Kad Dalmacija, Zagorje, Istra, Slavonija postanu regije, čuvajmo se!
TEŠKO SE MOŽE NAĆI TOLIKO NEŽELJENA TEMA MEĐU NAŠIM DRŽAVNICIMA, PREMIJERIMA, POLITIČARIMA S DESNOG I LIJEVOG SPEKTRA KAO ŠTO JE REGIONALNI PREUSTROJ
Država i nacija povijesno je nastajala u političkom jedinstvu, a regije su uvijek bile kamen spoticanja nekih drugih identiteta i apetita prema Hrvatskoj. Kad Dalmacija postane regija, čuvajmo se. Kad Zagorje i sjeverna Hrvatska postanu regija, to će biti država u državi. Ne vidim da je to dobro za Hrvatsku. Ne bismo se mogli dogovoriti o novom sustavu, ne bismo došli ni do prvog zavoja… Predsjednik Zoran Milanović u ovoj ne tako davnoj izjavi iz Viškova o “bauku regionalizma nad Hrvatskom” vjerojatno nije u orginalu citirao prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, ali definitivno se teško sjetiti jedne toliko neželjene teme među našim državnicima, premijerima, političarima s desnog i lijevog spektra kao što je preustroj na regije. I to nizu argumenata za regionalni teritorijalni preustroj i razvoju koji uz to ide usprkos. Uskoro dolazi nova Vlada, za godinu dana slijede i novi lokalni izbori, a nagomilani lokalni aparat bez stvarnih ovlasti i odgovornosti i pod potpunom kontrolom centralizirane države najvjerojatnije će ostati. Ili će politika i političari svoj privatni interes konačno podrediti općem i razvoju i iskoračiti?
– Ovakve institucionalne transformacije mogu se ovisno o okolnostima raditi brže ili sporije, odjednom ili u unaprijed programiranim fazama. Može se čak zamisliti i šok-terapija, no ona bi mogla prouzročiti probleme, podjele i greške koje bi ugrozile krajnji ishod. Zagovaram programiranu promjenu u srednjem roku vezanu za mandate na lokalnoj razini. Ako se sve pripremi tijekom lokalnih mandata 2025. – 2029., teritorijalnu bi se transformaciju moglo obaviti u proljeće 2029. Šansa da se to napravi u proljeće 2025. je propuštena jer se do tada ne može pripremiti ni zakonodavni dio, ka
moli ostatak priprema – egzaktan je jedan od naših najvećih stručnjaka za ovu temu prof. dr. sc. Ivan Koprić, redoviti profesor u trajnom izboru i dekan Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
On o prevelikom broju od 555 općina i gradova, 20 županija plus Grad Zagreb ističe kako u struci nema dileme oko toga da bi teritorijalna reorganizacija zemlje donijela niz prednosti u usporedbi s postojećom. O tome se, kako ističe, piše već dva i pol desetljeća, od kraja 1990-ih, i brojni stručnjaci radili su ozbiljne i temeljite studije, provodili znanstveno-istraživačke projekte koje su financirale međunarodne organizacije, uključujući Europsku uniju.
– U okviru procedure europskog semestra Europska je unija više puta ozbiljno upozoravala na usitnjenost teritorijalne organizacije, nejednaku dostupnost javnih usluga građanima u različitim dijelovima zemlje, kompetitivnost i neracionalnost itd. Važno je ipak napomenuti tri dodatna momenta. Prvo, suboptimalnost postojećeg sustava ne znači da on ne daje nikakve dobre rezultate i da je samo loš i štetan. Ozbiljni pokazatelji upućuju na zaključak da je razvoj zemlje mogao biti kvalitetniji, brži i uspješniji da ga se transformiralo u novi, koji smo predložili i detaljno elaborirali, sa svim njegovim prednostima. Drugo, sustav koji postoji već tri desetljeća, od 1993., stabilizirao se te će pružiti značajan otpor promjenama. Transformacija, naime, znači prijelaz na drugačiji model, a ne tek prilagodbe postojećeg, što znači da bi se svi akteri čiji bi interesi na ovaj ili onaj način bili tangirani mogli osjetiti nesigurno. Ne zato što postoji utemeljen razlog, nego naprosto zato što ljudi ne vole mijenjati ništa što se nije pokazalo potpuno promašenim. Također, zaposleni u sustavu lokalne i područne samouprave, uključujući brojne lokalne ustanove i trgovačka društva, političari, političke stranke, načelnici, gradonačelnici i župani, svi koji dobivaju potpore iz lokalnih i županijskih proračuna, imaju veze i poznanstva s vladajućim ekipama u općinama, gradovima i županijama, ali i svi koji s njima surađuju, bilo kroz razne ekonomske aktivnosti (dobavljaju robe i usluge temeljem javne nabave, dobivaju potpore i sl.) ili kroz koordinaciju u cjelokupnom sustavu javnog upravljanja (ministarstva, druga državna i javna tijela itd.) mogli bi pomisliti da će im se promijeniti ono na što su navikli, a možda ih dovesti i u manje povoljan ili čak nepovoljan položaj – istaknuo je profesor Koprić te dodao da su takvoj percepciji promjena uvelike pridonijeli medijski napisi i najave “rezanja nepotrebnih jedinica”, “otpuštanja uhljeba”...
