Tri pitanja mons. Kutleše za Dan državnosti na koje politička elita nema odgovora

Jesmo li narod zahvalnosti i brige za opće dobro ili narod sveopćega kritizerstva i rušilačkog individualizma? Jesmo li narod jasnoga ili bezličnog identiteta? Jesmo li narod kulture života ili narod pred izumiranjem?

Nadbiskup zagrebački mons. Dražen Kutleša na misi za Domovinu postavio je tri ključna pitanja hrvatske stvarnosti na koja mu sigurno nitko nikada neće odgovoriti. Na sreću, sam je dao opširne odgovore na sva tri i to na misnome slavlju koje ima posebnu težinu, jer se pred zagrebačkim nadbiskupom tada nalazi praktički cijeli državni vrh. Kojemu su, također u pravilu, i adresirana pitanja koja stižu s propovjednikova ambona, jer u sebi sadrže upit za odgovornost za stanje u kojemu se nalazi naša zemlja.

Mons. Kutleša prvo se zapitao jesmo li narod zahvalnosti i brige za opće dobro ili narod sveopćega kritizerstva i rušilačkog individualizma? Zahvalnost je usporedio s njoj suprotstavljenom nezahvalnošću, koja se nadima “osjećajima nadmoći i iskorištavanja”, kada se “i ljude i stvari i prirodu izrabljuje te oni postaju tek sredstvima koja se rabe i zlorabe, iskoriste i odbace”.

“Nezahvalnost svaku zajednicu”, kaže zagrebački nadbiskup, “vodi u sljepoću i sveopće kritizerstvo, malodušje i nazadovanje. Ona neprestano traži, ali ništa ne želi dati; ni oko čega se ne želi zauzeti, samo očekuje. Takav odnos prema našemu zajedničkom domu odveo bi nas u gubitak socijalnih krjeposti, u manjak skrbi za opće dobro i u sebičan rušilački individualizam, koji svako dobrohotno i plemenito nastojanje predstavlja kao moguću prijevaru i laž. Takav rušilački kritizerski stav, bez samokritičnosti i odgovornosti za izgovorenu javnu riječ, potkopava povjerenje u institucije i pojedince”. Koji bi vaš odgovor bio na njegovo postavljeno pitanje – jesmo li zahvalni ili nezahvalni? Zacijelo više ovo drugo, nego prvo.

Misli tako i nadbiskup zagrebački jer kaže kako “život u kulturi narcizma, populizma, avanturizma; u kulturi sklonoj nepoštivanju nikoga i ničega, izraženoj u raznim oblicima besplodne satire, ironije i kritizerstva, ne ide nam na ruku nego snažno potkopava razvoj socijalnih vrlina kod mladih naraštaja”. “Ubrzo bi se, stoga, moglo dogoditi to da briga za opće dobro neće biti izraz imanentne potrebe, stava i odluke savjesti pojedinaca već zakonom nametnute kategorije”, kaže mons. Kutleša i dodaje kako su, nažalost, na pijedestalu odgojno-obrazovnih procesa najčešće su tzv. izvrsnost i funkcionalnost.

Drugo pitanje bilo je jesmo li narod jasnoga ili bezličnog identiteta? Odgovor također vuče na lošiju opciju. Mons. Kutleša kaže kako smo “svjedoci namjernoga razvodnjavanja značenja pojma braka, rastakanja obitelji i njezina zajedništva, obnavljanja starih sukoba i nesnošljivosti, isticanja rasističkih stavova iz raznih razloga, što je na tragu širega pitanja vrijeđanja ljudskoga dostojanstva i gubitka osjećaja za ono što ljudima jest sveto i treba biti sveto”. Radi se, zapravo, kako veli o nihilizmu i etičkom relativizmu, koje dostojanstvo čovjeka, pravdu i pravednost i moral temelje na apstraktnom razumu, koji ne želi ništa znati o Bogu.

“Danas, čini se, još veći napor moramo uložiti: u promicanje i očuvanje svojih duhovnih korijena; u jačanje istine koja povijesnim događajima daje plodnost spomena; u obranu smisla kršćanskih simbola u javnome životu; u zaštitu prirodnih i drugih bogatstava te svega što tvori naš nacionalni identitet. Pri tome, u mjeri svoga poslanja snažnu ulogu može i treba imati država”, bio je jasan u svojem odgovoru nadbiskup zagrebački, navodeći kako su u našem narodu kulturu, povijest i običaje, ispravan odnos prema bližnjemu, društvene vrline, ljubav prema Bogu, prenosile su u prvome redu obitelji i Katolička Crkva.

Je li tako i danas? Sve manje i manje. Uloga Crkve posve se marginalizira i izvrće ruglu, a u njoj samoj nedostaje karizmatičnih vođa koje mogu dominirati u javnom prostoru, koji se prepušta paradiranju nečije samodopadnosti, koja je u skladu s aktivizmom današnjega svijeta i željom za promjenom naravnih vrijednosti. A sve, dakako nema nikakve veze s obitelji, nego posve suprotno.

Pitanje na kojemu je mons. Kutleša poentirao u svojoj propovijedi je – jesmo li narod kulture života ili narod pred izumiranjem?Na to pitanje odgovor stiže s popisa stanovništva, praznih sela i gradova te gotovo 200.000 uvoznih radnika. To, kako veli, mons. Kutleša pustoši našu zemlju, ali dodaje da tome “zasigurno na mnogo načina pridonose zakoni koji pobačaj, ubojstvo ljudskoga bića, čine lakše dostupnim i bržim”.

“Izumiranje naroda nedvojbeno je posljedica i mnogih izvanjskih razloga, ali možda najviše ‘mrtvoga’ ljudskoga duha, opijenoga sebičnošću”, veli zagrebački nadbiskup, dodajući kako promjene na ljestvici i u ustroju društvenih vrijednosti, osobito u odnosu na brak, obitelj i djecu uzimaju svoj danak.

Bilo bi zanimljivo znati je li ga itko čuo od onih koji su trebali ili je i misa za Domovinu bila tek protokolarni privjesak, dio parade u jednome od niza praznika i neradnih dana.

Je li itko od onih koji su trebali čuo zagrebačkog nadbiskupa ili je i misa za Domovinu bila tek protokolarni privjesak