Piše Snježana Bičak

Probijajući se kroz nanose snijega, oprezno vozeći po vijugavoj, jako prometnoj cesti, dok napeto pratim brisače koji se trude držati korak s velikim snježnim pahuljama koje pak nemilosrdno zatrpavaju vjetrobransko staklo, razmišljam o tome kako su genijalne kuće koje su Gorani sagradili tik uz cestu. Sada im je unutra sigurno ugodno uz vatricu u kuhinji dok kuhaju, recimo, sarmu! Tipično vrijeme i tipično jelo za Gorski kotar u veljači, zaključujem sama sa sobom dok ulazim u Delnice – srce Gorskog kotara – i parkiram se u središtu grada, ispred Hotela Risnjak u kojem je već gužva; u redu se čeka stol kako bi se odmorilo od puta uz kavu ili krvavice sa zeljem i kuhanim krumpirom. Fotoreporterki i meni cure sline, ali gužva je tolika da se odlučujemo prošetati mjestom do nekog od brojnih lokala čiji se ulazi naziru iza povećeg brda snijega koji je ralica uklonila s glavne ceste koja od Rijeke preko Delnica vodi do Karlovca – s jedinstvene Lujzijane.

Ovaj pomalo idiličan opis putovanja Lujzijanom u veljači tek je polovično točan; doista smo se iz Rijeke ove veljače vozile Lujzijanom do Karlovca i zastale, među ostalim, i u Delnicama ispred Hotela Risnjak. I to je sva sadašnjost – ostali opisi, od snijega, preko gužve na cesti, do gužvi u hotelu ostali su u prošlosti. Da smo se istom tom rutom provezle prije recimo 15-ak godina, i oni bi sigurno bili autentični!

– Vidite li one lokale preko puta Lujzijane u središtu Delnica? Tamo su pekara, knjižara, bila je i trgovina, mislim da se vidi i frizer, jedan od lokala u tom nizu je zatvoren, ali to je nekada sve radilo i svi su lokali bili puni. Naravno, najviše ljeti, kada se samo ovom cestom moglo doći do Rijeke. Išli su tuda svakoga dana i čitavih noći kamioni i automobili s registracijama iz čitave tadašnje Jugoslavije. Bilo je, naravno, i stranaca. U centru Delnica ljeti je sve vrvjelo od ljudi, pa je bilo i puno više kafića i buffeta u kojima se moglo nešto i pojesti. Gostiju je bilo stalno, kao i na ostalim starim cestama prema moru, ne samo kod nas – pričaju nam gospođe koje smo u središtu Delnica zatekle u popodnevnoj šetnji.

Sunčan je dan, a one u laganim, proljetnim jaknama, sa sunčanim naočalama, šetaju s nama kroz mjesto i upiru prstima u lokale u kojima se nekada moglo predahnuti na putu prema moru, a koji su danas mahom zatvoreni.

– Sve se promijenilo, vidite i sami, od toga da se mi u Gorskom kotaru u veljači sunčamo, do toga da su s gradnjom autoceste nestale i gužve na staroj cesti. Sada kada imamo gužvu na cesti tijekom lje

ta, znamo da se nešto dogodilo na autocesti; ili prometna nesreća ili puše jak vjetar pa se autocesta zatvara i sav se promet preusmjerava na Lujzijanu. Jasno je nama da će putnik ići na autocestu ako mu se žuri, ako želi izbjeći silne zavoje koja ova cesta ima, ali ako se nekome ne žuri, ako voli prirodu, onda nije loše ići ovom starom cestom. A kako se nekada živjelo uz Lujzijanu, možete vidjeti i dok se vozite njome; uz cestu se nalazi puno starih napuštenih kuća u kojima su nekada bile trgovine i ne samo sa stvarima za kuću, nego i za vrt, poljoprivredne apoteke, automehaničarske radnje, sve se to otvaralo uz glavnu cestu. Od njih se do danas malo tko održao – pričaju nam naše sugovornice.

