Europa ima 500 spalionica otpada, Hrvatska nijednu
pad koji ostaje nakon odvajanja otpada. Takav pristup pridonosi kružnoj ekonomiji. Dio koji nije reciklabilan ima energetski potencijal te se upravo zato u Europi taj otpad usmjerava na energane.
– Samo 30 posto otpada koji skupimo u žutoj vrećici moguće je reciklirati, a preostalih 70 posto je smeće. Od onoga što vraćamo u dućan u obliku pet ambalaže za koju dobivamo povratnu naknadu 85 posto je reciklabilno, dok onih 15 posto, koji se ne može reciklirati, ali koji imaju visoku kalorijsku vrijednost, mi zatrpavamo i bacimo – upozorava Lukić.
Ne čuju se stručnjaci
Predsjednica Hrvatske udruge za gospodarenje otpadom i profesorica inženjerstva okoliša na Geotehničkom fakultetu u Varaždinu Aleksandra Anić Vučinić podržava energetsku oporabu otpada kao dio cjelovitog sustava.
– Nisam za to da sav otpad ide u energanu, nego da iskoristimo ono što se može iskoristiti, a iz onog što ne možemo da iskoristimo zarobljenu energiju. To je jedino logično objašnjenje. Ako nešto ne možemo više reciklirati, preostaje nam jedino iskoristiti energiju i onda na kraju ostatak odložiti – kaže Anić Vučinić. Ona upozorava kako ćemo, prema smjernicama Europske unije, do 2035. smjeti odložiti samo 10 posto proizvedenog otpada. A taj cilj je nemoguće ostvariti bez energetske oporabe s obzirom na to da stopostotno recikliranje trenutačno nije moguće. Stoga je u svakom slučaju bolje iskoristiti energiju nego odložiti otpad na odlagalište.
– Hrvatska je, nažalost, zemlja u kojoj politike gospodarenja otpadom vode političari. Mi kao struka kontinuirano govorimo o energetskoj oporabi kao sastavnom dijelu gospodarenja otpadom. Međutim, nas se slabo čuje. Kod javnosti postoji velik strah zato što je velika količina dezinformacija i onda je to teško realizirati – istaknula je Anić Vučinić.
Lijekovi za gripu i prehladu nose rizik
Odvjetnik, profesor prava na Sorbonnei i predsjednik francuskog Ustavnoga vijeća, preminuo je u 95 godini. Bio je na čelu tzv. Badinterove komisije koja je presudila da se Jugoslavija krajem ‘91. godine “raspala” i da granice republika postaju granice država
Francuski pravnik i političar Robert Badinter zaslužan je za međunarodno priznanje Hrvatske koliko dvojica poznatijih pokojnika, Karol Wojtila i Helmut Kohl, kojima se pridružio nakon 95 godina života. Ivanu-Pavlu II zasluge pripadaju na osnovi toga što je za Hrvatsku mobilizirao katolički svijet i druge zemlje koji su razumjele da se napadnuti hrvatski narod bori za slobodu, a ondašnjem njemačkom kancelaru što je uvjerio europske saveznike da će priznanjem Hrvatske zaustaviti rat u tadašnjoj Jugoslaviji.
Omogućio rađanje Hrvatske
Nekadašnji “čuvar pečata” u Francuskoj nosi velike zasluge što je Arbitražna komisija, kojoj je predsjedao, presudila da se Jugoslavija krajem ‘91. godine “raspala” i da granice među jugoslavenskim republikama postaju granice među novim državama. Više nije bilo pravnih prepreka za međunarodno priznanje Hrvatske ni političkih opravdanja da Srbi nastave s ratom za hrvatske teritorije.
Koliko je ispravno govoriti da je Robert Badinter proglasio političku smrt Jugoslavije, još je ispravnije reći da je omogućio rađanje nove države Hrvatske (i Slovenije, kasnije i BiH, Makedonije i Crne Gore). Priznao je upravo no što su u Beogradu osporavali – da teritorij unutar bivših republika pripada novim državama. Na toj pravnoj osnovi, europske zemlje (i brojne druge) mogle su priznati nove države, a Hrvatska je stekla pravo da integrira međunarodno priznati teritorij. Legitimitet “Oluje” zasniva se na pravorijeku Arbitražne komisije; pravna i politička težina njenoga predsjednika opravdava da se govori o Badinterovoj komisiji.
