Amerikanci su na Grenlandu u samo 104 dana podigli tajnu vojnu bazu
U Thuli se prikupljaju i informacije o ratu u Ukrajini, a najveći problem je – zatopljenje
Zamolio sam vas, gospodo, da dođete ovamo kako bismo razgovarali o projektu koji moramo odraditi. Posao se nalazi oko 1500 kilometara sjeverno od arktičkog kruga, daleko izvan svih plovnih putova. Moguće je u to područje dopremiti brodove tijekom kratke sezone sredinom ljeta, imat ćemo na raspolaganju vjerojatno četiri do šest tjedana. Posao mora biti završen do 1. studenog, rekao je general-bojnik Lewis A. Pick skupini muškaraca u svom uredu u Washingtonu.
Pick je načelnik inženjerije koja je od predsjednika Harryja
Trumana dobila neobičan zadatak: probiti se kroz ledenu pustoš krajnjeg sjevera i na Arktiku sagraditi aerodrom na koji će moći slijetati i najteži bombarderi! Prosinac je 1950., kad je SAD jačao svoje pozicije od Koreje do Njemačke, od Aljaske do Portorika. Kao jedna od strateških točki određen je Grenland, a jedna od najtajnijih vojnih operacija nazvana je “Blue Jay” ili “Plava šojka”.
– Bit će to utrka s vremenom i vremenskim uvjetima – rekao je narednik James Mansfield.
Grenland, zemlja vječne hladnoće u kojoj se temperatura zimi spušta na minus 50 Celzijevih stupnjeva, a vjetar puše i do 240 kilometara na sat. Bilo je to doba, kako se govorilo u SAD-u, kad je komunistička agresija bila na vrhuncu. Tri godine prije predstavljena je tzv. Trumanova doktrina, vanjskopolitički plan za zaustavljanje širenja komunizma u svijetu. Truman ju je donio kad je Ujedinjeno Kraljevstvo zbog financijskih problema dalo naslutiti da će prestati pomagati grčkoj vlasti koja se u građanskom ratu borila protiv komunističkih gerilaca, a Sovjetski Savez pritiskao je Tursku kako bi dobio na korištenje vojne baze u Bosporu i Dardaneliju,
OPERACIJA “BLUE JAY” PRIJE 70 GODINA PROMIJENILA JE ODNOS SNAGA NA LEDENOM SJEVERU: AMERIČKA BAZA THULE POSTALA JE KLJUČNA IZVIĐAČKA ISPOSTAVA TIJEKOM HLADNOG RATA
izlaz na Crno more. Bila je to dobra prilika da Amerika ostane važan igrač u Europi, a neki povjesničari smatraju da je borba za turske tjesnace bila začetak, kolijevka hladnog rata.
Američki Kongres osigurao je 400 milijuna dolara (danas bi to bilo oko 4,5 milijardi dolara) vrijednu pomoć Grčkoj i Turskoj odlučivši se za politiku nuđenja političke, gospodarske i vojne pomoći potrebitim državama. Proračun za obranu je učetverostručen. Truman je građane zastrašivao snagom sovjetske vojske kako bi osigurao podršku za ulaganje u obranu. Osnovao je i Centralnu obavještajnu agenciju (CIA), koja je prikupljala obavještajne podatke iz raznih dijelova svijeta. U krugu njegovih suradnika iznikao je dokument nazvan NSC68, u kojem se iznose teške optužbe protiv SSSR-a koji, pisalo je, planira uništenje SAD-a. Sredinom 1950. Sjeverna Koreja napala je Južnu uz podršku SSSR-a, dok je SAD stao na strani Južne. Ključalo je i u Indokini pa je predsjednik Truman proglasio izvanredno stanje.
