Knjiga “Krajina” nastavak je promocije velikosrpskih teza
Knjiga srpskoga povjesničara Koste Nikolića “Krajina 1991.–1995.”, koju su potkraj prošle godine na srpskom jeziku zajednički izdali zaprešićka Fraktura i Srpsko narodno vijeće a financirala hrvatska Vlada, priskrbila je u Hrvatskoj različite ocjene i epitete. Od velikosrpskog pamfleta i revizionističkog djela koje skriva stvarne uzroke i krivce za rat do uravnotežene knjige kojoj je svrha da se čuje i druga strana te da potakne pomirljiv dijalog. Što o knjizi kaže povjesničar Ante Nazor, jedan od najboljih istraživača i stručnjaka za Domovinski rat?
Kakvo je vaše mišljenje o knjizi “Krajina 1991.–1995.”? S obzirom na to da je utemeljena na dosad neobjavljenim dokumentima, može li promijeniti neke zaključke o karakteru propale srpske paradržave?
Ta je knjiga nastavak promocije srbijanskih, odnosno velikosrpskih teza o karakteru Domovinskog rata i isto takvih tumačenja događaja iz tog razdoblja. Naravno da dokumenti objavljeni u knjizi mogu upotpuniti ionako bogat mozaik informacija o srpskoj paradržavi koja je pod imenom “Republika Srpska Krajina” (RSK) proglašena na okupiranom području Republike Hrvatske, no ne mogu znatnije utjecati na dosadašnje zaključke hrvatske historiografije o karakteru i ciljevima njezina vodstva, te o uzrocima, tijeku i karakteru Domovinskog rata. Stoga je netočna tvrdnja glavnog urednika Frakture da je ta knjiga potrebna jer “mi o tome kako je funkcionirala Krajina zapravo ne znamo puno”. Pa samo Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (HMDCDR) dosad je objavio 24 zbornika dokumenata “SAO Krajine” i “RSK”, a najmanje sedam doktorata u Hrvatskoj posvećeno je djelovanju te paradržave ili njezinih dijelova.
Na omotu knjige piše da autor, kojeg neki svrstavaju u revizioniste i pročetničke pisce, samo citira dokumente te da se ne upušta u ideološka tumačenja i interpretacije. Je li to točno?
Nikako. Autor zanemaruje kronologiju i uzrok rata te pokušava izjednačiti krivnju za rat. Tako primjerice navodi da su “narav pobune srpskih nacionalista u Hrvatskoj i narav novog poretka u samostalnoj Hrvatskoj primorale obje suprotstavljene strane na isključivost”, da su “ratove u Jugoslaviji planirale vladajuće političke i ekonomske elite”, da su “glavni akteri i poveli rat jer je to bilo politički racionalno i korisno” te da je “ideologija obaju režima bila slična i težila je etnički homogenom prostoru”. Naravno, ne navodi čije su vladajuće elite planirale ratove i tko su glavni akteri koji su poveli rat. Tvrdnja o “isključivoj naravi” nove hrvatske vlasti potpuno je pogrešna, što pokazuju i izvori s početka 1990-ih.
U uvodnim napomenama ponavlja se netočna teza da je donošenje Ustava Republike Hrvatske 22. prosinca 1990. bio “direktan povod za srpsku pobunu”, a pritom se kao dokaz navodi da je to u svom govoru 12. studenoga 1996. u UN-u spomenuo i Boutros Boutros-Ghali. “Jak” argument. Samo još treba objasniti kako taj Ustav može biti “direktan povod” za srpsku oružanu pobunu koja se dogodila četiri mjeseca prije njegova donošenja. I zažmiriti na kronologiju događaja koja pokazuje da se zahtjevi
Više je spornih teza u knjizi, prema jednoj ispada da Srbija nije imala teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj
Nije točno da se autor ne upušta u interpretacije, on zanemaruje uzrok rata i pokušava izjednačiti krivnju za rat za svojevrsnom srpskom “Krajinom” u Hrvatskoj u srbijanskim političkim krugovima pojavljaju prije dolaska HDZ-a na vlast. Da ne spominjem sličan srpski projekt iz 1939. u vrijeme stvaranja Banovine Hrvatske, dakle prije uspostave NDH i dolaska ustaša na vlast. Uostalom, dovoljno je usporediti područja kotareva koji su se prema srpskim planovima trebali odvojiti iz Banovine Hrvatske 1939. i predviđene “opštine teritorija RSK” 1991./1992. godine.