– Možda ni mi iz struke nismo dovoljno oprezno komunicirali rezultate analiza i prijedloge pa nam se moglo kontrirati PR tezom kako će nekakvi nemilosrdni stručnjaci, nekakvi koprići i njima slični, uništiti male zone njihova komfora i dobrog životnog snalaženja. I napokon, treće, uvijek kad sam imao priliku nastojao sam reći kako je zadatak znanstvenih analiza, studija i istraživanja ponuditi rezultate istraživanja i prijedloge za unapređenje teritorijalne organizacije i načina funkcioniranja lokalne i regionalne samouprave, a da je na demokratski izabranoj vlasti odlučiti što će, kada i kako primijeniti. Mnogi pritom zaboravljaju da su u politički proces duboko involvirani i građani, naročito oni koji tvrde da ih politika ne zanima – da oni doista žele promjene modela hrvatske lokalne i regionalne samouprave, siguran sam da bi već odavno bio promijenjen. Istina je da neki građani i neki akteri žele njegovu promjenu, ali je isto tako činjenica da drugi to ne žele. Tko pritom izlazi na izbore, a tko ne, odnosno kako se točno volja građana pretvara u političke odluke, to je već drugo pitanje – ističe Koprić i podsjeća na primjenu nacionalne klasifikacije statističkih regija 2021. koja je usvojena 2019., a primjenjuje se od 2020.
– NUTS 2 jedinice su one koje imaju u pravilu od 800.000 do 3 milijuna stanovnika. NUTS 3 su manje jedinice, s između 150.000 i 800.000 stanovnika. Naše županije su u kategoriji tih NUTS 3 jedinica. Valja podsjetiti da je broj stanovnika u Hrvatskoj između popisa 2011. i 2021. smanjen zbog čega je teže udovoljiti kriterijima za razvrstavanje naših tradicionalnih regija u NUTS 2 jedinice. Slavonija, Središnja Hrvatska, Primorje, Dalmacija i Zagreb regionalne su cjeline koje imaju svoj povijesni i svaki drugi identitet, kao i razvojni smisao u ekonomskom, socijalnom i kulturno-identitetskom pogledu. Uz njih, identitet se i može i treba osigurati za Istru, dubrovačko područje, Međimurje, Baranju i Srijem. Unutarnja rivalstva gradova unutar regija, poput onoga između Splita i Zadra, također treba uzeti u obzir pa i u tom pogledu osigurati svima prihvatljivu ravnotežu. Teritorijalno preoblikovanje nije rezanje motornom pilom ili sječenje sjekirom po karti. Asimetričnost je u zemlji našeg geografskog oblika, povijesti i različitosti poželjna, a nema stručnih razloga koji bi joj bili zapreka – ističe profesor Koprić te dodaje da ekonomski jače jedinice lokalne samouprave te snažnije regije znače puno veće razvojne šanse za čitavu zemlju, pri čemu uz ekonomski razvoj valja imati na umu i socijalni te kulturni razvoj.
Veće jedinice su, kako navodi, sposobne privući ozbiljnije investitore, apsorbirati europska sredstva na promišljeniji i kvalitetniji, dugoročno održiv način, eliminirati iracionalnosti i građenje kula u pijesku, bitno smanjiti troškove administracije, netransparentno trošenje i korupciju, osigurati efikasniji nadzor te bolji uvid javnosti i nadzornih tijela u rashode i njihove učinke.
– No svođenje institucija lokalne i regionalne samouprave samo na razvoj gospodarstva redukcija je koja djeluje odvraćajuće na značajni dio političkih aktera i građana. Javno upravljanje nigdje u svijetu nije orijentirano isključivo na ekonomsku dobit. Ciljevi trebaju biti opće dobro, ujednačena dostupnost kvalitetnih javnih usluga na državnom teritoriju, racionalizacija i smanjenje nepotrebnih rashoda i promašenih investicija, orijentacija na ostvarenje dugoročnih ciljeva zemlje, solidarnost i povjerenje građana u javni sektor – zaključio je Koprić o temi koja unatoč stalnom guranju pod tepih ipak živi.
