Katarina Katavić

Rođena u Sarajevu, 28. lipnja 1991. godine. Dva dana ranije, koordiniranom odlukom Slovenija i Hrvatska proglasile su državnu samostalnost. State Department izrazio je žaljenje zbog takve odluke, a JNA je pokrenula tenkove i započela je operacija zauzimanja državnih granica. Tako su, barem, izvještavali radio i televizija. Subjektivno gledajući, tog dana započeo je rat. Znam to po tome što pamtim većinu onog što se zbivalo tog, kao i sljedećih nekoliko dana. U petak, 28. lipnja 1991, kada se Katarina Katavić rodila, Narodna banka Jugoslavije donijela je odluku kojom su narodne banke Slovenije i Hrvatske izbačene iz zajedničkog monetarnog sustava. Američki Senat oštro je osudio upotrebu sile. U Beograd su doputovali predsjedavajući Ministarskog vijeća Europske ekonomske zajednice Jacques Poos, Gianni de Michelis i Hans van den Broek. Europska zajednica zatražila je od Slovenaca i Hrvata tromjesečni moratorij provođenja odluke o samostalnosti…

Novo i moderno rodilište na Jezeru nosilo je ime Zehre Mujdović. Prijeratna sarajevska komunistkinja, pravnica sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, ratna ilegalka i partizanka, potpredsjednica Glavnog odbora AFŽ-a u Sarajevu. Nositeljica ordena narodnog heroja Jugoslavije. Po njoj se, osim rodilišta, zvala i jedna ulica. Poslije se po Zehri Mujdović više ništa neće zvati, jer je u srpnju 1947., na Drugom kongresu Antifašističkog fronta žena u Sarajevu, pokrenula Rezoluciju o pokretu muslimanki za skidanje zara. Ono što ju je u jedno vrijeme preporučivalo vječnosti, u drugom vremenu će Zehri Mujdović donositi osudu na trajni zaborav. Ostaje, međutim, da su se 1991. djeca rađala u rodilištu njenog imena.

Prema tom rodilištu gravitirala je vrlo široka, kulturno, prometno i geografski raznorodna regija. Katarinini su, saznajemo u izvještajima lokalnih portala, iz Nadbara kod Fojnice. Baka Katica, uz koju je rasla, s Otigošća je. Otigošće je selo fojničkoga kraja i arheološki lokalitet iz prethistorijskog doba, jedan od onih toponima koje doživljavaš kao starije od vremena. U Fojnici je jedan od tri franjevačka samostana, uz Kraljevu Sutjesku i Kreševo, koji su uspjeli preživjeti sva stoljeća osmanlijske vladavine. U fojničkom samostanu su u studenom 1993. strijeljani fra Leon Migić i fra Nikica Miličević. I to predstavlja dio dinamike rođenja, raseljavanja, odrastanja i pripadnosti Katarine Katavić.

Poput tolikih njezinih vršnjaka i vršnjakinja odrastala je u Njemačkoj. Bosanski su Hrvati u ratu do Njemačke obično stizali kratko se zadržavši u Hrvatskoj, često po istočnim zagrebačkim predgrađima. Prvi osnovne Katarina je završila u Njemačkoj, u Freiburgu, pa je godinu i pol išla u školu u Bjelovaru, da bi treći razred završila u Kiseljaku. Od četvrtog do osmog išla je u Osnovnu školu Ivan Goran Kovačić u Fojnici. Zatim se s ocem i pomajkom definitivno seli u Zagreb, gdje u Sesvetama pohađa gimnaziju. Nekome bi to moglo biti zbrkano ili posve bespotrebno nabrajanje. Ali tako je, uz nizove individualnih varijacija, rasla generacija rođenih u Bosni u ljeto 1991.

Osim ratnoga vremena postoji još i privatno, porodično vrijeme. O porodičnom vremenu Katarine Katavić ne trebamo ništa znati, osim što dobro znamo da je, kao i kod svakog iz Bosne, i to vrijeme bilo podređeno ratnom vremenu i u najvećoj mjeri određeno njime. Sve naše obitelji su disfunkcionalne, pa je tako, pretpostavljamo, disfunkcionalna bila i njezina obitelj. Što je dobro, jer da nam obitelji nisu bile disfunkcionalne, vjerojatno nas ne bi odgajale naše bake i djedovi.

Katarina Katavić govori za jedan zavičajni portal: “Imala sam tada lijepo djetinjstvo na selu. Baka me je naučila brinuti se o sebi, voditi kućanstvo, sudjelovala sam u seoskim poslovima, jako puno vremena sam provodila napolju, igrala se sa životinjama, posebno sa svojom mačkom. Tada nije bilo mobitela ni interneta, tako da sam, kao i sva druga djeca u to vrijeme, ili gledala njemačku televiziju ili morala smišljati igre i načine kako da se zabavim, tako da sam dosta crtala i čitala, bilo što što nađem u kući jer mi je često bilo i dosadno. Jednom mi je bilo toliko dosadno da sam u rokovniku izrađivala kalendar s datumima rođenja prijatelja, poznanika i javnih ličnosti i važnih svjetskih događanja za koje bih saznala iz novina i časopisa, a jednom sam išla učiti i Zdravo Marijo i Slava Ocu na latinskom i pokušavala shvatiti što koja riječ znači, pa odustala.”