I doista, uz Lujzijanu su se duž čitavog Gorskog kotara nalazile one tipične goranske kuće s kosim krovovima, koje su dobrim dijelom danas napuštene. Fascinantne su neke od lokacija na kojima su sagrađene; s prednje strane kuće ulaz je smješten gotovo na cesti, a iza kuće je zapravo provalija koju popunjava šuma prema nizini kojom teče potok. Pitamo se kako su ti ljudi uopće ulazili u kuće, što su uopće na tako skučenom prostoru okućnice mogli imati. U prizemlju takvih kuća, zapravo, bile su neke radnje, trgovine, a prvotna Lujzijana i nije bila toliko široka cesta kao danas, budući da se njome prometovalo konjima. Osim trgovina, kažu nam Gorani, bilo je duž ceste i dosta prenoćišta, konačišta u kojima su nekada odmarani i konji koji bi se ondje potkivali kako bi mogli nastaviti put – kao što mi danas tankamo automobile! Poslije su otvarana moderna prenoćišta s velikim parkiralištima i pogledom na dolinu, poput lokacije iznad Vrbovskog koja je zadnjih nekoliko godina zatvorena jer promet ni približno više ne odgovara ekonomskoj opravdanosti postojanja lokala.

– To se promijenilo, nekada su ljudi uz Lujzijanu u kućama imali “cimer fraj” i dobro im je išlo ljeti jer ljudi su išli izdaleka na odmor na Jadran, trebalo se odmarati. Danas je drukčije, gotovo i nema “smještaja” uz cestu, ali zato ima kuća za odmor u okolici, što zabačenije, to bolje – pričaju nam drage sugovornice prisjećaju se prošlosti koja im se čini, dodaju, iz ovih umirovljeničkih dana zapravo kao da je bila jučer.

Lujzijana je, kada je izgrađena, bila najmodernija cesta tadašnje Austro-Ugarske koja je, spajajući Rijeku i Karlovac, bila žila kucavica i gospodarskog razvoja tog dijela monarhije, čineći najbržu spojnicu između dvije jake luke, s obzirom na to da se roba prevozila morem i plovnom Kupom. Karlovac je tada bio gospodarski jedan od najjačih gradova na kopnu. Ne čudi zato što su vlasti u Beču baš Karlovac odabrale za ishodište gradnje nekoliko tada važnih prometnih pravaca prema Jadranu; Lujzijane, Karoline, Jozefine. Lujzijana je duga 136 kilometara, a građena od 1803. do 1811. godine. Tako je postala najkraći put između Karlovca i Rijeke, nazvana je po Napoleonovoj supruzi Mariji Lujzi. Zanimljiv je podatak, primjerice, da je od 1827. do 1829. tom cestom prolazilo godišnje u prosjeku 80.000 konjskih zaprežnih kola, 90.000 volovskih kola i 25.000 tovarnih konja. Karolina je sagrađena u prvoj polovici 18. stoljeća i prva je cestovna poveznica u Hrvatskoj između panonskoga i jadranskoga područja, duga 105,6 kilometara, a otvorio ju je hrvatski kralj Karlo III. Povezuje Karlovac s Bakrom, a prolazi kroz mjesta Novigrad na Dobri, Bosiljevo, Osojnik, Vrbovsko, Ravnu Goru, Mrkopalj i Fužine. Jozefina je, pak povijesna cesta, čiji osnovni pravac datira još iz antičkih vremena, a koja je povezivala luku Senj na obali Jadrana s Karlovcem. Prema legendi, hrvatski kralj Josip II. osobno se uvjerio u lošu povezanost Senja i zaleđa tako što je prelazeći Kapelu pokraj današnjega Josipdola pao s konja pa je na kraljev nalog i trošak 1775. godine pokrenuta gradnja ceste. Sama trasa ceste duga je oko 115 kilometara, a ishodište joj je u središtu Karlovca, kod miljokaza.

Dakle, Lujzijana je bila najdulja cesta, gospodarski najatraktivnija, najmodernija i zaslužna za razvoj mjesta duž Gorskog kotara. Danas je ona mjesto ugodne vožnje, jer mi smo na putu od Rijeke do Karlovca susrele doslovno desetak automobila. Istina, nije bio vikend, tek sredina tjedna, i nije bilo ljeto. Inače ima više prometa, ali ne toliko da bi vam vožnja bila naporna. Vozeći se po cesti staroj gotovo dva stoljeća, zapravo, možete uživati u prirodi koja vas okružuje, gledajući starinske, tipične goranske kuće uz cestu i vidjeti mijene koje je modernizacija donijela i njima. Vijugajući cestom uspinjete se na vrh brda, pa silazite u nizinu, što je također, ako se ne žurite, izniman doživljaj. Gdje na autocesti možete pristati na malom odmorištu uz cestu i s vrha brda gledati dolinu u kojoj su se smjestile Delnice ili Skrad ili čaroban grad Vrbovsko, koji, gledajući odozgo, izgleda kao da klizi padinom? Gledajući Delnice s visoka i tu možete vidjeti što protok vremena donosi

Nakon premijere dokumentarca “Dogodio se”, filma o jednoj neponovljivoj karijeri, porazgovarali smo s glavnim junakom te fascinantne priče. A Ratko Rudić rado se odazvao pozivu na kavicu u omiljenom mu kafiću na zagrebačkom Cvjetnom trgu, koji se nalazi na minimalnoj zračnoj udaljenosti od njegova stana u Tomićevoj ulici.