Kako je sve počelo i razvijalo se, istraživao je i publicirao Neven Šantić, autor knjige “Ljepotica i zvijer”.
– S jedne strane imamo Hrvatsku kao regionalno raznoliku ljepoticu, a s druge zvijer u obliku centralizma koji ljepotici ne da disati i praktički je drži u zatočeništvu. O regijama se zapravo kod nas raspravljalo samo desetak godina. Zadnji put to je bilo u vrijeme šesteročlane koalicije početkom 2000-ih kada je ministar uprave i samouprave bio profesor Stjepan Ivanišević. Njegov projekt, kao i gotovo istovremeno lansirani projekt regionalističkih stranaka predvođenih IDS-om i PGS-om (takozvana Goranska deklaracija), neslavno su propali zbog različitih pogleda na broj regija. Najspornija je bila, da podsjetim, Dalmacija, jer su se zadarski političari iz svih stranaka zajednički opirali da im glavni grad regije ponovno bude Split. Nakon toga, i lijeve i desne vlade, što će reći i SDP i HDZ, odustali su od bilo kakve korjenite regionalizacije i zapravo samo nalaze opravdanja da ne bi mijenjali županijski ustroj. I tako je zavladao pax regionarum – istaknuo je Šantić referirajući se i na tvrdnju ne samo predsjednika Milanovića da bi postojanje regije Dalmacije ugrozilo Hrvatsku.
– Nema ni jednog signala da bi se u Dalmaciji, kada bi je netko sutra dekretom proglasio regijom, razvile takve silnice koje bi vodile eventualnoj secesiji. Dalmatinstvo se danas svodi na svijest o pripadnosti jednoj regiji koja počinje na Pagu, a završava na Prevlaci – kaže.
S idejom regionalizacije Dalmacije brutalno se obračunalo 1993. godine
Već tada, početkom 1990-ih, bilo je jasno da se Dalmatinska akcija počela razvijati u samo nekoliko gradova, prije svega u Splitu i Makarskoj gdje je ušla i u gradska vijeća, a onda nešto i u Šibeniku i Zadru bez naročitog efekta. I da nije bilo onog brutalnog udara 1993., što pokazuje da su vlasti u strahu od raspada zemlje dok rat još nije bio gotov neutemeljeno bile velike oči, sumnjam da bi DA ikada imala podršku i približnu IDS-u. Jednostavno, što zbog rata, što zbog posljedica raspada Jugoslavije i socijalizma, u Dalmaciji su se već ukorijenili HDZ, koji nikada nije imao smisla za regionalizam, i SDP, kao njegova protuteža koji isto tako nikada nije bio fan ozbiljne regionalizacije zemlje.
Nakon tog obračuna s DA stigma autonomaštva u Hrvatskoj pripisivana je Istri, IDS-u, pogotovo nakon njihova participiranja u europskoj asocijaciji regija.
– IDS svoj proboj 1990. i opstanak na političkoj pozornici zahvaljuje, da maksimalno pojednostavim, dvama razlozima: opiranju centralizmu i nacionalizmu oličenom u HDZ-u te, s druge strane, teritorijalnoj zaokruženosti županije u kojoj je samoidentifikacija ljudi kao Istrana, odnosno Istrijana dala IDS-u podlogu za političko okupljanje. Pad popularnosti IDS-a posljednjih godina kolidira s postupnim smanjivanjem “provokacija” iz “centralističkog” Zagreba kakvih je posebno bilo 1990-ih, kao i godinama vladanja u mnogim općinama i čitavoj županiji gdje po logici velikih brojeva mora doći i do profiliranja loših političkih garnitura koje nagrizaju reputaciju stranke. Drugim riječima, danas su druga vremena u kojima je IDS-ova “revolucionarnost” iz godina njegove slave manje potrebna pa je i manje glasova za tu stranku na izborima, ali tvrditi kao neki da će IDS uskoro nestati s političke scene u Istri je neozbiljno – istaknuo je Šantić koji je u svojoj knjizi, ali i daljnjem istraživanju obradio i povijest drugih regionalnih političkih stranaka u Hrvatskoj.
