Možete uvesti najpravedniji porez na svijetu, ali bez dobrog komuniciranja nema koristi

Ima jedna dobra izreka koja kaže da je najbolji porez – stari porez. Međutim, društvo, gospodarstvo i život toliko su uznapredovali, da “starog” poreza više nema. Zato se, koliko god to mnogima bilo mrsko, porezi mijenjaju, uvode se novi, ukidaju stari, mijenjaju se stope. Na samu pomisao uvođenja novog poreza većini ljudi diže se kosa na glavi, katkad s pravom, ali katkad i ne. U više navrata mogu se čuti “stručnjaci” koji kažu da uvođenje, primjerice, poreza na nekretnine nije dobro. Međutim, je li dobro na taj porez gledati jednodimenzionalno isključivo kao namet ili treba stvari sagledati iz više kutova?

Ova 2024. specifična je godina. Ne samo da je prijestupna nego je i politički prilično “nabijena”. Naime, ušli smo u superizbornu godinu pa na sam spomen poreza na nekretnine oporba ima elemenata strašiti građane novim nametima. Budimo iskreni, to i jest novi namet ako se na njega gleda usko i jednodimenzionalno. No, ako se taj porez promatra kroz prizmu pozitivnog pokretača promjena, što bi zapravo trebao i biti, tada može pridonijeti tome da na tržištu bude, prvenstveno, što manje praznih stanova.

Potrebno je naglasiti da bilo koji novi namet i novi porez bez jasne strategije nije dobar i može unijeti nered i stvoriti probleme. No prema ovome što se može vidjeti, a trenutačno se pažljivo smišlja način uvođenja poreza na nekretnine, i to neće previše utjecati na prosječnoga građanina, no imat će utjecaj na one građane s više nekretnina u vlasništvu bez obzira na to gdje se one nalaze, a najskuplja će nekretnina biti ona koja je prazna. Sve navedeno je u kontekstu stvaranja kvalitetne politike u kojoj je porezna poluga samo jedna od četiri poluge koje pomažu kretanja u smjeru bolje priuštivosti stanovanja. Kada govorimo o poreznoj poluzi, manjina ljudi upoznata je s činjenicom da ona može biti represivna ili poticajna, koja u pravilu ima cilj aktivirati prazne stanove.

Prema do sada objavljenim informacijama, model uvođenja poreza na nekretnine odvijao bi se u tri faze.

Prva faza je, zapravo, zamjena pojmova – a to je da se komunalna naknada pretvara u porez, što za građane, objektivno gledajući, i nije novina. Promjena je tu ključna za gradove jer prihodom od poreza mogu raspolagati u puno širem spektru nego prihodom od komunalne naknade, koja je strogo namjenski prihod.

Druga je faza već puno složeniji način oporezivanja, a to su cjenovni blokovi, koji su, zapravo, već sada prostorno određeni. No, dug je put pred nama jer ti se cjenovni blokovi moraju jasno porezno formirati. Naime, znamo da se svaka zgrada, odnosno stan, pogotovo u strogom središtu Zagreba, mora promatrati kao zasebna cjelina. Kada bi takva zgrada odradila konstrukcijsku i energetsku obnovu, tada bi već bilo jednostavnije jer bi im vrijednost bila bliža realnom stanju no što je sada.

Svaka zgrada je priča za sebe, a svakako ne možemo uspoređivati zgradu s dizalom ili bez njega, zgradu s energetskim razredom B i D. Stoga možemo reći da imamo jako puno posla oko određivanja cjenovnih blokova, koji su zapravo pitanje evidencije i definiranja u građevinskom kontekstu. Prema informacijama kojima raspolažem, na predmetnoj evidenciji radi se temeljito i podaci se prikupljaju kako bi svaki građanin, odnosno cjenovni blok, bio adekvatno oporezovan.

Pravi je izazov kreirati cjenovne blokove u centru Zagreba jer svaka zgrada, odnosno svaki stan, ima različitu vrijednost, koja može odstupati i po nekoliko desetaka tisuća eura. Za takvu vrstu nekretnina, uz obnovu zgrade ili stana, od presudne je važnosti dizalo, za koje se od početka siječnja ove godine, putem sustava e-nekretnina, vodi evidencija. Naime, prilikom ulaska u taj sustav on javlja da će u zabilježenim podacima biti dostupna i spomenuta informacija, dakle radi se na prikupljanju podataka.

No, u toj evidenciji ne može se dobiti podatak tko živi u određenoj nekretnini, tko ima nekretninu koja mu služi za povremeni boravak, je li ta nekretnina prazna ili je možda nekretnina u najmu, za što netko ne plaća porez na najam. Stoga bi se podaci trebali iz više ministarstava spojiti u jednu bazu, nakon čega bi se došlo do jasnih podataka. Naime, Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine imalo bi podatke o svim detaljima cjenovnih blokova, a Porezna uprava posjeduje informacije o imovini pojedinoga građanina kao i njegova mjesta stanovanja, što je zapravo dovoljan broj podataka da se zaključi služi li određena nekretnina kao prebivalište, odmor ili investicija.

Treća faza bila bi “razrezivanje” poreza prema imovinskom stanju vlasnika ili supružnika, dohotku, broju ukućana, broju nekretnina u vlasništvu ili suvlasništvu i dodatnim parametrima koji bi se ponajviše fokusirali na vlasnika pojedine nekretnine.

Svakako da je otvoreno pitanje što se onda događa s porezom na stjecanje nekretnina od tri posto i kakva je situacija s PDV-om kod nekretnina u novogradnji. Tu se otvara prostor vladajućima da kroz predmetne poreze rasterete građane u potpunosti ili djelomično, barem za kupnju prve nekretnine. Puno je pitanja, škakljiva je tema. Ključna je u cijelom ovom procesu – komunikacija. Možete imati najbolju namjeru, porez na svijetu, no ako nemate odličan plan komunikacije, džaba vam sve. Pitajte Kanađane.

Pažljivo se smišlja način uvođenja poreza na nekretnine i to neće previše utjecati na prosječnoga građanina, no imat će utjecaj na one građane s više nekretnina, a najskuplja će nekretnina biti ona koja je prazna