A nije se protivio ni kada mu je redatelj Dejan Aćimović došao s idejom o snimanju filma koji započinje izjavom njegova bivšeg igrača Igora Milanovića koji za Ratka kaže: “To je čovjek koji, kada uđe u prostoriju, mijenja boje.”

– Nisam htio biti previše angažiran na snimanju filma. Dejan jest imao neke razgovore sa mnom, no film je napravljen prema njegovoj viziji na temelju materijala koje je prikupljao sa svih strana. Ono što sam ja učinio bilo je povezivanje s ljudima koje je htio imati u filmu. A taj film ima svoju dinamiku i dramatiku – kaže nam na početku veliki hrvatski vaterpolist i vaterpolski trener.

A koju to situaciju Ratko smatra najdramatičnijom u svojoj sportskoj karijeri?

– Najviše me pogodila afera doping. Dogodilo se to da sam bio optužen za nešto što se protivi mojoj radnoj i životnoj etici. Osim toga, tih 1970-ih kod nas dopinga nije ni bilo i zato je to toliko pogodilo i mene i momčad. Kao igrač jesam bio slobodnijeg ponašanja i volio sam se proveseliti, no bio sam vrlo discipliniran u treningu.

Što se zapravo dogodilo te 1975. na Svjetskom prvenstvu u Caliju?

– To je bio strašan šok za mene. Nisam se mogao braniti. Odjednom sam bio stigmatiziran u društvu, a ja sam tada bio poznat jer je vaterpolo i tada bio popularan, možda i popularniji nego danas. Mi smo tražili da se uzorak pošalje u Ameriku, no oni to nisu htjeli pa smo tražili kontakt s Komisijom Međunarodnog olimpijskog odbora za doping. Na kraju smo otišli do Manfreda Donikea, koji je tada vodio kemijski odjel njemačkog Sportskog fakulteta, gdje smo tri dana simulirali sve što sam radio, što sam pio, da sam pušio. Na koncu se dokazalo da sam nepravedno optužen, što je i dokumentirano u sportsko-medicinskoj literaturi, s upozorenjem da se pripazi na nikotin, kofein i kinin koji se nalazi u toniku. Na koncu se Svjetski savez vodenih sportova ispričao i nacionalnom savezu i meni.

Idok je Rudić od te isprike imao određenu zadovoljštinu, za reprezentaciju je prošao vlak. – Svjetsko prvenstvo nije se moglo ponoviti. Kad se to dogodilo, već smo se bili plasirali u polufinale, no onda su nas kaznili da izgubimo utakmicu s Njemačkom, ali smo je uvjerljivo dobili. Nakon toga, protiv Australije, momčad nije htjela ući u vodu, a protiv Kolumbije nitko nije htio plivati za loptu pa smo se na kraju borili za 13. mjesto. Tako je zakinuta reprezentacija koja je bila kandidat za svjetsko zlato.

A baš medalja tog sjaja nedostaje Ratku iz igračkih dana. Ima ih pet s najvećih natjecanja (tri europske te po jednu svjetsku i olimpijsku), ali ne i zlato. A imao bi i najsjajnije odličje da se nije ozlijedio prije Olimpijskih igara u Meksiku (1968.).

– Ne mogu tvrditi da bih ušao u momčad, jer sam bio najmlađi, no na koncu sam ipak otišao u Meksiko, ali nisam igrao. Igrali smo nogomet i ja sam pao i slomio zglob ruke pa sam prijavljen kao plivač da bih uopće mogao biti u Olimpijskom selu.

Kao igraču Rudiću se dogodio još jedan peh. Zbog nesmotrenosti se ozlijedio uoči SP-a u Berlinu 1978., na kojem je osvojena bronca, o čemu u dokumentarcu govori njegov tadašnji suigrač Zoran Roje: “Uoči Prvenstva skakali smo sa skakaonice od 10 metara i prije nego što će Ratko skočiti, viče njemu Belamarić da je pegula i neka ne skače. No Ratko skoči, dođe do ozljede testisa i mi ostanemo bez važnog igrača. A mogli smo biti svjetski prvaci.”

