionalizirali su grijeh sebi u korist

Uzroci pedofilije nisu ni homoseksualci ni celibat, nego klerikalizam, bahatost i zloupotreba duhovne moći

Noviji i za Crkvu u Hrvatskoj izrazito neugodni izvještaji iz Riječke nadbiskupije o zlostavljanjima maloljetnika kao da samo nagovještavaju da će se Katolička crkva još dugo morati baviti širokom paletom seksualnih prijestupa i zločinaca u vlastitim redovima. Seksualni predatori u habitu ili s kolarom, oslobođeni društvene odgovornosti i bez straha pred ionako kastriranim pravosuđem, institucionalizirali su grijeh sebi u korist, a drugima na sramotu. Iskoristili su karizmu i autoritet kako bi na najmonstruozniji način zloupotrijebili tuđu ranjivost i povjerenje. Budući da je pedofilija negativan fenomen koji zahtijeva intenzivno suočavanje sa svim slučajevima te odvažno i beskompromisno djelovanje, ključno je pronaći uzroke ove anomalije. U većini slučajeva prve su reakcije bile premještanje zločinaca što dalje od mjesta zločina, šutnja, ignoriranje pa čak i diskreditiranje samih žrtava. To se događa kada se biskupi više bave glancanjem vlastitih karijera i očuvanjem ionako fragilnog dobrog glasa nego brigom za duševni mir povjerenog im stada.

Ovih se dana iz pera (a i usta) nekolicine domaćih klerika može saznati da je za sve ovo glavni krivac tzv. homoseksualni lobi u Crkvi. Riječ je o perfidnom narativu konzervativne crkvene desnice koja krivnju za pedofiliju pronalazi u navodno previše liberalnim zaključcima Drugog vatikanskog sabora, masonima i homoseksualcima. Još samo nedostaju komunisti. Kontroverzni i konzervativni američki psihijatar Richard Fitzgibbons prvi je progurao tezu o povezanosti pedofilije i homoseksualnosti. Prema njegovim riječima, pedofili su regresivni homoseksualci koji se nisu naučili nositi s vlastitom seksualnošću. Ova je teza uvjerljiva kao i ona da je celibat uzrok pedofilije. Reducirati jednu ljudsku osobu na njezine genitalije ili pak na sklonost određenim genitalijama suprotstavljeno je crkvenom nauku o dostojanstvu ljudske osobe. U dušobrižništvu i pastoralu riječ je, prije svega, o empatiji, umijeću govora o evanđeoskoj nadi, podršci i brizi za druge. Zar u brizi za vjernike ikakvu ulogu igra činjenica je li svećenik homoseksualac ili heteroseksualac? Seksualna orijentacija jednog svećenika ne bi trebala biti predmet ičije pažnje, dok god se on odgovorno nosi s vlastitom seksualnošću, ali i tada upadamo u stupicu: tko je to sposoban i ovlašten procijeniti kako se svi mi nosimo s vlastitim nagonima?

Bilo kako bilo, domaća priča o famoznom katoličkom moralu, koji se danas nalazi u ultimativnoj krizi, usmjerena je jedino na to da dokaže kako su homoseksualni čini najgori od najgorih čina te da postoji “belosvetska” zavjera (udružena s rodnom ideologijom) koja želi uništiti obitelj te da se zato potrebno boriti svim silama koje imamo na raspolaganju – krunicom na javnim trgovima i referendumima. Jedan od uzroka pedofilije nisu ni homoseksualci kao žrtveni jarac promašenog morala ni celibat, nego klerikalizam, bahatost i zloupotreba duhovne moći.