Negdje u to vrijeme sazvan je tajni sastanak u Washingtonu na koji su pozvani neki od vodećih građevinskih stručnjaka u zemlji, poput Petera Kiewita, koji se proslavio gradnjom velikih brana i aerodroma, S. J. Grovesa, koji je gradio autoceste u Pennsylvaniji i New Jerseyju pa Joea Greenea, stručnjaka za gradnju aerodroma... Dobili su zadatak podići golemu zračnu bazu za najveće bombardere dugog dometa, visoko na sjeverozapadnoj obali Grenlanda, u malom naselju Thuleu. Za to je ishođena dozvola danske vlade, a vojna baza gurnula bi obrambenu liniju 3200 kilometara prema sjeveru. Odabrana lokacija strateški je bila idealna, no izgradnja u samo četiri kratka mjeseca činila se nemogućom. Na papiru. U praksi, u tvornicama je ubrzo počeo razvoj izdržljivih panela za jake arktičke zime i polarne oluje. Paneli od materijala koji su se koristili u proizvodnji hladnjaka prilagođeni su zgradama i hangarima. Montažni građevinski materijal bio je lagan, čvrst i višekratno upotrebljiv. Za zračnu bazu proizvedeno je više od 300.000 tih panela. Sjekle su se šume i izrađivale daske, varila čelična postrojenja za destilaciju vode i divovski spremnici goriva. Sve je moralo zadovoljiti stroge specifikacije koje je postavio Inženjerski zbor vojske, koji pruža usluge javnog inženjeringa u miru i ratu za jačanje nacionalne sigurnosti i smanjenje rizika od katastrofa. Njegovi su inspektori provjeravali svaki proizvod koji je sišao s traka.
Thule nije imao luku pa su kao improvizirani dokovi za istovar poslužili stari tankeri iz Drugog svjetskog rata, njih osam. Zahrđale gromade očišćene su i pokrpane. Kao teglenice odvučeni su do Thulea i ondje usidreni. Tijekom proljeća 1951. u vojnoj bazi u Norfolku u Virginiji grupirala se oprema. Oko 250.000 tona tereta dovezeno je u Norfolk bez ikakvih problema, zahvaljujući timskom radu vojske i Američkog udruženja željeznica. Istovremeno, 1600 kilometara dalje, u Rosemontu u Minnesoti, također se pripremalo za pothvat, no tamo se nije skupljala oprema, nego – ljudi. Tu na gornjem srednjem zapadu nalazio se najveći bazen radne snage, s iskustvom u radu po hladnom vremenu. U rigoroznim provjerama psihičke i fizičke snage eliminirani su svi osim onih s najvišim kvalifikacijama. Prošli su obuku o preživljavanju na Arktiku i naučili koristiti opremu za niske temperature. Jedna naprednija grupa poslana je u Thule da pripremi teren za dolazak glavnine radnika krajem lipnja.
Pukovnik Norton Solomon vodio je pripremu na terenu. Podignuto je privremeno sklonište, uredi i bolnica. Stručnjaci su analizirali zamrznuto tlo i otkrili da ispod gornjeg sloja, na metar dubine, leži sloj fosilnog leda, vječno zamrznute zemlje, permafrosta. Plaža je očišćena kako bi se neometano obavio istovar. Koristio se i dinamit. U SAD-u su kamioni, bageri, buldožeri, drobilice kamena, strojevi za asfaltiranje i druga oprema ukrcani na 82 broda koja su s oko 4000 ljudi 6. lipnja 1951. isplovili iz Norfolka i krenuli prema sjeveru. Teret je, prema podacima koje je objavila sama vojska u za Oscar nominiranom dokumentarnom filmu “Operation Blue Jay” iz 1953., bio vrijedan oko 125 milijuna dolara. Brodovi su se probijali kroz golema ledena prostranstva. Prijetile su sante leda pa, da nije bilo ledolomaca, put nikad ne bi bio probijen. Sante leda činile su to područje nalik minskom polju.
Konvoj je na cilj stigao 9. srpnja. Put koji je trebao trajati dva tjedna, trajao je dvostruko duže. Trebat će to, glasila je zapovijed, nekako nadoknaditi. Teret s brodova prebačen je na kopno. Dva bataljuna amfibija bila su stalno u pokretu. Radnici koji su gradili bazu i pistu izmjenjivali su se u dvije smjene, 24 sata na dan, 60 posto njih u prvoj, dnevnoj, a ostali u drugoj, noćnoj. Dok su jedni u kantinu dolazili doručkovati, drugi su večerali. Prvi cilj bio je uzletište. Lomilo se kamenje, zatrpavale neravnine i polagali slojevi sve do završnog asfalta. Zabilježeno je da je 8. kolovoza sletio zrakoplov s generalom Hoytom Vandenbergom, načelnikom zračnih snaga, koji je došao provjeriti kako napreduju radovi. Ostala su im samo dva i pol mjeseca, no general je ocijenio da se radovi odvijaju dobro “na svim frontama”. Čak su oboreni i neki rekordi. Postavljene su goleme posude za gorivo koje su dobile nadimak POL (petroleum, oil i lubricant). U zaleđenu zemlju zabijali su se drveni piloti. Tajna je bila u tome da se iskoristi vječni led, a ne da se radi protiv njega. Postavljao se izolacijski sloj kao dodatno osiguranje da toplina iz hangara ne otopi zamrznutu zemlju ispod. Vrata hangara bila su teška oko 230 tona. Stizale su i nove inspekcije pa je tako 1. listopada u Thule doletio general-pukovnik Curtis LeMay. I on je bio zadovoljan. Dvadesetak dana prije roka sve ide po planu. Kako se približavao studeni, temperatura je padala, no radovi nisu posustajali.
