Kad bi pod utjecajem vina i hrane izgubili svaki osjećaj srama, svakojake vrste izopačenog ponašanja preuzele su vodstvo nad svetkovinom
Kao što smo već nekoliko puta ispričali, Dioniz, taj vječno zanesen Zeusov i Semelin sin, bio je bog vina i štovali su ga od početka njegova kulta, koji se u Grčkoj toliko razvio da je postao jedan od najvažnijih, pa su ga slavili razuzdanim proslavama o dionizijama i kraljevi i kraljevne, osobito Makedonci, ali i grčki građani i puk, bludnice, državnici, časne i nečasne žene, vojnici i poljodjelci. Pa ipak, ako izuzmemo neobuzdane orgije koje je o dionizijama priređivala Aleksandrova majka Olimpijada, tvrdeći pri tome da je i mladi kralj došao na svijet kao izravni potomak vinskog boga koji ju je obležao u liku velikog pitona, a ne svog smrtnog oca makedonskog kralja Filipa, pokoritelja Grčke, štovanje Dioniza najsnažnije se razvilo u republikanskom Rimu.
Tamo je ovaj drevni bog dobio ime Bakho ili Bacchus, po svoj prilici etrurskog podrijetla, budući da je i taj narod, nekoć vladar nad Rimljanima, od davnina štovao istog vinskog neobuzdanog boga. Bilo kako bilo, početkom II. stoljeća prije Krista živjela je u Rimu patricijka po imenu Anija Pakula, koja je još u mladoj dobi bila upućena u sve tajne i misterije vezane uz slavljenje
Bakha. Kao što je zapisao povjesničar Tit Livije: “Nije joj bilo dosta što su se Bakhovi poklonici predavali svakojakim užicima izjedajući jela pripremljena samo u vinu želeći tako ojačati svoju krv i pojačati tjelesnu strast, ispijajući pri tome goleme količine te posvećene tekućine, a onda se potpuno predavali razuzdanim svetkovinama i vinskim užicima. Kad bi ih vino raspalilo, u čast Bakha muževi su se parili sa ženama, mladi sa starcima, robovi i robinje s gospodaricama i gospodarima, kao da se pare životinje a ne ljudska bića. No, kad bi tako pod utjecajem vina i hrane izgubili svaki osjećaj srama, svakojake vrste izopačenog ponašanja preuzele su vodstvo nad svetkovinom kao da im je sam bog dopustio da se odaju najgorim sklonostima.”
Prema Liviju, Aniji Pakuli, koja je prednjačila u bludu i razvratu, nije bilo dovoljno što ju je objahivalo po nekoliko muževa i robova odjednom, već je potpuno sišla s uma i stala kovati urotu protiv samoga Grada vjerujući da će je proglasiti kraljicom ako se preda samom Bakhu.
Pa je nesretnica uvjerila samu sebe da će zavesti boga ako mu u svetom peharu iz hrama ponudi vino pomiješano s krvlju izabranih mladih dječaka i djevica i to po nekoliko puta u svakom mjesecu. Zaluđena svojim planovima, osnovala je Anija Pakula tajno bratstvo i svakome od svojih sljedbenika obećala po jednu strastvenu noć s bogom pa time i djelić besmrtnosti. I doista, svake su se noći na skrovitim mjestima i šumarcima oko Rima stale odvijate razuzdane svetkovine u čast Bakha, a i prve žrtve opijene teškim vinom u kojem je bilo i omamljujućih začina zaklala je Anija Pakula svojim rukama i puštala da im istječe krv u sveti bogov pehar. Teško je i opisati sve krvave događaje koji su prethodili još krvavijoj kazni koju je 186. pr. Krista izrekao rimski Senat nakon što su se saznale sve pojedinosti njezinih strašnih čina, pa valja samo ispričati da je Anija Pakula, ali i svi njezini sljedbenici, izvedena pred sud te da su odvedeni na stratište na Marsovom polju, gdje su izdahnuli u najtežim mukama. Tu je došao kraj razuzdanim svetkovinama u čast Bakha i nikada više, sve do carskog doba, u republikanskom Rimu neće se ponoviti nijedna od tih krvavih bakanalija. Možda tek u sjenici nekog bogataškog doma, nakon hrane okupane vinom i pijanstva u čast boga koji je i sam stalno bio ovinjen i mahnit.