Sporna je i teza u ovoj knjizi da je “rat imao suštinski identitetski karakter za Hrvate”, te da je to “jasno saopštio predsednik Franjo Tuđman 24. maja 1992. u govoru na Trgu bana Jelačića, po povratku iz Njujorka posle prijema Hrvatske u Ujedinjene nacije (22. maja)”. Predsjednik Tuđman takvo što nije izjavio u spomenutom govoru, koji u knjizi “Krajina” nije točno prenesen. Nije sporno da je Domovinski rat homogenizirao Hrvate i da je poprimio identitetski značaj, no svojeg identiteta Hrvati su itekako bili svjesni i prije Domovinskog rata. Taj Tuđmanov govor srpska je propaganda već koristila radi nametanja neutemeljene teze da je Hrvatska željela rat. Primjerice, u zborniku “Srbi izbeglice, prognanici i raseljena lica krajem XX veka” Tuđmanu u usta stavljaju ovaj citat: “Rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije željela. Ali mi smo procijenili da samo ratom možemo izboriti samostalnost Hrvatske.” No uvid u izvornik pokazuje da takve rečenice predsjednik Tuđman nije izgovorio, a kontekst njegova govora i spomena riječi “rat” svodi se na zaključak da je Hrvatska željela postići samostalnost mirnim putem, ali se rat nije mogao izbjeći zbog “imperijalističke, četničke politike iz Beograda”, koja je “u borbu protiv suverene i samostalne hrvatske države uvukla i Srbe u Hrvatskoj iako su im bila zajamčena sva građanska i etnička prava”. Naravno, to nije jedini slučaj manipulacije Tuđmanovim govorima.
Ispada da Srbija nije imala teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj. Autor piše da “od trenutka kada je u novembru 1991. Srbija odlučila da pozove mirovne snage Ujedinjenih nacija radi zaštite Srba u Krajini, što je podrazumevalo i kompletno povlačenje JNA, bilo je jasno da je službeni Beograd napustio svaku ideju promene hrvatskih granica u svoju korist”. Već iz te teze iščitava se priznanje da je srbijanska politika barem do studenoga 1991. pokušavala promijeniti hrvatske granice, a dodamo li činjenicu da je Beograd tijekom rata odbijao prijedloge međunarodne zajednice i Republike Hrvatske o međusobnom priznanju granica republika iz SFRJ, to jasno govori da srbijanska politika od promjena hrvatskih granica u svoju korist nije odustala ni nakon studenoga 1991. Uostalom, zar zamrzavanje stanja okupacije dijela hrvatskoga teritorija, odnosno stvaranja posebne srpske države na teritoriju RH ne bi bila promjena granica u korist velikosrpske ideje, odnosno “službenog Beograda”?! Kao da je ustrajno odbijanje mirne reintegracije okupiranoga hrvatskoga teritorija u ustavnopravni poredak RH bila samostalna politika vlasti u Kninu, bez suradnje s Beogradom. Prije će biti da je krajem studenoga srbijansko vodstvo procijenilo da u Hrvatskoj više ne može ostvariti veće osvajačke pomake, pa je mirovnim snagama UN-a odlučilo zamrznuti stanje srpske okupacije dijela Republike Hrvatske i agresiju prenijeti na teritorij Bosne i Hercegovine.
A povlačenje JNA nije bilo “kompletno”, kako se navodi u knjizi, jer je JNA naoružanje ostavila pobunjenim Srbima i nastavila pod drugim imenom kadrovski i materijalno pomagati srpskim snagama na okupiranom teritoriju RH.
Koliko je “uravnotežena” i “bez ideologije” pokazuje i tvrdnja u prvom poglavlju da su 21. lipnja 1992. “hrvatske snage upale na Miljevački plato, južno od Drniša, u prostor u kome je bilo sedam srpskih sela”. Dakle, sedam sela na Miljevačkoj visoravni (Bogatić, Brištane, Drinovci, Kaočine, Karalić, Ključ i Širitovci), u kojima je prema popisu stanovništva iz 1991. živjelo 2153 Hrvata, 19 Srba i 18 ostalih, u knjizi se besramno i sukladno velikosrpskom nakaradnom narativu naziva srpskim selima.
Mislim da članovi toga Ureda nisu mogli znati kakav će biti sadržaj knjige, koja se predstavlja kao znanstvena iako imena recenzenata nisam uočio. Sadržaj ni jedne knjige, kakav god bio, ne može utjecati na konačnu znanstvenu spoznaju o nekom procesu ili događaju, no imajući u vidu sadržaj ove knjige i činjenicu da je tiskana u Srbiji (u Kragujevcu), trebalo bi preciznije regulirati kriterije objavljivanja knjiga koje financiraju hrvatske institucije. Posebice iritira to što se na koricama knjige bahato docira da je hrvatska historiografija o Domovinskom ratu “jednostrana i mitološka”, a knjiga “Krajina 1991.–1995.” tobože je “uravnotežen, dokumentima potkrijepljen prikaz jedne tragedije, a više od svega povod za smiren, sućutan i pomirljiv dijalog”. Nije sporno da treba čuti i drugu stranu, no tu knjigu bezobrazno je nazvati “uravnoteženim prikazom” kad u njoj, među ostalim, piše da su sela na Miljevačkoj visoravni srpska. Kako nakon toga očekivati “smiren i pomirljiv” dijalog?!