Piše Valentina Wiesner

Svatko ima pravo na životni standard koji odgovara zdravlju i dobrobiti njega samoga i njegove obitelji, uključujući hranu, odjeću, stan i liječničku njegu i potrebne socijalne usluge, kao i pravo na osiguranje za slučaj nezaposlenosti, bolesti, nesposobnosti, udovišta, starosti ili drugog pomanjkanja sredstava za život u prilikama koje su izvan njegove moći.

Nije ovo komunizam ni tekst iz Mooreove “Utopije” za koji se smatra da je temeljen na načelima biblijskog komunalizma iz Djela apostolskih, ovo je članak 25. Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. kojim je primjereno stanovanje priznato kao dio prava na odgovarajući životni standard, što je poslije potvrđeno člankom 11.1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. I drugi kasniji međunarodni ugovori o ljudskim pravima dom deklariraju kao pravo, a ne kao robu. Provedba tog prava na nacionalnim razinama osigurava se kroz politike i programe vlada, uključujući nacionalne stambene strategije. Koju Hrvatska nema. Prema međunarodnom pravu, primjeren smještaj znači siguran posjed – bez brige o deložaciji ili oduzimanju doma ili zemljišta, život u skladu sa svojom kulturom i pristup odgovarajućim uslugama, školama i zapošljavanju. Kad smo kod deložacije, Ustavni sud RH upravo je izbacio iz Ovršnog zakona ograničenje deložacija iz jedine nekretnine zimi od 1. studenoga do 1. travnja, uvedeno u vrijeme korone.

Primjereno je stanovanje postalo nepriuštivije nego ikad u suvremenoj povijesti, i vlasništvo i najam. Cijene su u zadnjem desetljeću narasle dvoznamenkastim, a negdje i troznamenkastim uvećanjem. Je li oduzimanje dostupnosti vlasništva nad nekretninom i uživanja sigurnosti doma novi način pokoravanja građana? Mlade obitelji, ali i ostatak društva koji teško može do svog stana, a da se ne zabetonira dugogodišnjim skupim kreditima, čini krajnje ovisnima o poslodavcu i njegovu kapitalu, razoružava i eutanazira za svaki oblik otpora i društvenog aktivizma, čini ih pokornijima i poslušnijima. Dokida građansku hrabrost. Jer ona postaje luksuz u borbi za zadovoljavanje Maslowljeva minimuma. Modeli u kojima se propagira vječni najam možda i imaju smisla u uređenim društvima u kojima je najam pod javnom kontrolom, ali to je prije iznimka nego masovna pojava. Što u starosti? U smiraj života kad ljudi više nisu u naponu snage i imaju niža primanja, a nemaju ni svoje vlasništvo?

– To je u Hrvatskoj ne-tema, a za sve europske zemlje – prioritetna tema. Kod nas je rezervirana za trgovce nekretninama. Belgija ju je u doba presjedanja EU stavila kao prioritet, a aktivno surađuju i druge zemlje, no mi očito nemamo kapacitet za to. Zašto se naše resorno ministarstvo time ne bavi, nego skrivećki o tome organizira rasprave u HAZU za koje nitko ne zna? – kritizira Gojko Bežovan, profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i partner u Marie Curie projektu “Obzor 2020, RE-DWELL – Isporuka priuštivog i održivog stanovanja u Europi”, te dodaje da je pitanje stanovanja i pitanje rada, i pitanje raspoloživosti radne snage: “Vi možete u Dubrovniku tražiti medicinske sestre, no kako će doći kad ne mogu tamo živjeti, ne mogu platiti najam od svoga rada”, konstatira Bežovan.