“Arktička zima je stigla, ali rok je ispoštovan. Najveća inženjerska operacija poduzeta na dalekom sjeveru stigla je do uspješnog završetka. Ekipe radnika krenule su kući, ispunjene intenzivnim zadovoljstvom koje proizlazi iz dobro obavljenog posla. Prkosili su nekim od najgorih klimatskih i radnih uvjeta na svijetu kako bi postigli nevjerojatan rekord. U samo 104 dana sagradili su pistu na koju mogu slijetati najteži bombarderi. Ne možemo čitati misli mračnih likova koji razmišljaju o ratu i osvajanju, ali možda ih je pomisao na ovu kolosalnu zračnu bazu natjerala da posustanu u svojim planovima o agresiji. Možda su u ovom čudu pročitali upozorenje da ništa, baš ništa, nije nemoguće kad se spoje američka snalažljivost, marljiv rad i hrabrost. Ne postoji problem ili neprijatelj kojeg ova zemlja ne može poraziti kako bi zaštitila svoju slobodu...”, nizala je hvalospjeve samoj sebi američka vojska na kraju dokumentarca u kojem se projekt “Blue Jay” veliča kao sjajan primjer što ta zemlja sve može. Trebao bi, kaže se, taj projekt biti inspiracija svim Amerikancima, prijateljima i saveznicima.
Izgradnja zračne baze u blizini Thulea na Grenlandu početkom 1950-ih, tijekom hladnog rata, trebala je osigurati SAD-u da bombarderi dugog dometa budu još bliže Sovjetskom Savezu i Kini. Zračna baza Thule postala je najsjevernija američka vojna ispostava kojom su od 1951. upravljale Zračne snage SAD-a, i tako sve do prijenosa Svemirskim snagama prije nekoliko godina. U travnju prošle godine Zračna baza Thule preimenovana je u svemirsku bazu Pituffik, na prijedlog Grenlanda i Danske, kako bi se priznalo tradicionalno grenlandsko autohtono ime. Pituffik je, naime, bilo ime sela koje je raseljeno upravo radi izgradnje baze smještene 1210 kilometara sjeverno od Arktičkog kruga i 1524 kilometara od Sjevernog pola na sjeverozapadnoj obali otoka. Sastoji se od zaljeva Sjeverna zvijezda, otoka Saunders i Wolstenholme, fjorda Wolstenholme... Navodno je riječ o jedinome mjestu na Zemlji na kojem se spajaju četiri aktivna ledenjaka. Baza je nakon iseljenja Zračnih snaga postala dio globalne mreže senzora za upozorenje na projektile i nadzor svemira.
Otok je istraživan u 19. i 20. stoljeću. Knud Rasmussen je 1910. tamo uspostavio misionarsko i trgovačko mjesto i nazvao ga Thule. Starosjedioci Inuiti zvali su ga Umanaq, a danas se obično naziva Dundas. Od 1937. selom upravlja Danska, koja je Amerikancima dopustila da sagrade bazu u ravnici u kojoj su se nalazile kolibe. Stanovnici su iz Pituffika prvo preseljeni u Thule, a potom je 130 njih na traženje američke vojske premješteno u novoizgrađeno selo stotinjak kilometara sjevernije. Danski Vrhovni sud je 2003. to izvlaštenje ocijenio protuzakonitim pa je stanovnicima dodijeljena simbolična odšteta. Zanimljivo je da je Knud Rasmussen prvi prepoznao ravnicu Pituffik kao idealnu za aerodrom. Nakon njemačke okupacije Danske 9. travnja 1940. Henrik Kauffmann, danski veleposlanik, sklopio je sporazum i ovlastio Sjedinjene Države za obranu danske kolonije na Grenlandu od njemačke agresije, a dobile su i pravo da upravljaju vojnim bazama.
U ljeto 1941. godine Amerikanci su postavili prve meteorološke i radiostanice u zračnoj luci Narsarsuaq, zračnoj bazi Sondrestrom, Ikatequ i Gronnedalu, pa onda i na istočnoj obali oko južnog vrha Grenlanda i u Thuleu. Danska, koja se 1949. priključila novoosnovanom NATO-u, odustala je od prekida suradnje pa je ugovor s Amerikancima ratificiran 1951., a jedina novost bila je da danska nacionalna zastava mora biti izvješena uz bok američkoj.
