Turska sve dalje od Europe i sve bliže Putinovoj Rusiji
Sada ništa više ne stoji Erdoğanu na putu potpune razgradnje ostataka turske demokracije i transformacije u autokraciju
Ponovni izborni trijumf turskog autokrata Recepa Tayyipa Erdoğana, koji je na vlasti 21 godinu – od čega 11 godina na premijerskoj i 10 godina na predsjedničkoj dužnosti – imat će dalekosežne posljedice za Tursku, ali i za Europu i svijet, osobito u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu. Zbog toga je Zapad priželjkivao Erdoğanov poraz, premda se nijedan zapadni čelnik to nije usudio javno izreći. Baš zato je Erdoğanu među prvima čestitao njegov ruski prijatelj Vladimir Putin, nazivajući u svojoj čestitki Erdoğana “dragim prijateljem”, naglašavajući da je njegova pobjeda dokaz da turski narod cijeni Erdoğanovu “neovisnu” i “samostalnu” vanjsku politiku. Upravo je to ono što europske i američke čelnike najviše nervira kod Erdoğana.
Iskusan politički trgovac
Turska je članica NATO saveza i kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji, ali Erdoğanova Turska, unatoč članstvu u NATO-u, odbija uvesti sankcije Rusiji. Premda je Ankara osudila rusku agresiju, koju je nazvala ratom, što joj je omogućilo i zatvaranje Bospora i Dardanela za ruske ratne brodove, Erdoğan pokušava balansirati između
Kijeva, Zapada i Rusije i nudi svoje posredničke usluge za okončanje rata, što mu omogućava povratak na međunarodnu pozornicu.
Turska je u iznimno teškoj gospodarskoj situaciji zbog galopirajuće inflacije. Zato je Erdoğan iznimno pragmatičan i ne želi se odreći gospodarske suradnje s Rusijom, s obzirom na to da ruski državni Rosatom gradi tursku nuklearnu elektranu Akkuyu, da je Turska važno čvorište za izvoz ruskog plina, kao i da su ruski turisti i dalje važan izvor prihoda turskog turizma. Zbog toga valja očekivati nastavak zategnutih odnosa Erdoğana s Europom i SAD-om, pogotovo ako Erdoğan nastavi blokirati ulazak Švedske u NATO. Erdoğan je iskusan politički trgovac i nema sumnje da će i dalje pokušavati naplatiti zeleno svjetlo za Švedsku, a možda će pokušati iskoristiti ovu priliku kako bi na račun deblokade Švedske osigurao ugovor o kupovini američkih borbenih zrakoplova, koji je Washington otkazao nakon što se svojeglavi Erdoğan odlučio na kupovinu ruskog raketnog sustava S-400.
Ponovni izborni trijumf omogućit će Erdoğanu konsolidaciju vlasti i dovršetak procesa započetog još u prvom desetljeću ovog stoljeća. Dugogodišnju Erdoğanovu vladavinu možemo podijeliti na tri dijela. U prvom desetljeću njegove vladavine Turska je bila primjer gospodarskog, političkog, ali i društvenog čuda. “Bolesnik s Bospora” iz devedesetih godina početkom ovog stoljeća postao je “čudo s Bospora”. Tih se godina činilo da su transformacija i modernizacija turskog društva, što je jednim dijelom svakako bila posljedica turske želje da se pridruži EU, nezaustavljivi. Turska je bila dokaz da demokracija i islam i uza sve teškoće i traume ipak nisu nespojivi. Turska je demokracija funkcionirala. Zemlja je u to vrijeme bilježila visoke stope gospodarskog rasta, za što je zaslužan i Erdoğan. Međutim, ekonomska moć povećala je njegove političke apetite, a brzo je došlo i do zastoja u pregovorima s EU, uglavnom zbog krivnje same Turske. Turska je onda ušla u novu fazu razvoja, napravivši snažan zaokret. Erdoğan se usredotočio na jačanje turskog utjecaja u regiji, u bliskoistočnom susjedstvu i na Balkanu, području kojeg je nekoć obuhvaćalo Otomansko carstvo. U Erdoğanovom premijerskom mandatu tada dolazi do “otomanizacije” turske vanjske politike, dok je na unutarnjem planu došlo do Erdoğanova udara na sekularizam, civilnu scenu i demokraciju općenito. Tadašnje prosvjede u istanbulskom parku Gezi Erdoğan je iskoristio za brutalan obračun s civilnim društvom.
Diletantski puč
Turska je ušla u novu fazu nakon diletantski izvedenog vojnog puča 2016., koji je Erdoğan iskoristio za konačan obračun s vojskom, policijom, opozicijom, sudstvom, novinarima i cjelokupnom civilnom scenom. U jednoj od najbrutalnijih i najmasovnijih čistki modernog doba, koja je obuhvatila desetke tisuća ljudi, Erdoğan je napunio turske zatvore, a mnogi turski novinari i intelektualci potražili su spas izvan Turske. Puč je Erdoğan iskoristio i da parlamentarni sustav zamijeni predsjedničkim, s praktično neograničenim predsjedničkim ovlastima, zbog čega se jedno od ključnih obećanja opozicije na izborima odnosilo upravo na povratak parlamentarnog sustava. Oporba, međutim, ni ovaj put nije uspjela. Sada ništa više ne stoji Erdoğanu na putu potpune razgradnje ostataka turske demokracije i transformacije u autokraciju.