Znajući da je ondašnji francuski predsjednik sa sumnjama pratio hrvatsku borbu za osamostaljenje, bilo je bojazni kako će njegov bliski ministar, s nekoliko europskih kolega koji su vodili ustavne sudove u svojim zemljama, odlučiti o pravnome raspletu jugoslavenske krize. Badinter je potvrdio da nije samo suradnik i prijatelj Francoisa Mitterranda, nego i neovisni intelektualac, pravnik i političar, istaknut u borbi za ljudska prava. Njemu je bilo važnije da ne iznevjeri sebe nego da zadovolji Predsjednika, ako je šef države, i sam pravnik po obrazovanju, imao drukčija politička očekivanja.
U diplomatskoj službi, imao sam privilegiju provesti sate i sate u razgovoru s Badinterom, najčešće u restoranu glumca Gerarda Depardieua, u blizina Opere, i pobliže upoznati čovjeka koji je zadužio Hrvatsku. Nisam upoznao puno velikih ličnosti takvoga integriteta. Potjecao je iz židovske obitelji, a Židov je bio samo kad je trebalo reagirati na antisemitizam. Politički je pripadao ljevici, ali je pripadnost doživljavao kao obvezu da zaštiti vrijednosti koje su ljevici imanentne i na koje je sama zaboravljala. Imao je silno znanje, ne samo iz pravne struke, nego iz povijesti i književnosti; napisao je dramu “C 33” u kojoj je na sudbini Oscara Wildea problematizirao pitanje ljudskih prava i sloboda; “komad” je bio postavljeno na kazališnim daskama, uz veoma povoljne kritike. Profesor prava na Sorbonnei odgajao je generacije koje su vjerovale u snagu neovisnog prava, predsjednik Ustavnog suda razvijao je svijest o pravnoj državi, iznad i izvan dnevne politike. Dok je postojala Čehoslovačka, Vaclav Havel htio je angažirati Badintera za pravnoga savjetnika; koliko bi i u toj ulozi bio koristan Hrvatskoj!
Prije nego što je ušao u politiku, Robert Badinter imao je veliku karijeru odvjetnika, jednog od najvećih u svoje doba. Pričao mi je da mu je najteže bilo ispratiti jednoga osuđenika na smrt; tad se zakleo da će ukinuti giljotinu, koja je dodavala smrtnoj kazni još veću okrutnost. U tome se oslanjao na Alberta Camusa, koji je u sklopu svoje borbe protiv smrtne kazne, napisao blistave stranice u prilog abolicije. Francuska javnost u većini je bila za održavanje smrtnu kaznu kad je ljevica 1981. došla na vlast. Poklopili su se Mitterandovi interesi da se oslobodi grižnje savjesti zbog toga što je kao ministar pravosuđa u vrijeme alžirskoga rata su-potpisao desetke smrtnih kazni, i stav Roberta Badintera da Francuska mora prekinuti s “kulturom smrti”. Njegovi nastupi u Nacionalnoj skupštini, puni uvjerenja, sve do strasti, i vrhunske stručnosti, spadaju u antologiju govorništva. Uspio je dobiti većinu zastupnika za odluku koju je podržavala manjina građana.
Nije se nikome udvarao
Na Hrvatskoj je Badinter dokazao pravničku veličinu i političku neovisnost. Dotad je puno više znao o Titu i Jugoslaviji, nego o Hrvatskoj i Tuđmanu. Na čelu Arbitražne komisije, rješavao je veliku europsku krizu, nije se nikome udvarao. Na račun Tuđmana znao mi je reći nešto kritički samo kad bi hrvatske vlasti, ili njen predsjednik, pokazivali neke sklonosti prema ustaštvu. Htio je da se Hrvatska oslobodi takvih slabosti, a ne da Hrvate liši prava na državu. Imao je samo jedan uvjet – da nova država uspostavi sistem zaštite manjina. Na to se nitko nije mogao žaliti.
Počasni doktorat zagrebačkog Pravnog fakulteta Robertu Badinteru spada u geste zahvalnosti koje je Hrvatska iskazala velikom francuskom i europskom pravniku za njegova života. Za drukčiju zahvalnost ne mora biti kasno ni poslije njegove smrti.