U razgovoru s Ratkom poželjeli smo proći najdramatičnije trenutke u njegovoj karijeri, a prvi veliki takav trenutak u njezinu trenerskom dijelu bilo je Svjetsko prvenstvo 1986., kada je SFRJ pod njegovim vodstvom u finalu pobijedio Italiju nakon osam produžetaka. Utakmica je to koja je ušla u anale kao najdulja u povijesti sporta. Koliko je to bilo stresno za trenera?

– Mi treneri smo u takvim situacijama zaštićeni jer djelujemo, možemo utjecati na tijek igre, pod adrenalinom smo. Puno je teže takvu utakmicu gledati. Više sam se uzbuđivao kada nisam bio na klupi nego kada sam bio – govori Rudić.

A je li pogodak Milanovića bio nešto uigrano ili..., pitamo ga.

– To je bilo pitanje preuzimanja

odgovornosti. Mi smo taj napad mogli i prije završiti, recimo mogao je pucati Šimenc, mogao je loptu dobiti Paškvalin, a kada je lopta došla do Milanovića, istjecalo je vrijeme za taj produžetak pa je morao pucati i pogodio je.

Samo četiri godine poslije tu istu frustriranu Italiju preuzeo je upravo Rudić. O tome koliko mu je bilo teško Talijanima nametnuti svoju trenersku filozofiju koja je podrazumijevala veliku disciplinu, vrlo visoke radne navike i veliki obujam rada, kaže:

– To je bio veliki problem jer sam ja mijenjao i način igre, a i uveo sam suhi trening i sve to je za njih bila strašna promjena. Oni su se bunili i ja sam stalno bio u konfliktu. Ta prva godina u Italiji bila mi je jedna od najtežih u izborničkoj karijeri. Teža je bila samo ona kada sam se vratio u Hrvatsku. Talijani su bili tehničko-taktički obučeni igrači, ali im je trebala promjena načina igre, a ti igru možeš promijeniti samo ako si u svakom pogledu fizički i mentalno spreman.

Ključan je, kaže, bio sastanak prije početka priprema za Olimpijske igre u Barceloni 1992. godine.

– Sjeli smo i ja sam detaljno iznio svoj plan rada. Dao sam im do znanja da sam spreman napustiti posao ako ne mogu ostvariti svoj program kako želim. Tako sam se postavio, a oni su od mene tražili neke minorne stvari, kao što je malo više slobode u slobodno vrijeme. Što se tiče treninga, tu nije bilo zahtjeva.

Nisu svi u Italiji bili sretni s novim izbornikom, bez obzira na to što je bila riječ o treneru koji je tada bio dvostruki olimpijski pobjednik i svjetski prvak.

– Inzistirao sam na tome da se mijenja i mentalitet trenera u klubovima pa sam ih obilazio, a tamo je puno njih bilo protiv mene. Govorili su: “Što će nama stranac, mi imamo svoju tradiciju” i slično. To me nije pokolebalo, inzistirao sam da se pojača rad s mladima.

A taj je rad u konačnici rezultirao olimpijskim zlatom, jednim svjetskim i dvama europskim u samo jednom olimpijskom ciklusu.

– Koliko znam, taj “grand slam”, nakon Italije, više nitko nije napravio – kaže Rudić.

Dramatično je bilo i kada je nakon osvajanja svjetskog zlata Rudić “ničim izazvan”, sljedeće godine, odlučio pomladiti momčad zahvalivši se nekim igračima u naponu snage pa je naišao i na kritike stručne javnosti, ali i medija.

– Promjena je odjeknula, bilo je to kao kada bi sada Dalić iz hrvatske nogometne reprezentacije izostavio Modrića i Perišića. No ja sam imao svoju viziju i razmišljao sam o psihodinamici sportske grupe koja se mijenja ako se jedna momčad dugo drži na okupu. Bez obzira na to što su neki od tih asova bili još dovoljno dobri da igraju za reprezentaciju, odlučio sam pomladiti momčad kako bih izgradio novu koheziju u sastavu – prisjeća se Rudić.

Prilično neočekivano pomlađena Italija je 1995. dospjela do finala Prvenstva Europe, gdje ju je čekala moćna Mađarska.