– PGS je kao Riječki demokratski savez osnovan dva dana prije IDS-a. I od 1993. naovamo konstantno je treća stranka u Primorsko-goranskoj županiji, s brojnim vijećnicima, načelnicima i gradonačelnicima. PGS je u odnosu na IDS imao nesreću da se SDP u Primorsko-goranskoj županiji početkom 1990-ih nije raspao kao SDP u Istri pred silinom nove regionalističke stranke. Osim toga, PGS-u, koji je u različitim koalicijama uspijevao sve do 2007. godine imati svog zastupnika u Saboru, od 2000. godine ne ide na ruku ni podjela izbornih jedinica koja je njegovo biračko tijelo raspolovila između 7. i 8. izborne jedinice. Mnogo je faktora, raznolikost same županije između ostalog, svojevrsno mnoštvo regija u regiji (Gorski kotar, otoci, primorski dio) koje se još nije pretočilo u jedinstveni regionalni identitet, a koji limitiraju doseg PGS-a, no to je i dalje stabilna stranka sa svojim mjestom na županijskoj političkoj pozornici – ističe Šantić pa nastavlja i o povijesti regionalnih politika u Slavoniji.
– Prije HDSSB-a dugo je godina djelovala regionalistička Slavonsko-baranjska hrvatska stranka, no bez većeg uspjeha. Kada je Branimir Glavaš zaratio s Ivom Sanaderom 2005. godine, dosjetio se da bi to najbolje politički bilo moguće u regionalističkom ruhu, a ne osnivajući stranku bivših hadezeovaca poput onih prije toga koje su sve propale. Pomirio se sa SBHS-om, koji je godinama napadao, dvije su se stranke fuzionirale i šteta je HDZ-u i Sanaderu u tom trenutku načinjena. S vremenom, i nakon odlaska Glavaša iz aktivne politike, HDSSB je na nizbrdici, i danas funkcionira kao prirepak HDZ-a. Sigurno da bi Slavonija kao regija, s pripadajućim ovlastima i novcem, mogla bolje artikulirati određene probleme i pokušati naći njihova rješenja, pa i kada je poljoprivreda u pitanju. Bit regionalizma i jest u tome da se na nekom manjem zaokruženom području bolje rješavaju problemi koji muče građane jer ni jedna vlast smještena u državnom centru, čak i kada u sebi ima i regionalne kadrove, ne može bolje sagledati probleme nekog područja nego regionalna i lokalna razina – ističe nam Šantić.
Naš sugovornik nastavlja i o Međimurju, pa i o Tuđmanovu Zagorju.
– Neke manje regije kao što su Međimurje i Istra prirodno su zaokružene pa de facto možemo reći da su Međimurci i Istrani jedini profiteri županijskog ustroja jer im je županija zapravo regija. Ali su problem ovlasti i pripadajuća sredstva. I ne sumnjam, da Međimurje ima moć regije, a ne županije, da bi se još brže i bolje razvijalo jer je riječ o radišnim ljudima. Međimurski demokratski savez dugo je na političkoj sceni, ali nema naročitog uspjeha jer je regionalističko organiziranje tamo zakasnilo pa je prostor već bio zauzet od HDZ-a, SDP-a i HNS-a. Franjo Tuđman je bio protiv regionalizma i regionalističkih stranaka jer je smatrao, ne želeći uopće raspravljati o tome, da oni ugrožavaju opstojnost Hrvatske. On nikada nije razmišljao na način da je regionalizam u Europi dobrim dijelom i posljedica privrženosti načelu supsidijarnosti koje kaže da se zbog boljeg funkcioniranja države o velikom broju problema građana mora odlučivati na što nižim razinama, pa tako i u regijama i, još niže, općinama. Bilo je nekih pokušaja regionalističkog organiziranja u Zagorju, pa je jedno vrijeme postojalo i nekoliko njih, ali bez većeg učinka – kaže Šantić koji na naš upit o optimalnom broju regija ističe da se oduvijek najčešće govorilo o pet regija.
– Broj nije bitan. Bitni su zaokružen prostor, ovlasti i novac, odnosno prihodi na koje bi regija mogla računati da može nešto i napraviti sa svojim pretpostavljenim regionalnim ovlastima... Šantić ističe da bi za Hrvatsku idealno bilo između četiri (četiri najveća grada) i sedam regija: dvije dalmatinske (ako već Zadar ni po koju cijenu ne želi sa Splitom), Istarska, Riječka (zajedno s Likom), Slavonija (Slavonci bi se lako složili jer kod njih nema gradskih animoziteta kao u Dalmaciji), Međimurje i Središnja Hrvatska na čelu sa Zagrebom. Kao i u Europi, bile bi to različite regije i po površini i po broju stanovnika… U najkraćim crtama, zaključak glasi da su dobro regionalno ustrojene zemlje upravo one razvijene ili one koje se sve brže razvijaju. Hrvatska je uz Grčku najcentraliziranija zemlja u EU. Nije dovoljno proglasiti županije regijama pa biti decentralizirana zemlja… – zaključio je Šantić.
Teritorijalno preoblikovanje nije rezanje motornom pilom ili sječenje sjekirom po karti