Plaši me što su se u DHK neki počeli organizirati protiv vlastitih kolega
Nakon neugodne skupštine Društva hrvatskih književnika Mario Kolar i ja dali smo ostavke na uređivačko mjesto časopisa Republika
Poznata književnica, umirovljena sveučilišna profesorica, urednica, a odnedavno i nakladnica Julijana Matanović, uz povjesničara književnosti Marija Kolara, dala je ostavku na uređivačko mjesto časopisa Republika, koji objavljuje Društvo hrvatskih književnika. Ostavke su uslijedile nakon izborne skupštine u DHK.
Vi i Mario Kolar više niste urednici Republike. Iz teksta ostavke jasno je da njezini uzroci nisu samo u rezultatima skupštine na kojoj je Hrvojka Mihanović Salopek uvjerljivo pobijedila Zlatka Krilića?
Da, Mario Kolar i ja podnijeli smo ostavke 26. svibnja 2023., dakle šest dana nakon (izvanredne) izborne skupštine DHK. Na webu DHK prvo se pojavio odgovor poštovane nove predsjednice Društva, a nakon moje intervencije, da bi bilo u redu onda objaviti i tekst naših ostavki, pojavio se i on. Oboje smo bili na izbornim listama; Mario za Upravni odbor i Fond Miroslava Krleže, a ja za mjesto zamjenice predsjednika ili predsjednice. Da, naše ostavke vezane su i za rezultate izbora. Naglašavam sastavni veznik “i”. Na mjesto urednika mi smo došli kao osobe koje imaju nekakvu biografiju i bibliografiju, nešto što nas kvalificira za to mjesto. Nismo imenovani da bismo, na božićnom domjenku, izražajno recitirali sonete novoprimljenih pjesnika. Naše je članstvo na skupštini pokazalo što misli o nama, i kao piscima i kao o znanstvenicima. Ako Mario, jedan od najboljih povjesničara naše književnosti i jedan od najboljih kritičara srednje generacije, nije prošao ni u Fond Miroslava Krleže, pitam vas, kako bismo mi mogli nastaviti raditi časopis za članstvo koje nas je tako ocijenilo. To bi čak bilo, po našem sudu, i neukusno, i ne baš pretjerano moralno. Pitanje je samo je li članstvo iskazalo svoje, ili tuđe mišljenje. Prva dva-tri dana – nakon skupštine – bila sam jako zbunjena. Još uvijek želim vjerovati da kolege okupljeni pod sloganom Književnici za promjene nisu svjesni kako je to sve izgledalo. Slijepo držanje scenarija u kojem su podijeljene uloge, napisane replike, dogovoren redoslijed izlaganja… Mislim da nisam paranoična, ali tih sam sati osjetila veliku nelagodu. Plašim se kad se netko tako organizira protiv vlastitih kolega, u prostoru koji bi nas trebao štititi od ludila povijesti i politike. A onda su počela nazivanja, ispričavanja… Meni književnost, bez patetike, jest zavičaj. Moram ga makar malo sačuvati. Jedan mi je član rekao da me tog dana koštao moj govor. Nije mene ništa koštao moj govor. Da se glasalo na samom dolasku, bilo bi isto. Možda bi bilo drukčije samo da je izborna komisija tražila da se uz ime koje zaokružujemo napiše barem jedna knjiga tog kandidata. E, onda bi bilo bitno drukčije. Većina listića bila bi nevažeća i prepuna praznina. I na kraju, mogla je predsjednica i ne prihvatiti ostavke, pozvati nas na razgovor, a ne svoj odgovor, nakon pročitanog teksta, isti čas proslijediti na web.
Nova predsjednica tvrdi da je u svom programu javno pohvalila rad u Republici. Ali u programskim smjernicama napisala je da jačanje kohezivnih sila među članstvom treba osnažiti i time da se u Republici, uz priloge o već renomiranim članovima, svaki put sažeto prikaže i književni rad pojedinog zapaženog novog člana kako bi se pojačalo načelo ravnopravnosti. Jeste li to shvatili kao miješanje u svoje uređivačke ovlasti?
To, ruku na srce, miješanje jest. Zlatko Krilić nije nam nikada uputio ni prijedlog ni primjedbu, nije namignuo na nekog autora i njegov poslani tekst. Dao nam je povjerenje i toga se držao. Mi smo imali svoje viđenje uređivanja, i reći ću sad, vjerujem da smo radili dobar časopis. Na skupštini sam rekla da svi koji nešto uređuju, u taj posao upisuju i svoju fotografiju. Ne razumijem na što se odnosi načelo ravnopravnosti. Ako je netko primljen u Društvo hrvatskih književnika, onda je ravnopravan član. Nije primljen u literarnu sekciju Društva pa će se u posebnoj rubrici Republike ukazati na njegov talent. “Osnaživanje” bi, svakako, značilo promjenu uredničke koncepcije i uzimanje prostora za neke autore koji možda i nisu, ili još nisu, članovi Društva. Navedeno je i da je potrebno i obilježavati rođendane članova Društva. Ako je po načelu te ravnopravnosti, onda smo časopis mogli puniti samo rođendanskim distisima.