– Mađari su tada za nas bili dream team i očekivala se njihova pobjeda u finalu. No dogodilo se to da je za vrijeme našeg jutarnjeg treninga održana proba ceremonije dodjele medalja i za tu prigodu je provizorno izvedeno da je Mađarska prva, a da nama pripada srebro. Ja sam to iskoristio da motiviram igrače kazavši im da su domaćini već odredili tko je prvak i da se tome moramo suprotstaviti. Odigrali smo strašnu utakmicu i u jako fizičkom vaterpolu, kojim im nismo dali da razviju svoje kvalitete, naprosto nismo dopustili da iskažu svoju kvalitetu više.

A kakav je to taktički manevar izveo, u dokumentarcu je objasnio Dragan Matutinović: “Ratko je išao na varijantu da se utakmica svede na igrača više i igrača manje, išao je na jako puno isključenja i uopće nije dopustio Mađarima da se razigraju i nadigravaju. Pa to je genijalno!”

A taj neočekivani trijumf izazvao je medijsku euforiju u Italiji. Koliko god su mediji propitivali njegovu odluku o pomlađivanju, poslije su ga toliko i uzdizali.

– Tada su me prozvali da sam kralj Mida, onaj koji sve što dotakne pretvara u zlato. Sjećam se da sam tada imao status u rangu jednog Ariga Sachija, tadašnjeg izbornika nogometne reprezentacije Italije koja je bila svjetski doprvak.

Bez obzira na sva ta zlata, Rudić nije spavao na lovorikama.

– Stalno sam nešto izmišljao. Radio sam puno eksperimenata, puno testova. Primjerice, projektirao sam neki uređaj za vježbanje refleksa vratara za svjetlima koja se pale na različitim dijelovima ploče. Nažalost, nisam to patentirao, a to se i danas koristi. Za vrijeme utakmice protiv Rusa tražio sam da se elektrode stave na igrače kojima smo za vrijeme utakmice vadili krv. Htio sam imati podatke o energetskoj potrošnji za vrijeme treninga i utakmice. A to se ni danas nitko ne usudi raditi. U svemu tome imao sam pomoć Instituta za olimpijske pripreme u kojem su ljudi bili sretni zbog svih tih podataka na temelju kojih su mogli raditi znanstvene radove – kaže Rudić.

Na Olimpijskim igrama u Atlanti s azzurrima je osvojio broncu. Nakon polufinalnog poraza od Hrvatske (6:7), Italija je u borbi za treće mjesto nadjačala Mađarsku nakon produžetaka (20:18).

”To je bila velika pobjeda našeg karaktera. Tjelesno smo bili spremni kao ni jedna druga momčad. Ovo je bronca zlatnog sjaja”, kazao je tada Rudić nakon osvajanja bronce do koje je došao nakon vrlo neugodne epizode s predsjednikom Hrvatskog olimpijskog odbora Antunom Vrdoljakom.

On je Rudića proglasio gotovo izdajnikom zaprijetivši mu da neće moći vidjeti grobove svojih predaka. Tema je to o kojoj Ratko nevoljko priča, a film nas je podsjetio kako je svojedobno u emisiji Nedjeljom u dva ovako odgovorio na pitanje je li Vrdoljak možda imao krive informacije o Rudiću i njegovu odnosu prema Hrvatskoj: “Ako nije, neka je bolest u pitanju. Inače to ne mogu objasniti.”

Puno godina poslije, na kavi na Cvjetnom trgu, ovako govori o toj temi:

– Meni je i danas misterij zašto je o meni tako govorio. Je li on doista imao krive informacije o meni s obzirom na to da se ponašao kako se jedna osoba ne može ponašati. Nisam htio tada puno o tome govoriti jer sam smatrao da čovjek nije iz sporta u kojem se našao političkim odlukama. Njegovo pravo zanimanje su režija i gluma, a u tome nisam ekspert. Ne bih ulazio u ocjene njegovih filmova, a o njemu u sportu mogu govoriti jer on sa sportom nije imao nikakve veze.

Na sljedećim Olimpijskim igrama, onima u Sydneyu 2000., Rudić se našao u novom problemu. Nakon izgubljenog četvrtfinala s Mađarskom davao je neke izjave zbog kojih je suspendiran na godinu dana i zabranjeno mu je obavljanje trenerskog posla.

