Petina srednjoškolaca želi studirati u inozemstvu
Učenici će imati dodatnu pomoć iz predmeta s kojima imaju problema i dio svojih aktivnosti odradit će u školi
zaživjeti u cijeloj Hrvatskoj nakon 2027. Program bi nam omogućio postupnu prilagodbu i učenje što našim učenicima treba i kako im pomoći u svladavanju gradiva. Iako škole i sada nude potpomognuto učenje u sklopu dopunske nastave i obogaćenog učenja, to su još uvijek sati na koje mnogi učenici ne idu, iako možda imaju potrebu ili interes, zbog logističkih problema poput prijevoza. Ovaj program te vrste aktivnosti uvodi u redovni dio nastave, što znači da će učenici imati dodatnu pomoć iz predmeta s kojima imaju problema te će dio svojih obveza zasigurno odraditi u školi. Naravno da učenje, lektira i ponavljanje ostaje obveza za kod kuće, kako je uvriježeno u svim školskim sustavima. Programi B1 su izborni, ali vjerujemo da će zanimljivi i izazovni projekti i programi koje osmišljavaju nastavnici biti dovoljan poticaj učenicima da ostanu u školi još jedan sat, izborno. Rado bismo u školi omogućili i B2 program pa da vanjski suradnici, udruge, klubovi i škole, nude svoje aktivnosti našim učenicima u našem prostoru, i odmah nakon redovite nastave, što olakšava organizaciju vremena obiteljima. Financijska sredstva koja su uključena u ovaj projekt omogućit će nam personaliziranje prostora, učionica i kabineta, njihovo opremanje, edukacije nastavnika, gostovanja... Vjerujem da će program biti izazovan i da će zasigurno donijeti pozitivne promjene u organizaciji nastave – obrazlaže ravnateljica Helena Knežević. Svjesni su, dodaje, kritika programa, no ističe da se “ne može ništa promijeniti ako se ne proba i ne suoči s novom situacijom”.
– Želimo si dati dovoljno vremena za prilagodbu pa da škola bude spremna i uhodana ako se program cjelodnevne škole uvede 2027. u sve škole – napominje ravnateljica.
Bivša ministrica prof. dr. Blaženka Divjak napominje da je prvi cjeloviti strateški plan za
Helena Knežević, cjelodnevnu nastavu objavljen 2020., kad je ona bila ministrica, i bio je izrađen u suradnji sa Svjetskom bankom kao “drugo poluvrijeme kurikularne reforme”. Bio je to, smatra, dobar odgovor na masovnu pojavu instrukcija. – Nažalost, program cjelodnevne nastave danas nije dobro predstavljen javnosti te roditeljima, učiteljima i učenicima nisu jasne prednosti cjelodnevne nastave. Također, nije ih se sustavno pitalo za mišljenje. Naime, ako nema pomaka u kvaliteti nastave, šireg uvođenja suvremenih, inovativnih i motivirajućih metoda poučavanja, onda ljudima nije jasno što se time dobiva, a u posljednje tri godine prave rasprave o tome u javnosti nije bilo – ističe. Ministarstvo, dodaje, nije izradilo kurikulum cjelodnevne nastave za eksperimentalne škole. Smanjivanje satnice informatike joj je, kaže, neshvatljivo u vrijeme strelovitog razvoja umjetne inteligencije, kada druge države uvode sve više informatičkih ishoda i sadržaja u kurikulume.
– Slušam razne bedastoće da djeca ionako puno vise na mobitelu pa kud će još i u školi, ali informatika upravo propagira da se tehnologija upotrebljava odgovorno, da uz nju učimo, razvijamo vještine i rješavamo probleme. Informatika nije zabava na mobitelu, već je neophodna za sva zanimanja budućnosti. Ministarstvo nije ništa napravilo za taj projekt osim što je smanjilo satnicu informatike i ubacilo predmet domaćinstvo. Što će roditelji doma raditi ako djecu u školi budemo učili kuhati, popravljati i čistiti? Čini se da je sad važnije naučiti štrikati nego rješavati probleme i programirati. Zar ćemo tako pripremati djecu za zanimanja budućnosti? Dakle, cjelodnevna nastava u osnovi je dobar projekt, ali sada se uvodi nepripremljeno, netransparentno i u njega se na mala vrata uvode zaostale ideje. Vrijeme je da se stane na loptu i sve temeljito raspravi i pripremi, ako se već nije u protekle tri godine – kaže B. Divjak. Kad se uvodio eksperimentalni program “Škole za život”, tražilo se 70 škola, a javilo ih se više od 200, sad je skupljeno jedva 60-ak prijava.
Iskorak prema kvaliteti
Dekanica Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku prof. dr. sc. Emina Berbić Kolar daje punu potporu programu cjelodnevne nastave. – Uzimajući u obzir društvenu i socijalnu situaciju u kojoj je naš sustav primarnog obrazovanja, mislim da je iskorak u obliku stvaranja uvjeta za cjelodnevnu nastavu i te kako dobar i motivirajući, ponajprije za učenike koji će sve svoje obveze odraditi u školi te će po povratku svojim domovima biti slobodni za razvijanje svih svojih dodatnih talenata i vještina, poput različitih glazbenih, sportskih, umjetničkih izvannastavnih aktivnosti. Jednako tako smatram da je koncept cjelodnevne nastave dobar i za djelatnike koji će biti dodatno stimulirani za svoj rad dodatkom na plaće koje su trenutačno niske – kaže dekanica i pohvaljuje težnju Ministarstva da se ulože dodatna sredstva u školsku infrastrukturu.