Tvrdite da ste da ste i prije skupštine doživljavali neugodne napade na svoj uređivački koncept. Čime su ti napadi bili argumentirani?
Na samom startu bilo je nekoliko neugodnih prozivki. Zašto uopće Mario i ja. Moram istaknuti, to mi je jako važno, da sam prije slanja prijave pitala namjeravaju li dotadašnji urednici nastaviti s uređivanjem. Rečeno mi je da ne. Republiku smo osvježavali i likovnim prilozima Fadila Vejzovića, Dimitrija Popovića, Nade Žiljak, Duška Šibla, Zorana Filipovića… Ustupali su nam svoje radove ne pitajući za honorar. Na suradnju smo pozivali i nečlanove. Jednostavno, ruku na srce, i bez ljutnje, neke rubrike (Kritičarev izbor, Antikvarijat, Knjiga u fokusu, Portret), nisu u cijelosti mogle biti realizirane bez tih poziva. Znam da su nam tu suradnju, pogotovo s članovima Hrvatskog društva pisaca, neki zamjerali, ali tiho. Ta otvorenost je smetala. A jednom uglednom članu mislim da sam smetala baš ja. Napao me, bez ikakva temelja, na moćnom portalu i prepustio me istomišljenicima. Nije toliko meni važan on jer sam njegov napad preživjela i četiri godine prije kad mu se, iz pozicije prve osobe Društva, nije svidjelo moje glasanje u žiriju Nagrade Gjalski, nego što je drugima, koji o meni ne znaju ništa, otvorio prostor. Obratila sam se Upravnom odboru, željela sam da me zaštite, odgovora nije bilo. Sačuvala sam taj mail, 30. ožujka 2022. Novoizabrani članovi Upravnog odbora većinom su samo prelili svoj mandat u novi period i sad odreda ponavljaju kako su samo hvalili Republiku. Na skupštini sam, ponovno, upozorena, baš ja, a ne urednici, da je to časopis Društva hrvatskih književnika. Mariju i meni ne trebaju pohvale – upućene u četiri oka – po hodnicima, i podrške poslane u inboxe. Trebalo nam je da to netko kaže za govornicom.
I prijašnjih godina DHK je imao više kandidata za čelno mjesto, ali rezultati izbora prihvaćani su dosta mirno. Zašto je ovog puta situacija kulminirala?
Hrvojku poštujem, generacijski smo blizu, ona je smirena i blaga osoba. Uvjerena sam da joj je servirana pogrešna slika Društva. Raskol je isforsiran. Idem biti do kraja iskrena, Književnicima za promjene najveći trn u oku je tajnik Gregur. Otvorio je u posljednje tri godine mnoga vrata, učinio je to Društvu u korist, ali očito je važno jedino to da je kvaku tih vrata primio on, a ne netko drugi. Lansirano je i to da on i Zlatko žele ujediniti dva književnička društva. Znaju na što će članovi najjače reagirati. Prvo, to nije istina, a drugo, nisu nama kolege iz Pisaca neprijatelji. Članstvo DHK mora otvoriti oči i suočiti se s činjenicom da je članstvo u Društvu pisaca puno mlađe od nas, da mladi pisci u daleko većem broju svoje molbe šalju u Basaričekovu nego na Trg bana Jelačića. I pitati se zašto je tomu tako.
Koliko čujem, jedan član ispisao se iz Društva. Razmišljate li i vi o tome?
Ja sam vidjela da su dva. Slutim da će biti, kao u onoj kvizaškoj igrici: Nastavi niz… Neki nagađaju da će se osnovati i treće društvo. Svašta se priča. Neće valjda udruženja pisaca postati junaci matematičkih zadataka s riječima, iz nastavne jedinice razlomci. Bilo jedno Društvo, a onda je zločesti čiko to društvo podijelio na dva dijela, a onda je onaj jedan dio opet podijeljen na dva… A ja? Za sada ne namjeravam otići. Jedino se u našem Društvu još mogu osjećati mladom. Možda mi, nakon ovog razgovora, časni sud da opomenu. I da zaključimo: ostavkama u Republici Mario i ja smo se maknuli i time sadašnjoj upravi napravili uslugu. Duša zna istinu, da se ne lažemo.
Članovima DHK okupljenima pod sloganom Književnici za promjene najveći je trn u oku tajnik Marko Gregur, koji je Društvu u posljednje tri godine donio veliku korist