Kad je SAD krenuo s globalnim programom izgradnje baza, Thule je vidio kao ključnu točku za slučaj nuklearne odmazde ako SSSR prvi napadne. Taj je prostor nazvan Grenlandsko obrambeno područje. U bazu su slijetali zrakoplovi poput B-36 Peacemakera B-47 Stratojeta. Spominjao se i tajni projekt “Iceworm”, čiji je cilj bio izgradnja sustava za mrežu mobilnih lansirnih mjesta za nuklearne projektile ispod grenlandske ledene ploče, koje bi mogle preživjeti “prvi udar”. Projektili bi imali domet do Sovjetskog Saveza, no nikad nisu postavljeni, navodno zbog toga što ledeni pokrivač nije bio toliko stabilan kao što
Lokalno se stanovništvo pobunilo 1968. nakon pada američkog zrakoplova B-52 koji je nosio četiri hidrogenske bombe
se prvotno procjenjivalo. S tim projektom dovodi se u vezu Camp Century, arktička vojna znanstvena istraživačka baza 240 kilometara istočno od Pituffika. Kamp je djelovao od 1959. do 1967. i sastojao se od 21 tunela ukupne dužine tri kilometra. Uzorci jezgri leda iz Camp Centuryja korišteni su za izradu analiza stabilnih izotopa korištenih za razvoj klimatskih modela. Zaključeno je da je to mjesto bilo bez leda još prije 400.000 godina.
Kad se kamp otvarao, ministarstvo obrane Sjedinjenih Država danskim je dužnosnicima 1960. reklo da će im služiti za testiranje različitih tehnika gradnje u arktičkim uvjetima te istraživanje praktičnih problema s polumobilnim nuklearnim reaktorom PM-2A. Izgradnja kampa i nuklearnog reaktora počela je bez izričitog dopuštenja Danske, što je dovelo do trzavica između dviju država.
“Pituffik (Thule) na Grenlandu uvijek je bio kontroverzan unutar vanjske i sigurnosne politike između triju strana: Danske, Grenlanda i SAD-a. Baza Thule na Grenlandu imala je važnu ulogu tijekom hladnog rata kao dio vojne sfere SAD-a na sjeveru”, objasnila je u svojem radu znanstvenica Maria Ackren, koja je istraživala slučaj zračne baze oko koje se i danas lome koplja.
Nije naodmet ni to što je, osim strateškog vojnog položaja, to područje bilo zanimljivo i zbog kriolita, minerala važnog za zrakoplovnu industriju u SAD-u i Kanadi. Uglavnom, Thule je postao sastavni dio američke nuklearne strategije. Nije to odgovaralo svima. Lokalno se stanovništvo pobunilo i 1968. nakon pada američkog zrakoplova B-52 koji je nosio četiri hidrogenske bombe. Bojali su se radioaktivnog onečišćenja i tražili da se Amerikanci vrate kući. Na svojem vrhuncu u bazi je bilo stacionirano više od 6000 američkih vojnika. Danska je, smatra Ackren, bila prisiljena održavati dobre odnose sa samoupravom Grenlanda, a istovremeno i sa SAD-om. Američka obrambena strategija temeljila se na nuklearnom oružju, dok je Danska s druge strane zabranila nuklearno oružje na svom tlu u mirnodopsko vrijeme, no u to nije bio uključen i Grenland. SAD je u nekoliko navrata navodno razmišljao o kupnji Grenlanda u prvom desetljeću hladnog rata, no to nikad nije realizirano. Najveći otok na Zemlji, s površinom od 2,166.086 četvornih kilometara, koji je postao autonomni teritorij Danske, nije na prodaju. Danska vlada nadležna je za vanjsku politiku, sigurnost i financijsku politiku, a ostalo je u ingerenciji lokalne vlasti. Nakon hladnog rata Arktik više nije bio toliko zanimljiv Bijeloj kući i Pentagonu, no u posljednjih dvadesetak godina to se promijenilo, a baza u Thuleu dragocjena je i zbog rata u Ukrajini i prikupljanja informacija. No bazi sad prijeti opasnost koju inženjeri prije 70 godina nisu mogli naslutiti – otapanje leda uzrokuje propadanje infrastrukture i građevina čiji su temelji iskopani u vječnom ledu, koji, znamo danas, nije vječan.