– Mi jesmo uglavnom igrali fizički vaterpolo, koji je nama donosio rezultat, no u toj utakmici bili smo kažnjavani i kad je trebalo i kada nije. Jedan grčki sudac već je u prvoj četvrtini isključio našeg važnog igrača s klupe, i to Postiglionea, što se nikad nije dogodilo. Bilo je tu još spornih odluka i onda sam ja, revoltiran, kazao da se mi treneri i igrači profesionalno odnosimo prema olimpijskom turniru, dva mjeseca radimo od jutra do mraka, a Tehnička komisija i suci nemaju ni jedan dan pripreme. Jer, sportovi poput košarke i rukometa imaju i pripremu za suce, a mi ne znamo kakvi nas kriteriji čekaju. Kazao sam i da olimpijski turnir ne može služiti kao vježba za suce i onda je jedan australski novinar napisao kako sam ja rekao da su bili neki noćni sastanci na kojima su se kovale urote. To je bila besmislica koja je, moguće, proistekla iz mog upitnog znanja engleskog jezika – objašnjava Rudić.

Nakon toga uslijedilo je razdoblje u kojem je imao priliku usavršiti svoj engleski jer je postao izbornik američke reprezentacije.

– Zbog te kazne nisam mogao voditi utakmice na SP-u Fukuoki, vodio ih je Ricardo Azevedo, no ja sam ih pripremao i vodio kompletne pripreme. Amerikanci su imali dva problema. Jedan je tjelesna priprema, a drugi nedostatak utakmica, pa sam organizirao ligu izvan sustava koledž sporta kakvu dotad nisu imali. A oni su na koledžu igrali od rujna do prosinca, a ostatak godine nisu smjeli čak ni trenirati, osim ako nisu reprezentativci. I zato sam ja zaobišao pravila i napravio četiri reprezentativne selekcije, angažirao najbolje trenere i oni su mogli trenirati. Čak sam organizirao i neku all star momčad sastavljenu od europskih igrača, u kojoj je bio i Šimenc, i koja je odigrala 15 utakmica u Kaliforniji, a ti su igrači bili i demonstratori vaterpola na kampovima za djecu. Honorirali smo ih sredstvima od ulaznica koje smo naplaćivali za njihove nastupe.

Na Olimpijskim igrama u Ateni, Rudić je po putu pobijedio Hrvatsku i s reprezentacijom SAD-a osvojio sedmo mjesto. Premda je prije tih Igara potpisao novi četverogodišnji ugovor, on je raskinut zbog poziva iz Lijepe Naše koji nije htio odbiti.

– Nije bilo lako prekinuti taj ugovor koji je bio jako dobar. Osim toga, živio sam u posebnom svijetu. Imao sam kuću u Long Beachu, u marini. Bila je to kuća uz kanal u kojem su bile parkirane jahte, a u blizini su bile i plaže i čuvena Druga ulica koja je s kafićima, restoranima i dućanima izgledala kao da je u Italiji – kaže Rudić

Ugovor s Amerikancima nije mu bilo lako razvrgnuti.

– Srećom, predsjednik Američkog vaterpolskog saveza bio je odvjetnik Richard Foster koji je u obližnjem San Pedru imao prijatelje među hrvatskim iseljenicima pa je stvar išla lakše. Inače, jedan od tih Hrvata, neki čovjek iz okolice Opuzena, bio je investitor u gradnji nebodera u Long Beachu, a ja sam za to planirao uzeti kredit. Da se nisam tada vratio, vjerojatno to ne bih učinio do danas jer bih uživao u pogledu na ocean. No želja mi je bila da se vratim zbog obitelji i prijatelja.

I s hrvatske strane bilo je prepreka kojih se prisjetio i glavni zagovornik Rudićeva povratka, trofejni vaterpolist Perica Bukić, tadašnji saborski zastupnik: “U Saboru su se mogli čuti komentari da vraćam bratstvo i jedinstvo i pitanja zašto nam treba trener koji je odslužio svoje.”

No kako to biva u konzervativnim obiteljima, u sve se morao umiješati “ćaća”. Tako se u realizaciju ideje o dovođenju Rudića uključio i tadašnji premijer Ivo Sanader koji u Aćimovićevu filmu o tome ovako govori: “Za neke je Rudić bio izdajnik, no ja nisam htio slušati te ćakule. Kada je Bukić nazvao i zamolio da pomognem, rekao sam mu da ima sve. Mene zanimaju medalje, a njih Ratko može osigurati.”