– U trenutku kad su države ograničile privatni i špekulativni utjecaj na stanovanje napravljena je povijesna pomirba rada i kapitala. Tu je nastala ključna promjena u zapadnim zemljama. Jedan put i mi smo barem dijelom bili svjedoci toga, kad smo imali Prvu hrvatsku štedionicu koja

je financirala gradnju stambenog naselja na Trešnjevci između dva svjetska rata. Gradonačelnik Heinzel osnovao je tada prvi Fond zagrebačke općine za izgradnju malih kuća, a Prva hrvatska štedionica bila je ključni partner u tome, sa stavom da je i stanovanje dio njezine odgovornosti – podsjeća profesor koji smatra da bi to u Hrvatskoj trebala biti odgovornost banaka, financijskih institucija i stranih tvrtki koje ovdje imaju ekspoziture, da kroz plaće svojih zaposlenika plate i za njihovo stanovanje, odnosno da kao banke prakticiraju davanje stambenih kredita i financiranje stambenih projekata pod istim uvjetima kao u svojim zemljama maticama.

– Da smo mi dovoljno isticali koncept pomirbe rada i kapitala kao koncept održivog rada, banke ne bi prodale potraživanja za CHF kredite utjerivačima dugova. Tu se hrvatsko društvo slomilo i to je najveća kriza od Domovinskog rata. Orban koji je kritiziran kao uzurpator demokracije to nije dopustio i u ovom se segmentu pokazao kao odgovoran vladar. Wilders je na tim temama dobio glasove u Nizozemskoj od ljudi koji žive u socijalnim stanovima ili pretendiraju da žive u njima. To je velika predizborna tema, i tema izbora za Europski parlament – postaje dijelom Europskog semestra koji daje sve značajnija sredstva, zajmove na razini EU za koje jamči Europska komisija, s kojima se mogu graditi priuštivi stanovi – ističe Bežovan.

Kaže kako naše vlasti nemaju kapacitet da odmulje Trakošćansko jezero i vrate vodu tamo, a kako će onda posuditi novac vani i raditi program socijalnih i javno-najamnih stanova.

– Ta ideja odgovornosti države za stambeno zbrinjavanje definitivno je vraćena u programe europskih socijalnih država. Možemo učiti od drugih zemalja. Što bi se još moglo poduzeti? Spriječiti proces daljnje turistifikacije stambenog fonda, kupnju stanova i njihovu prenamjenu u apartmane, rentiranje često neutvrđenom broju korisnika. Vlada je nezainteresirana za tu temu, a trebao bi joj biti interes zaustaviti taj proces, da se ne povećavaju cijene stanova i najamnina, ne nastavi financijalizacija. Ugrožava se kvaliteta života i drugih ljudi koji žive u tim zgradama, trebali bi imati suglasnost svih suvlasnika za takvu prenamjenu stanova u apartmane – nabraja stručnjak.

– Mi nemamo nikakve stambene politike, to je iluzija. Činjenica je da su stanovi postali toliko skupi i nepriuštivi da su ljudi osuđeni na dugotrajno podstanarstvo, a to je mladima i okidač za seljenje iz zemlje. Moralna je obveza Vlade da napravi program subvencioniranja troška najamnina i stanovanja – apelira Bežovan te dodaje kako će se u predizborno vrijeme stranke početi razbacivati obećanjima i tema će se devalvirati. Smatra i kako nije realno da možemo puno napraviti u kratkom vremenu, ali možemo ipak nešto pomaknuti, pomoći podstanarima. Gradovi bi prihode od poreza na apartmane i vikendice trebali usmjeriti za subvencioniranje najamnina podstanarima.

