Da je postojao Haaški sud, Tito bi bio optužen za ratne zločine
Martens: To što su mnogi od ubijenih i sami ubili bespomoćne ljude ne opravdava njihovo ubojstvo
Frankfurter Allgemeine Zeitung, jedan od najvećih i najuglednijih njemačkih dnevnih listova, objavio je ovih dana članak koji će zasigurno odjeknuti u hrvatskoj javnosti, ponajprije zato što mu je tema Bleiburg. Autor članka istaknuti je novinar Michael Martens, koji kao dugogodišnji politički dopisnik tih novina slovi za odličnog poznavatelja prilika u ovom dijelu Europe te ga neki nazivaju “stručnjakom za balkanska pitanja”. U članku naslovljenom “Nigdje nema komemoracije?” Martens je svojim čitateljima donio ne samo iscrpnu informaciju o bleiburškoj tragediji nego je taj događaj okarakterizirao i kao “najveći zločin u poslijeratnoj europskoj povijesti” koji “svojim dimenzijama nadilazi zbivanja u Srebrenici” iz srpnja 1995. godine.
Drugačija mjerila
“Dok je u Europi službeno vladao mir”, piše Martens, “desetke tisuća bespomoćnih ljudi ubili su jugoslavenski partizani Josipa Broza Tita tijekom ‘bleiburške tragedije’, kako je često nazivaju u Hrvatskoj, i pokopali ih u masovne grobnice u Sloveniji i Hrvatskoj. Da je tada postojao međunarodni sud za ratne zločine za Jugoslaviju, kakav je poslije osnovan u Haagu, Tito bi na njemu morao biti optužen za te zločine i kao vrhovni zapovjednik počinitelja i kao politički odgovorna osoba. Prema sudskoj praksi tribunala, bio bi osuđen na doživotni zatvor. Ali 1945. vrijedila su drugačija mjerila, barem za pobjednike u Drugom svjetskom ratu, među kojima je bio i Tito.”
Opisujući zbivanja iz svibnja 1945., Martens piše da su deseci tisuća Hrvata i nekoliko tisuća Slovenaca, Srba i Crnogoraca pobjegli pred partizanima u Korušku, gdje su se predali britanskim trupama. Među izbjeglicama bilo je i mnogo ustaša, “pristaša hrvatskoga fašističkog režima koji je kao saveznik Nijemaca od 1941. do 1945. ubio oko 350.000 ljudi”. Žrtve ustaša, objašnjava njemački novinar, “bili su uglavnom Srbi, Židovi i Romi, ali i politički nepodobni Hrvati koji su bili komunistički nstrojeni”. Samo u hrvatskom logoru Jasenovcu ubijeno je više od 80.000 zatočenika, pa su među onima koji su pobjegli u Bleiburg bili i bivši čuvari jasenovačkog logora i drugi ustaški zločinci. Nadali su se da će ih Britanci zaštititi od osvete partizana, ali Britanci, koji su željeli biti u dobrim odnosima sa svojim tadašnjim saveznikom Titom, poslali su izbjeglice, uključujući žene i djecu, natrag u Jugoslaviju. Mnogima je to bio put u smrt, pogubljeni su bez suđenja. Točne brojke, piše Martens, nisu dostupne jer su počinitelji u socijalističkoj Jugoslaviji imali gotovo pola stoljeća da prikriju tragove i suzbiju svaku raspravu o zločinima.
“Hrvatski nacionalistički povjesničar i kasniji predsjednik Franjo Tuđman pisao je 1989. o oko 30.000 ljudi ubijenih u bleiburškoj tragediji, ali kad je to napisao, masovne grobnice još su bile zatvorene. Stručnjaci se sada slažu da je Tuđmanova brojka premala. Prema posljednjim istraživanjima, najmanje 70.000 ljudi postalo je žrtvama masovnih ubojstava u svibnju i lipnju 1945. godine. Leševi su bacani u kraške špilje, zatrpavani u protutenkovske rovove ili su odvoženi u napuštene rudnike i zazidani”, objašnjava Martens i napominje da se o zločinima u Sloveniji i Hrvatskoj moglo otvoreno govoriti tek nakon raspada Jugoslavije. Tek tada otkrivene su stotine masovnih grobnica.
Nisu svi bili nevini
Kad je riječ o krivnji ili nevinosti žrtava, Martensov je stav vrlo jasan: sve žrtve Bleiburga bile su bespomoćne – ali nisu sve bile nevine. “Svi su pretrpjeli okrutnu nepravdu, jer bi prema tadašnjem zakonu bili tretirani kao ratni zarobljenici. Činjenica da su mnogi od ubijenih i sami ubili bespomoćne ljude ne opravdava njihovo ubojstvo”, smatra Martens.
Njemački novinar piše također kako se u Hrvatskoj i danas vode nepomirljive rasprave o Bleiburgu te objašnjava da su na jednoj strani desni ekstremisti koji krivotvore povijest, a na drugoj lijevi krugovi koji se protive obilježavanju Bleiburga jer smatraju da se komemoracije često zloupotrebljavaju. No Martens nije uvjeren u taj argument lijevih te se pita nije li zapravo riječ o tome da se oni ne žele sjećati “zločina jugoslavenskih partizana”. Odnosno, “žele li spriječiti da se lik partizanskog heroja Tita zaprlja krvlju prolivenom u njegovo ime?” Ako sjećanje na zločine iz prvih dana Titove vladavine žele zadržati izvan europske kulture sjećanja, znači li to, pita se Martens, da komemoracije nema nigdje?