Tako je i bilo. Rudić će s Hrvatskom osvojiti svjetsko zlato 2007., europsko zlato 2010. i olimpijsko zlato 2012. No ispočetka nije bilo bajno.

– Nakon dolaska zatekao sam teže

Ima nekoliko dana kako prestajem pušiti. Iako me želja za prestankom te navike mori već mjesecima, odluka je pala kad sam se u nedjeljno jutro probudila u bolnom mamurluku i mučnini, koja je, više nego alkoholom, bila uvjetovana duhanom. Taj dan sam popušila tri cigarete – od dvije mi je bilo muka – zaključivši krajem dana kako mi je krajnje vrijeme prestati pušiti. U konačnici, mislila sam, svakako ću jednom morati prestati – bilo kad mi otkriju karcinom ili nakon srčanog udara – stoga je bolje prestati sad, nego se u budućnosti boriti i s bolešću i s ovisnošću. Želja za prestankom pušenja moj je, dakle, čisti defetizam, a nipošto heroizam. Ili, kako bi to rekao Spengler, mada u drukčijem kontekstu, kukavički optimizam.

Pušim oduvijek. Nikotin je moja strast, a tek onda ovisnost. Kao kad je pokojni Mandić kod Stankovića s neviđenom privrženošću i odanošću nabrajao pića kojima se ranije predavao, žaleći jedino što u starosti mora birati tužnu trezvenost nad zanosnim pijanstvom, tako i ja mogu prebirati različite cigarete, cigare i duhane, mogu pjevati o njihovu okusu i mirisu, o svečanosti rituala, kada pripalim cigaretu još vlažnu od moje sline, o vrućem dimu kroz grlo, jednjak, dušnik i pluća, te, ponajviše, o činu udisanja i izdisanja cigaretnog dima u kojemu kao da je sadržan sav smisao postojanja, kao da na ovome svijetu ne postoji ništa prirodnije, ljepše, smislenije i čovječnije, nego se, u miru i sam sa sobom, čineći sebi najbolje društvo, na tih par minuta predaha – upravo iz razloga nužnosti predaha – kroz mirisni dim predati svemu što te okružuje.

Ima li išta ljepše nego u proljeće sjesti usred vrta, zapaliti cigaretu i gledati kako svijet buja? Ili, ljeti, sjesti na obalu rijeke, zapaliti cigaretu i promatrati kako se rijeka pomalja kao vrijeme? Ili, zimi, popeti se na vrh snježnog brda te tik prije spusta izdahnuti kiseo dim u ledeni zrak? Izaći iz slanog mora i na usnama osjetiti njezin okus? Ona je pojačivač svakog doživljaja, magični štapić koji sve svakidašnje pretvara u magično, a svaki čin u ritual. I Zweig je jeo, samo da bi pušio!

Ostaviti cigaretu meni je jednako teško kao ostaviti dugogodišnjeg prijatelja, koji me je, doduše, izdao ili povrijedio, no ja ga se, i dalje ga ljubeći, s bolju prisjećam i s nostalgijom žalim za svim uspomenama što smo ih skupa stvorili. Nitko nije tješnje od moje ovisnosti uvijek stajao meni uz bok. I u dobru i u zlu, ta mala vrećica duhana bila je uz mene, uvijek raspoložena za razgovor, za piće, za dokolicu, utjeha u tuzi, društvo u samoći, najbolji sugovornik i najstrasniji ljubavnik. Po dolasku s posla, cigareta je bila ritual svršetka jednog i početka drugog dijela dana, po završetku teškog zadatka počastila bih se debelo smotanom cigarom; zapaliti cigaretu tik prije ručka meni je kao drugima aperitiv; noći probdjeti s cigaretom među prstima i pogleda uperenog u blještave zvijezde bistrog ljetnog neba bio je praznik dokolice i sna… Ako za ikoga, reklama: “S cigaretom nisi sam!” bila je napravljena za mene. Možda je tome tako jer nisam društvena osoba, a kako sam (ipak!) čovjek, cigareta mi je predstavljala posve zadovoljavajuće društvo.

Kad su se zdravstvene tegobe stale gomilati kao leševi na ratištu, trebalo je toj zavodnici pogledati u oči te u trenu triježnjenja – nužnim za svaki odnos, kad se ograničenja i mane prihvaćaju kao njima paralelni uzleti i zanosi – priznati samoj sebi kako sam s njom, zapravo, jednako sama, kao i bez nje. Odnosno, sama sam. Točka. Ona me gonila da sebe vidim jačom, nego jesam; na nju bih projicirala svoje želje, a uz njezinu bi pomoć gluma brzo postala uvjerljiva. To je srž moje ovisnosti. Umjesto u sebe, ja gledam nju, nju i moleći i slaveći, u njoj nalazeći onu sebe koja ipak uspije što ja ne mogu. Izgleda da je irealna podvojenost zbilja temelj ovisnosti.

