Ivana Šojat zatražila brisanje iz članstva DHK

Koji je proces rada na jednoj slici?

Idejni proces nekada traje jako dugo. Najčešće ideje bilježim u formi skice/crteža dok god mi sve skupa ne sjedne na mjesto. Usporedo s tim radim foldere referentnih djela iz povijesti umjetnosti, filma i književnosti, skupljam linkove za interesantne pojave na koje nailazim surfajući digitalnim prerijama. Kada imam gotovu skicu, slikarski proces traje od par tjedana do par mjeseci. Sve skupa to vidim kao jedan živi organizam koji se gradi i nadopunjuje kako se ciklus razvija. Uglavnom, paralelno slikam više slika s obzirom na zahtjevnost tehničke izvedbe i sušenje pojedinih slojeva ulja. Finalni dio je izlagački segment.

Je li NFT budućnost umjetnosti ili samo eksperiment koji ne može parirati klasici?

Umjetničke forme ne bi trebale biti tu da pariraju jedna drugoj već da se razvijaju i nadopunjuju. Ideja NFT-a je poprilično mlada i nije još dovoljno definirana da bismo o njoj mogli govoriti isključivo kao o umjetnosti, no svakako mislim da se takva vrsta “tokenizacije” može koristiti i razvijati kroz razne aspekte umjetničkog izraza. Ako gledamo NFT isključivo kao digitalne sličice na zaslonu telefona, to mi se čini bliže formi kolekcionarskih sport ili fantasy sličica nego samom umjetničkom djelu.

Slike su vam na granici razuma i mašte... Kakav je odgovor publike i kritike na ono što vide na njima?

Moram priznati da u zadnje vrijeme i kritika i publika dosta dobro čitaju moje slike. U prošlim ciklusima me se ponekad vezalo za likovne pravce koji su bili orijentirani k istraživanju podsvjesnog i uz koje se ja osobno nisam previše poistovjećivao. Danas mi se sve češće dešava da ljudi komentiraju kako su nazočili nekom događaju ili vidjeli scenu koja ih podsjeća na moju sliku.

Može li umjetnost definirati naš specifičan kulturni identitet i, ako da, kako?

Pitanje kulturnog identiteta je vrlo složeno, pogotovo u današnjem trenutku globalnog društva u kojem su granice sve manje opipljive i razlike između društvenih specifikuma sve manje uočljive. S druge strane, mislim da umjetnost može poprilično dobro reagirati na sadašnji trenutak i dati dobar osvrt na stanje u kojem se to društvo nalazi.

Kada je mali Pavle Pavlović shvatio da ima likovnog dara i od koga ga je naslijedio? Originalno vam je želja bila da postanete scenograf?

Pretpostavljam da sam to naslijedio od moga oca Zorana Pavlovića, grafičkog dizajnera, čija je primarna ljubav bila dizajn knjiga. Od malih nogu sam crtao i na neki način se likovno izražavao, no tek nakon srednje škole shvatio sam da bi to mogao biti moj životni poziv. U srednjoj školi za primijenjenu umjetnost i dizajn bio sam na odsjeku za scenografiju i u tom periodu sam se više vidio u toj formi umjetnosti. To je trajalo dok nisam počeo intenzivnije slikati i jednostavno sam se zarazio.

Bavite se likovnom edukacijom mlađih naraštaja na Akademiji likovnih umjetnosti, dakle, što je važno naučiti ih, kakvu poruku im prenijeti o slikarstvu u vrijeme kada je sve instant i na klik mišem te kratkog daha?

Trenutačno sam docent na slikarskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti. Umjetničko obrazovanje je poprilično kompleksan sustav čiji je specifikum da ne postoje “točni” odgovori. Slikarstvo je danas u popriličnom raskoraku s vremenom, zahtijeva dosta koncentracije i sustavnog rada. Vrlo je bitan individualni pristup pri rješavanju likovnih problema. Kroz taj sustav uče se rješavati formalni i tehnički aspekti likovnog djela, kompozicijske zakonitosti, teorijske postavke boje i prostora te na kraju implementiranje vlastitog vizualnog koda.

Zbog zahtjevne tehničke izvedbe i sušenja pojedinih slojeva ulja moj rad na slici zna trajati i nekoliko mjeseci

Književnica Ivana Šojat zatražila je da je se izbriše iz članstva Društva hrvatskih književnika nakon nedavne izborne skupštine tog društva. ”DHK ne bi trebao biti komisija za evaluaciju domoljublja, nego bi trebao biti društvo književnika. Ono što je uslijedilo na predizbornoj i izvanrednoj skupštini DHK bilo je ispod svake razine ‘svjetioničarske’ uloge Društva. Više je to podsjećalo na hajku, kamenovanje sumanutim tvrdnjama... Društvo se nikad do sad nije toliko otvorilo javnosti, nikad kao s gospodinom Krilićem na čelu nije toliko radilo na promicanju nas koji stvaramo književnost i naših prava. Imali smo Republiku koja je konačno postala relevantan književni časopis. No, urednicima Republike Julijani Matanović i Mariju Kolaru zamjerilo se ubacivanje ‘njihovih’ u časopis. Vratili smo se na staro, provjereno močvarno, klaustrofobično, zatvoreno, na Društvo kojemu su u svim tijelima većinski oni koji si jedino sinekurama, pozicijama u odborima i komisijama mogu zajamčiti književničku titulu”, ističe Ivana Šojat.