ravnateljica OŠ Podolice
Slušam bedastoće da su djeca puno na mobitelu pa kud će još i u školi. Informatika nije zabava na mobitelu
U deset godina Hrvatska je izgubila čak 55.341 učenika u osnovnim i srednjim školama te je na početku ove školske godine koja se bliži kraju imala 453.867 osnovnoškolaca i srednjoškolaca. Mnoga mlađa djeca odselila su se u inozemstvo s obiteljima, a mnogi stariji srednjoškolci svoju budućnost vide uglavnom u članicama EU u kojima žele studirati ili raditi. S druge strane, strani studenti iznimka su na našim sveučilištima, a i kada neki dođu studirati, primjerice medicinu u Zagreb ili Split, nakon studija vraćaju se u svoje zemlje. Ni pandemija ni rat u Ukrajini nisu poljuljali želju starijih srednjoškolaca da se presele u inozemstvo, štoviše težnje srednjoškolaca da studiraju u inozemstvu povećale su se pa je u proljeće 2022. gotovo petina maturanata (18%) izrazila namjeru da studira u inozemstvu, dok je tijekom pandemije tome težilo 15% maturanata.
Ne vide se ovdje
Pokazuje to istraživanje dr. sc. Tea Matkovića s Instituta za društvena istraživanja (IDIZ) u Zagrebu koje je proveo s kolegom Josipom Šabićem i s kolegicom Margaretom Gregurović s Instituta za migracije i narodnosti. Matković je istraživanje “Postojanost obrazovne mobilnosti i namjere migracije među učenicima viših razreda srednje škole
Matković: Težnje za studiranjem srednjoškolaca u inozemstvu povećale su se u odnosu na razdoblje prije pandemije
tijekom pandemije COVID-19” predstavio na nedavnom kongresu Hrvatskog sociološkog društva u Splitu, a njegov i rad kolega ovih će dana biti objavljen i u časopisu International Journal of Sociology of Education. Matković i kolege željeli su ispitati jesu li teškoće izazvane pandemijom utjecale na namjeru međunarodne migracije hrvatskih srednjoškolaca i njihove težnje za studiranjem u inozemstvu. Kombinirali su podatke tri velike nacionalne reprezentativne studije provedene prije pandemije (2017.), tijekom pandemije 2021. i u kasnoj fazi pandemije 2022. godine. Suprotno očekivanjima, namjera srednjoškolaca da se presele u inozemstvo ostala je postojana u usporedbi s razdobljem prije pandemije, a težnje za studiranjem u inozemstvu povećale su se.
– Rad smo napravili koristeći podatke anketnog istraživanja koje je Institut za društvena istraživanja proveo prije pandemije u 2017., jednog u proljeće 2021. i jednog u proljeće 2022. na iste 24 srednje škole. Pokušali smo utvrditi je li traumatično iskustvo pandemije u vrijeme koje je došlo i do prekida u programima studijske mobilnosti i kretanja između zemalja EU, dovelo do smanjenja namjera za studijem i radom u inozemstvu kod hrvatskih srednjoškolaca. Najkraće rečeno, do toga nije došlo. Iako smo analizom ankete provedene u vrijeme trećeg vala pandemije u proljeće 2021. utvrdili da su učenici koji su proveli najviše vremena u online režimu nastave bili za oko pet postotnih bodova manje skloni emigrirati od onih koji su se najkraće školovali od kuće te da postoji blaga veza između procjene učinka pandemije na vlastitu dobrobit i namjere emigracije, nismo utvrdili negativne promjene na razini generacija. Tako je udio učenika
4. razreda koji namjerava emigrirati tijekom pandemije ostao stabilan u odnosu na istraživanje 2017. (42% naspram 43%), dok je namjera studija u inozemstvu unatoč svemu postala i učestalija (18% naspram 15%). I aspiracije odlaska iz zemlje učenika
3. razreda ostale su stabilne nakon izlaska iz pandemije 2022. u odnosu na njihove kolege pet godina prije (46% naspram 45%) – ističe Matković. Za razliku od mnogih istraživanja koja su pokazivala pogubniji učinak pandemije za učenike nižeg statusa te kako su djeca višeg statusa sklonija studijskoj mobilnosti, Matković i kolege nisu utvrdili učinak pandemije na povećanje nejednakosti u namjerama migracije, osim što je pandemija nakratko obeshrabrila učenike nižeg sociokulturnog kapitala u namjerama iseljavanja, i to samo u 2021. godini.
Sve manje učenika
Iako istraživanje Eurobarometra pokazuje da 17% Europljana živi ili radi u drugoj zemlji EU i da ispitanici od 15. do 24. godine puno češće razmišljaju o radu u drugoj zemlji, njih gotovo 45%, Hrvatska je kao jedna od demografski najugroženijih nacija EU u specifičnoj situaciji. U našu zemlju ne dolaze obrazovani mladi iz EU jer mi privlačimo uglavnom niskokvalificirane radnike iz Trećeg svijeta. Dok su razredna odjeljenja u srednjim školama 2013./14. školske godine u prosjeku imala 23,17 učenika, na početku 2022./23. godine prosječno odjeljenje imalo je samo 19,21 srednjoškolca. Posljednjih godina na hrvatskim fakultetima više je upisnih mjesta nego studenata. Zbog rekordno niskog broja rođene djece posljednjih godina broj učenika će samo opadati.