Tko je ona? Može biti cigareta, moja ovisnost, kao Andrićeva Jelena koja obećanjima sve uz sebe veže, vječito mami, ona koja život čini izazovnim, porok što vješto pleše između ludila i dosade; može biti i stanje duha što od normalnosti radije bira laž, a radi uzbuđenja uobrazilju zove kao stvarnost; ona mi daje slobodu igranja više života, plesanja više plesova, paljenja više žrtvi u množenju rituala i obreda.

“Izbjegavajte pušače i nemojte im zavidjeti na cigareti”, savjetuje jedan priručnik za prestanak pušenja. Pih! To je kao da samcu kažete da ne zavidi ljubavnim parovima što ih sreće po kafićima, ulicama i parkovima. “On nije dobar za tebe!”, kaže rodbina, a zaljubljena duša se predaje: “Ciganin je, al’ najljepši.”

Toliko sam toga uz nju vezala: podnevni odmor, šetnje psa, razgovor s oblacima, pauza među odlomcima, stvarnost među sanjama, slavlje dolaska, dugi miris proljeća, užitak snenog čekanja… Sve sam uz nju činila, a sad se kukavički uvjeravam kako sam ipak bila sama. Što sam onda bila? Sama ili u odnosu? Po čemu je moj odnos s njom manje stvaran od mog odnosa s bilo kim, ako mi sada, kad je nema, nedostaje kako nedostaju najbolji prijatelji? Zar bih joj sada, kad sam je prisiljena ostaviti, trebala negirati postojanje i poput djece zamrziti ono što me je svojim odlaskom povrijedilo? Ne mogu to. “Između boli i ništavila”, pisao je Faulkner, “ja izabirem bol.” Tako se i ja obraćam njoj, radije za njom, kao Faulkner, u boli žudeći, nego u mrtvilu na sebe i nju zaboravljajući, nju za gorčinu mijenjajući.

Prisjećam se naših šetnji i prepletenih prstiju u magiji posvećenja inače tako dosadne svakodnevice, naših ludih plesova i odbojnih triježnjenja, naših maničnih noći, kad bi papiri letjeli sobom, a njezin dim pod lampom bio jednako stvaran kao lubanja na stolu sv. Jerolima. Sjećam je se s tugom, ne negiram je.

Otpuštam je kao što se svijeća u vijencu od cvijeća pušta niz Dunav. Dok je pratim kako odlazi, ne užasavam se vlastite samoće: puštajući sve što sam željela biti, tijelo mi polako, kao u magli, poprima obrise onoga što mogu biti. Bez nje, blijeda poput prozirnog papira, tek sjena sam onoga što sam bila, no već sjeme sam onoga što ću biti.

Možda je to korak ka predaji, ovo bljedilo međuzemlja, a možda, dok se cigareta i ja jedna od druge udaljavamo i skupa nestajemo, možda se ipak sluti obrat novog početka kojem nove rituale ovaj put trebam sama iznaći. Napokon, možda je ona, u našoj samoći, osami nas dvije, bila samo vodilja do moje nutrine, s kojom sad, kako nje više nema, sve usrdnije razgovaram. Možda je porok prvo vodič, a tek onda zamka.

Sad, kad je nema, želja za njom tek je odjek iskonske žudnje, koju je njezin odlazak pobudio. U toj želji ja se rađam, u želji bujam i s njom se debljam. Golema čežnja, koju više ne mogu ugušiti cigaretom, stišće mi prsa i kao Jelena me drži živom u napetom spletu neutaženih žeđi. Možda je upravo takva čežnja činila da se bojim samoće; vlastitu želju mijenjati za porok, makar se činilo romantično, u današnjem svijetu vrlo je obično. Tko je od nas lud odbiti sedative? Bacivši cigaretu, pala je i moja zadnja obrana. U naletima lucidnog ludila, znam da imam dva izbora: bolest ili vlastitost, koja mi na uho poput Odisejevih sirena mojim glasom ukleto šapuće i proriče: “Moja ovisnost – to sam ja.”