Još od osnovne škole htjela je da postane nastavnica njemačkog. S jedne strane, to je veliko. S druge strane, to ti se čini lako, jer si u Njemačkoj išla u školu. Međutim, njemački se nije mogao upisati jednopredmetno, pa je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu morala izabrati još nešto. I birala je ono što joj se naprosto činilo najzanimljivije - indologiju!

Ambicije u čovjeku malo kada bivaju u skladu sa sposobnostima i s energijom koju je u stanju uložiti u ono što je naumio. U većini slučajeva ambicija nam nadmaši životne moći i sposobnosti, pa onda propadamo ili se prepustimo orljavi života, da nas ona nosi tamo gdje nam je mjesto. Biva, međutim, i slučajeva da u svoju ambiciju unesemo takav talent i energiju da je učas nadmašimo i učinimo već i pomalo ganutljivom. Događalo se to ne tako malobrojnim djevojčicama i dječacima iz bosanske generacije koja se rađala 1991. Tako je Katarina Katavić umjesto da se iškoluje za nastavnicu njemačkog, i da po logici životnih putova danas predaje nekoj novoj djeci u Sesvetama ili u Fojnici i u Kiseljaku, učila hindu, urdu, staroperzijski, arapski i sanskrt. Na postdiplomskom studiju lingvistike je, pod mentorstvom Mislava Ježića, 2022. branila doktorsku disertaciju pod naslovom “Postanak i ustroj romskoga u okviru povijesti indoarijskih jezika.” Od 2012., s Bharatom Singhom i Krešimirom Krnicem, radi na prvom hindsko-hrvatskom rječniku. Premda je stekla sve kvalifikacije za nastavnicu njemačkog jezika u nekoj maloj provincijskoj školi, preko koje će neka darovita i osjetljiva djeca stići u Njemačku i u život, Katarina Katavić očito se neće baviti tim poslom. Preučila je za nastavnicu. Grdno je premašila svoju životnu ambiciju.

Nedavno je u izdanju Ibis grafike objavljena i u javnosti predstavljena knjiga Katarine Katavić “Povijest romskoga jezika i suvremeni ustroj”. Uz povijesno poredbenu gramatiku, opis jezika i rekonstrukciju njegova života u vremenu, autorica, čitamo iz izvještaja s promocije, donosi knjigu koja može poslužiti kao priručnik za učenje romskog jezika. Recenzenti puni su pohvala i divljenja za njezin rad, čitamo da je riječ o prvoj cjelovitoj romskoj gramatici na svijetu. Naravno da pojma nemamo je li upravo tako, ali nam dobro zvuči. I dobro se, bez ikakvih svojih zasluga, počinjemo osjećati dok govorimo o radu ove mlade žene, o kojoj je veliki prilog načinila i jedna hrvatska komercijalna televizija, inače posve nezainteresirana za pametnije sadržaje i kompleksnije misli. Sve to malo je nezgodno i opasno, jer se, bez ikakve njezine uloge u svemu tome, prema Katarini Katavić odnosimo kao da nije živo čeljade, nego je amblem i simbol nečemu što nije u njoj, nego je u nama.

U tom televizijskom prilogu slušamo je kako govori: “Ja sam samo radila ono što volim, što me jako zanima i to je samo od sebe došlo. Od djetinjstva su me jako zanimali strani jezici. Meni je njihov jezik prelijep i htjela sam ga prikazati što je bolje moguće. (romski, op. M.J.)” Dok govori čuju joj se u intonaciji, u naglascima, u gutanju samoglasnika, i Fojnica, i Srednja Bosna, što ovoga njezinog slušatelja bespotrebno gane i načas ga učini budalasto ponosnim. I to je također nezgodno i opasno, jer ni on, slušatelj, nikakvih zasluga u ovome nema, niti u slučaju Katarine Katavić postoji išta što bi dopalo u zaslugu kolektivu kojeg je i on dio. Nečiji talent i marljivost, kao ni intelektualni moral bavljenja jezikom i kulturom svijeta od kojeg zasigurno nećeš imati nikakve društvene ni materijalne koristi, kolektivu ne duguju ama baš ništa. Osim što bismo kao kolektiv možda mogli s više milosti i dragosti gledati na došljake, na izbjeglice, prognanike i migrante, na taj svijet iz kojeg je u jednom trenutku potjecala i ova pametna, marljiva i pomalo genijalna mlada žena. Recimo, kad sljedeći put čujete nekog tko izgleda kao Bosanac, govori kao Bosanac i ponaša se kao Bosanac, pa po svemu sudeći onda i jest Bosanac, samo pomislite da tako govori i Katarina Katavić. Recimo, kad sljedeći put budete od sebe tjerali prosjake, romske djevojčice i dječake, pomislite na Katarinu poredbenu gramatiku, a onda i na to da oni najvjerojatnije ne prose zato što s njima nešto nije u redu, nego zato što nešto nije u redu s vašim društvom. Tojest s društvom u kojem ste vi zacijelo u boljem položaju od njih.