– Takve rasprave u kojima se traže i nalaze neka rješenja i pomaci vode se od SAD-a do baltičkih zemalja, za cijeli zapadni prosvijećeni svijet imaju visoki prioritet – kaže stručnjak za socijalnu politiku te upućuje na “Europski manifest za izlazak iz stambene krize” (European Manifesto to Lead the Way out of the Housing Crisis) koji je 25. siječnja 2024. donijela udruga “Housing Europe” (Stanovanje Europa) u okviru belgijskog predsjedanja Unijom, sastavljeno od 100 javnih, zadružnih i socijalnih pružatelja stanova, kreatora politika na europskoj i lokalnoj razini, istraživača i stipendista koji se zalažu za primjereno stanovanje. Dokument su uputili Europskom parlamentu uoči lipanjskih izbora. Traže da kreatori europske, nacionalne i lokalne politike usvoje integrirani pristup rješavanju socijalne isključenosti koja je rezultat nedostatka priuštivog stambenog prostora i potrebe da se znatno smanji ugljični otisak u europskom stambenom fondu. Smatraju da EU to može učiniti u tri koraka: Tako da uspostavi radnu skupinu koju će voditi potpredsjednik Europske komisije kako bi prihvatila novu stambenu paradigmu u kreiranju politike EU, podržavanjem pokreta za poštenu energetsku tranziciju putem transformativnog fonda koji bi usklađivao sve postojeće alate koji se svake godine izdvajaju za društveno odgovorne obnove i u konačnici – rješavanjem uzroka kako bi se ukinulo isključivanje iz priuštivog stanovanja uvođenjem tog kao središnjeg dijela procjene utjecaja za politike EU. Plan im uključuje jačanje javnog, zadružnog i socijalnog stanovanja i stanovanja pod vodstvom zajednice kao okosnice nacionalnih stambenih sustava, prilagodbe pravila o državnim potporama tako da ne sprečavaju države članice u rješavanju stambene krize, sprečavanje utjecaja platformi za kratkoročni najam na priuštivost i dostupnost stanovanja i hitnu akciju vezanu uz smanjenje visokih kamatnih stopa i troškova gradnje na isporuku novih socijalnih stanova.

Nenad Rančić, redoviti profesor na katedri za ekonomiju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, upozorava i na drugi aspekt problema u Hrvatskoj čija je poveznica također rad.

– U posljednje je vrijeme kronični nedostatak i nedostupnost stambenog prostora, bilo za kupnju ili najam, aktualiziran problematikom adekvatnog i čovjeka dostojnog smještaja sve većeg broja stranih radnika na privremenom radu u Hrvatskoj. Od rubnih dijelova prekosavskih i podsljemenskih naselja pa do najstrožeg centra Zagreba, a sve više i češće i ostalih većih hrvatskih gradova, gdje bilo kakav oblik radno intenzivne djelatnosti još nije u potpunosti izumro kroz proces deindustrijalizacije i zelene tranzicije prema zelenilu groblja i zapuštenih kuća i okućnica čiji su stanovnici od 2013. shvatili bit europske ideje slobode kretanja radnika, stambeni prostor, osobito onaj za dugoročni najam, postaje sve teže dostupan kućanstvima koja zarađuju prosječnu plaću, među ostalim i zbog sve češćeg iskorištavanja postojećih, često neadekvatnih pa i po život i zdravlje stanovnika opasnih stambenih i poslovnih prostora. U njih brižni poslodavci smještaju svoje teškom mukom uvezene radnike iz neeuropskih zemalja, za koje smatraju da bi za cca 150 do 200 eura mjesečno po glavi trebali biti presretni što su u dobrom društvu svojih sunarodnjaka, njih 20-ak u 50-ak četvornih metara, u prostorijama koje često ne zadovoljavaju ni osnovne životne uvjete za toliki broj stanara i koje su često i dio višestambenih zgrada čija konstrukcija (ponekad i oštećena u nedavnom potresu) te instalacije nisu predviđene za toliko opterećenje. Dakle, podstanarskih stanova na tržištu ima, sve skupljih i nedostupnijih, ali bilo bi ih više i jeftinijih kad bi nadležni propisali i nadzirali primjenu barem minimalnih humanih uvjeta stanovanja – čovjeka dostojan minimum kvadrature po osobi i brojnost i dostupnost sanitarnih prostorija i ostale