Što je sigurno, Sigurdsson je?

Kakav rukometni tjedan... Dagur Sigurdsson, europski prvak s Njemačkom iz 2016., zaista je predstavljen za hrvatskog izbornika. Veselin Vujović, uvjerljivi pobjednik svih anketa s pitanjem “koga biste za novog izbornika”, osvanuo je u Našicama na klupi Nexea u paru s izbornikom brončanih juniora Krešom Ivankovićem, a Zagreb je poslije pet godina u drugom krugu Lige prvaka. Generacija u kojoj su bili Hrstić, Mrakovčić, Aleks Vlah i David Mandić, a vodio je Branko Tamše, bila je posljednja kojoj je to uspjelo, premda je davna 2015. zapravo bila ta kad je hrvatski prvak posljednji put bio konkurentan. U prvom Vujovićevu mandatu u dvije utakmice osmine finala eliminiran je bundesligaš Löwen. U međuvremenu je jednom bio i posljednji u skupini, bez osvojenog boda, pa su dvostrukom prvaku Europe neki preporučivali da se “za svoje dobro” (!?) preseli u jedan europski kup niže. Srećom, nitko tu ludost nije htio potpisati i ova sezona, doktorski rad trenera Andrije Nikolića, najbolji je dokaz da je vrijedilo ustrajati. Nikolić se dvaput našao u neubranom grožđu i izašao kao – pobjednik. Prvi put morao je uskočiti umjesto Slavka Goluže, ekspresno smijenjenog već nakon 1. kola Lige prvaka. Drugi put nakon što je postalo jasno da Šoštarić neće moći nastaviti. Oni koji su pratili Nikolićev rad u Gorici, prije nego što se priključio Zagrebu, spokojno su sve oko sebe uvjeravali: “Bez brige, s Nikolićem ne mogu biti loši.” Zašto Zagreb djeluje bolje nego ikad u posljednjih osam godina? Dvije su riječi ključne – selekcija i kontinuitet. Zagreb je i u posljednjih sezonu i pol imao dvije možda i ishitrene trenerske promjene, ali ne toliko ishitrene kakve su bile neke prijašnje kad je Zagrebova klupa bila dječji ringišpil. Klub je stabilniji nego prije. Drugo, kičma momčadi izvjesno je vrijeme na okupu, prethodni treneri dobro su je selekcionirali, a Nikolić je iskoristio nakupljeno iskustvo uz nešto relaksiraniji pristup vođenju. U momčadi koja je prije dvije sezone izvisila na međusobni omjer u utrci s Elverumom već su bili Srna, Klarica, Čupić, Gojun, Kavčič, Ćavar i Matej Mandić. Lani su im pridodani Dibirov, Sirotić i Faljić, a ove sezone Glavaš, Walczak, Suholežnik i ključni čovjek – Miloš Kos. Kakva lakoća igranja, s toliko hrabrosti da je šteta samo što ne igra za Hrvatsku. ko kaže da Hrvatska nema trenera? Pa upravo Nikolić (43) demantira teze da je naša škola umrla, iako smo zaista dugo bili zarobljeni u začaranom krugu istih imena koja se vrte obično u veljači, kad lete glave. U novom valu je i Vujovićev pomoćnik u Nexeu Krešimir Ivanković (43), koji se nakon gotovo pet godina na klupi Dubrave i nekoliko izborničkih medalja odlučio za logičan korak dalje. Pomalo je nezapaženo ostalo da je veliko iznenađenje koje je i dovelo do otkaza Tamšeu sa svojim Sesvečanima potpisao – Igor Vori (43). Naš

Tproslavljeni reprezentativac, osvajač devet medalja i velikih klupskih trofeja s Barcelonom, HSV-om i PSG-om itekako ima što prenijeti igračima. Ne treba zanemariti ni izuzetno znanje i rezultate Tonija Čoline (36) na klupi Izviđača, tako da hrvatska trenerska budućnost nije baš tako crna kako se sada čini. Pa ipak, zašto je dobro da je Sigurdsson postao prvi strani izbornik u povijesti hrvatske reprezentacije? Treća ključna riječ je – povjerenje. Nakon četiri crne zime nijedan hrvatski trener ne bi ga imao i u ozračju u kojem “nitko ne valja” najbolje se okrenuti neutralcu ozbiljne biografije. Tko, zapravo, nakon takve akvizicije može predbaciti vodstvu Saveza da nije učinilo sve što je moglo? Na neki način – loptica je prebačena igračima. Evo, doveli smo vam najboljega. Ako ne možete ni s njim, pa s kim možete? Uz opasku: iako su izbornici stranci u modi širom Europe, rijetki zapravo naprave rezultat: Dujšebajev nije donio medalju ni Mađarima ni Poljacima, kao ni Parrondo Egiptu ne računamo li Prvenstvo Afrike. Raul Gonzalez s Makedonijom nije otišao dalje od 11. mjesta, Nijemci i dalje čekaju nešto od Gislasona, a Srbi su digli ruke od Gerone. Bilo je i uspjeha, naravno, kao što je onaj Riverin s Katarom ili već spomenuti našeg izbornika. Sigurdsson dolazi u teškom trenutku, kad Hrvatska zapravo – nema reprezentaciju. Pustimo rezultate, izvrtjeti u četiri godine više od 50 imena? Oprostite, to je vašar, a ne reprezentacija. O Islanđaninu smo proteklih dana sve živo saznali, samo jedno ne: tko ga se sjetio? Tko je mogao reći “zovimo Sigurdssona” a da ga ne poklopi ono naše: “Je, baš će ti on doći...” Valjda ćemo saznati, premda ovo dosta podsjeća na devedesete kad je Gobac u Dom sportova doveo Andreja Lavrova. Najboljeg svjetskog golmana...