Sinkovići: Hladimo se u potoku, a naši suparnici u bazenima
Valent i Martin nakon sedmog europskog zlata: “Napadaju nas mladi lavovi, no zasad ih uspijevamo odbiti”
Da su u posljednjem desetljeću najsjajniji medaljaši hrvatskog sporta, braća Sinković dokazala su i na Bledskom jezeru, u tri utrke Europskog veslačkog prvenstva. Valent i Martin osvojili su već sedmo europsko zlato, 19. medalju na najvećim natjecanjima (EP, SP, OI), ali i postigli 51. pobjedu ako se u kolekciju zlata uračunaju i regate Svjetskog kupa.
Nema pasivnog odmora
A način na koji su pobijedili govori nam da u njima i dalje gori šampionska vatra, jer ne bi svi veterani jednako reagirali na preuzimanje vodstva desetljeće mlađih Talijana u samoj završnici. I još uvijek su perfekcionisti koji se ne zadovoljavaju samo da su na vrhu, već i kvalitetom izvedbe.
- Nismo zadovoljni pokazanim na valovima jer nam je to dosad bila jača strana. Možda to nekomu izgleda nebitno, jer ipak smo prvaci, no to nam je za buduće utrke dobra škola - kaže Martin hvaleći svoga brata Valenta i njegovu pravodobnu odluku da krenu u finiš.
U svakoj posadi štroker je taj koji odlučuje kada će se krenuti u posljednji juriš.
- Ovaj put čekao sam posljednjih 200-300 metara. Da smo krenuli 500-600 metara prije cilja, bilo bi to rano. Talijani su krenuli ranije, već od 1000 metara, i činilo mi se da je bolje da pričekam da se ispušu i da krenemo kad nas počnu prelaziti i kad to najmanje očekuju. Računao sam, mladi su, neće izdržati pritisak.
Kazao je Valent i da je psihološki bilo važno što su iste te Talijane pobijedili u kvalifikacijskoj skupini.
- I u toj utrci bila je borba, u pola dužine čamca, i čini mi se da su oni posljednjih 700 metara odustali od borbe zadovoljivši se izravnim ulaskom u polufinale. A dojma sam da su nas mogli dobiti, a tada bi za finale bila sasvim drukčija psihologija. A ovako je ispalo da kada dođe gusto, oni očekuju da će izgubiti od nas.
Sudbina je svih šampiona i veterana da stalno nadiru mladi lavovi čije napade nije lako odbijati.
- Mladi uvijek dolaze, a nama je, što smo stariji, sve teže voditi tijekom cijele utrke. Prošle godine smo se najviše nadmetali sa Španjolcima, sada su došli Talijani. Aktualni olimpijski pobjednicci Francuzi ovdje nisu ušli u finale, ali na Svjetskom prvenstvu bit će dobri.
Baš stoga i pitamo Valenta sluti li on to kod “galskih pijetlova” neku drugu strategiju tempiranja forme za rujansko Svjetsko prvenstvo u Beogradu.
- Očito su izabrali drukčiji put.
Očekujemo da će biti puno bolji već početkom srpnja na utrkama Svjetskog kupa u Luzernu. Predobri su da ne bi bilo tako.
- Jedan je veslao protiv nas u dvojcu na pariće, drugi u dvojcu bez kormilara, a obojica su nekoliko sati kasnije bila u osmercu i osvojila srebro zaostavši samo pet stotinki za zlatnim Britancima.
Nakon polufinala, Sinkovići su se opuštali u jezeru.
- Ima jedan hladni potok koji se ulijeva u jezero i ondje smo legli. To je najbolje za oporavak. Veće reprezentacije imaju svoje bazene na napuhavanje, hlade vodu na koliko žele, a mi se nadamo da će i naša reprezentacija to jednog dana imati, ne samo na natjecanjima nego i na pripremama. Na Bledu smo se snašli s potokom, no na većini staza nečega takvog nema - objasnio je Martin koji je već iste večeri nakon osvajanja zlata bio u Sinju.
Trener Nikola Bralić dao je dečkima tri dana odmora, ali ne pasivnog.
- Nema kod nas pasivnog odmora. Evo, ja sam sa sobom povezao bicikl. Trener nam preporuči da nešto radimo, a ja to činim i zbog sebe. Važniji nam je psihički odmor, a meni će ovaj dobro doći i fizički jer sam posljednjih dana imao problema s leđima.
Pitali smo Martina zašto nisu tražili tjedan dana predaha.
- Da smo rekli da nam treba, trener bi rekao da može. Ali on je rekao da bi najbolje bilo da predahnemo samo tri dana. I mi ga slušamo.
I Valent je požurio na Jadran, u Split gdje su ga dočekali supruga Antonela i sinovi Karlo i Luka.
- Evo nas na plaži. Dvogodišnji Karlo obožava more i bilo kakvu vodu, a šestomjesečni Luka spava u kolicima. Utrka je završila oko 13 sati, podjela medalja nešto kasnije i nakon što smo sredili čamac, krenuo sam prema Zagrebu i već u 17.30 bio u zrakoplovu u Split.
S obzirom na to da su na posljednjem Svjetskom prvenstvu ostali bez medalje, pitali smo Valenta je li ovo sedmo europsko zlato bilo najbolja psihološka potvrda da su i s 34 odnosno 33 godine još u samom vrhu i da je ono četvrto mjesto bio samo jedan loš dan.
- Nije nam to potvrdila samo ova utrka. Znali smo to i tijekom priprema, svaki trening nam se mjeri, znamo gdje smo. Nadam se da je to što se dogodilo lani bio samo splet nekih okolnosti.
Bez misli na mirovinu
No, jednog dana doći će i do pada zbog bioloških razloga.
- Kad se to počne događati onda ćemo i ciljeve pomicati. Mi smo i prošle godine bili najbolji, osim u toj posljednjoj utrci. Ne znam hoćemo li odmah u mirovinu čim počnemo padati, posebice ako smo u tom trenu odveslali svoj maksimum. Dok god mi budemo zadovoljni svojom izvedbom, o mirovini nećemo razmišljati, a trenutačno znamo da nas nitko ne može pobijediti veslamo li najbolje što možemo.
Što bi bio znak da počnete razmišljati o mirovini? Bi li to, recimo, bila tri velika natjecanja bez postolja?
- To bi svakako bio znak da smo pali i da se nećemo vratiti odgovorio je Valent u našoj zajedničkoj želji da taj trenutak dođe što kasnije.
Svjesni da s energijom moraju postupati racionalno, Sinkovići biraju natjecanja pa će propustiti sljedeću regatu Svjetskog kupa (Varese) da bi što odmorniji nastupili na trećem Svjetskom kupu u Luzernu, a ondje će biti svi koji će im konkurirati i na rujanskom Svjetskom prvenstvu.
Svjesni da im rezervoar energije nije neiscrpan, Sinkovići će propustiti utrku Svjetskog kupa u Vareseu, ali ne i onu u Luzernu