Jovićević: Strah se isplatio, znam da me otac prati s neba
Bivši trener Dinama jučer je u Kijevu dobio priznanje za naslov prvaka Ukrajine sa Šahtarom. Samo dan ranije spašavao se jurnjavom prema skloništu
Dva dana trajala je priprema intervjua s Igorom Jovićevićem. Prvi put pokušali smo razgovarati jutro nakon osvajanja naslova prvaka Ukrajine. Jovićević je bio spreman za intervju, a onda nam se javio iz podzemne željeznice, u privremenom skloništu jer je Kijev ovih dana bio izložen raketiranju. Pokušali smo sat vremena kasnije. Jovićević se ovaj put javio zadihan, trčeći prema skloništu... Zadnjih godinu dana naš je trener doživio iskustvo koje neće zaboraviti cijeli život.
Povijesni naslov
- Ovo je povijesna titula za Šahtar. Najteža sezona, u ratnim uvjetima, ali najdraža. Zadnjih godinu dana proživljavamo u nehumanim uvjetima. Borili smo se za život, a morali smo biti uspješni u sportskom smislu. Stalno se sukobljavam sa strahovima. Strahujem hoću li ispuniti sportske uvjete kluba koji je u posljednjih 14 godina 13 puta igrao u Ligi prvaka, onda strahujem zbog bombi, uzbuna, sirena, spavanja u skloništima, putovanja od po 20 sati vlakom... Ova sezona je bila from zero to hero. Nakon što su nam otišli Brazilci, ostali su nam igrači koji su bili na posudbi, koji godinama nisu dobili šansu.
Momčad je sastavljena od igrača koji su lani igrali u Mariupolju i ispali iz lige. I ja sam pobijedio samoga sebe, spoznao sam kako se nositi s najvećim mogućim pritiskom u ratnim uvjetima - kaže Jovićević.
Fešta nije održana ni dva dana nakon osvajanja naslova prvaka. Poslao nam je fotografiju koju je potpisao:
“Napad na Kijev. Umjesto da se veselim, evo me u skloništu i molim se...”
Jučer nam je objasnio:
- Jutro nakon utakmice, na kijevskom sam nebu gledao kako protuzračna obrana ruši rakete koje su ispaljene na grad. Jedna je pala na zgradu i ubila ljude. Preuzeo sam taj rizik kada sam dolazio. Rekao sam da želim nastupiti u Ligi prvaka. Lani sam taj uspjeh naslijedio, a ove godine sam sa svojim stožerom to ostvario. Osigurali smo još 40 milijuna eura za klub i mjesto u skupini Lige prvaka. Prodali smo Mudryka za 100 milijuna eura, sedmorica mojih igrača pozvana su u reprezentaciju, u mladoj vrsti još ih je toliko. Osjećao sam strah, no bez straha nema ni hrabrosti - govori Jovićević
Koju godinu ranije teško je bilo i zamisliti ovakvu sportsku i životnu priču.
- Nestvarno je sve to. Rad u Šahtaru zahtijeva predanost i ozbiljnost. Osjetio sam veliki klub, Dinamo. To mi je puno pomoglo. No, u ratnim uvjetima svaki dan se molite da se ujutro probudite. Ovdje padaju bombe svaki dan. Igra se prvenstvo na svim stadionima u Ukrajini, a počeli smo na dva. Polako su se svi vraćali. Svaki grad je u opasnosti. Često do sedam ujutro nismo spavali, a u 15 sati igrali smo utakmicu. Između dvije utakmice s Feyenoordom najprije smo 20 sati putovali autobusom, a potom tri sata iz Moldavije. Sudbina je htjela da ključnu utakmicu igram protiv svoje bivše momčadi Dnipra. Igrao sam protiv sebe, tamo sam stvorio sjajnu momčad koja je lani igrala najbolje. Ove godine sam s mladom i neiskusnom momčadi napravio veliku stvar.
Koliko vas je ta borba sa samim sobom formirala na malo drukčiji način?
- Sigurno. Testirate svoj karakter i provjeravate od kojeg ste materijala napravljeni i tako svaki dan. Upoznajete samoga sebe. Sretan sam što sam se borio sa strahovima i nije me sramota to priznati. Strah vas želi paralizirati, no postoji jedan luđački dio u vama s kojim se borite i taj strah pretvarate u pokretačku energiju. S vremenom sam postajao sve jači. Stalne su to borbe. U ovim ratnim uvjetima odigrali smo tri remija i nakon svakog odmah je postojao kritički odmak. Svi su pitali kako smo mogli tako loše igrati, kao da nema rata. Nekada bih došao u sobu i postavio si pitanje: Kako me mogu kritizirati, zar ne vide da živimo i radimo u ratnim uvjetima... Takve stvari nisam mogao shvatiti. No, ova sezona nije mogla drukčije završiti jer smo se toliko napatili - ističe Jovićević.
Jedva čekam u Zagreb
Jučer je naš trener u ukrajinskom savezu dobio medalju i priznanje za naslov prvaka.
- U nedjelju nam ostaje zadnje kolo, a odmah dan kasnije, nadam se, bit ću u Zagrebu. Jedva čekam da vidim svoju obitelj. Ponajviše se u svemu tome emocionalno trošim. Tri godine sam već solo. Dvije godine u Dnipru i godinu dana u Šahtaru. Teško je to podnijeti. Kada je teško, svatko ima nekoga svoga ovdje, a meni nedostaju supruga i djeca. Zbog toga moram dobro promisliti što dalje. Veliki je to sportski izazov, imam ugovor još godinu dana. To me tjera naprijed, no svi koji me poznaju, znaju da mi je obitelj ključ svega. A ne mogu ih dovesti ovdje.
Govorio je i o ratnim aktivnostima.
- U drugom dijelu prvenstva igrali smo samo jednu utakmicu u Lavovu, na našem domaćem terenu. No, Posljednjih desetak utakmica igrali smo stalno u okolici Kijeva. Posljednjih mjeseci najmasovniji su napadi na grad, a u posljednjem napadu gađali su nas s 56 raketa, od kojih su 54 uništene. Dvije su pale na jednu zgradu. To je lutrija, živim u hotelu i svaki dan u moj prozor može doletjeti neka raketa. U ponedjeljak sam šetao gradom sa slušalicama i nisam čuo uzbunu. Puno sam riskirao, no sve se isplatilo. Sada sam trofejni trener. Bog me nagradio, hvala mu na tome i znam da me, zajedno s mojim ocem, gleda s neba i daje mi vjetar u leđa - zaključio je Jovićević.