Iselilo se pola milijuna građana.

Ima onaj vic kad Fata zatekne Muju sa susjedom, a on sve negira i pita je: “Dobro, Fato, vjeruješ li ti meni ili svojim očima?” Ne znam zašto mi je to prvo palo na pamet nakon što je premijer Plenković na sjednici Vlade u četvrtak slavodobitno zaključio da inflacija nije pojela rast plaća te da im je realni rast 30 posto. Valjda zato što do sljedeće plaće ima još prilično dana, a osjetno sporije prolaze nego prije nekoliko godina s obzirom na raspoloživi iznos koji ih treba pokriti. Zaokružujući prethodnu godinu, šef države pohvalio se kako je Svjetska banka Hrvatsku uvrstila u zemlje visokog dohotka s 37 drugih najrazvijenijih zemalja te da više nismo tržište u nastajanju. Ušli smo u Schengen, eurozonu, povećao se kreditni rejting, BDP raste, javni dug pada, inflacija se obuzdava izdašnom pomoći države gospodarstvu i građanima... Čak 7,2 milijarde eura država je utrošila na smanjenje troškova energenata. Iz tog se eldorada u posljednjih deset godina iselilo pola milijuna građana. Recipročno se, prema statistikama, u Hrvatsku uselilo oko 300 tisuća stranih radnika iz trećeg svijeta, onog istog iz kojeg je Hrvatska, kažu premijer i Svjetska banka, izašla. I dodatno smanjuju cijenu rada domicilnim radnicima koji sreću i plaću s realnim rastom većim od 30 posto traže u zemljama čiji BDP raste sporije, ali imaju manji raskorak između statistike i stvarnosti. No ta ista Svjetska banka upozorila nas je da su nam lani na kraju prvog polugodišta cijene hrane bile više od 40 posto veće nego 2015., a 15 posto veće nego godinu prije.

Željko Lovrinčević, makroekonomist Ekonomskog instituta Zagreb, procjenjuje da Državni zavod za statistiku podcjenjuje inflaciju barem dva do tri postotna boda i da su podaci sve nekonzistentniji iz kvartala u kvartal te da nijedna zemlja nema toliku, nezabilježenu razliku između rasta bruto dodane vrijednosti po djelatnostima (2,8 posto) i rasta BDP-a mjerenog po rashodnoj strani (4,3 posto). S obzirom na to da razliku čine porezi minus subvencije, ispada da su realno prikupljeni porezi rasli više od deset posto, a porezi idu na potrošnju, što, s obzirom na to da je pala i proizvodnja i uvezena količina robe, nije moguće. “Premještajući” situaciju u 1980-e, slikovito se izrazio sarkastičnom konstatacijom da bi stope rasta bile 30 posto, dok bi građani vozili na par – nepar.

Kad je Grigorij Aleksandrovič Potemkin provezao caricu Katarinu II. pored kulisa “obnovljenih” sela, lažnih pastira i stada koja je po potrebi premještao, uspio ju je obmanuti i prikazati se uspješnim. Jesu li statistički podaci na koje se poziva premijer Potemkinova sela? Dok u nekim slavonskim selima ima više kuća nego stanovnika. No zato su cijene “kvadrata” u hrvatskim gradovima na razini Monte Carla. Najviše zahvaljujući promašenoj poreznoj politici i pogrešno usmjerenim subvencijama. Poreza na nekretnine nema, porez na imovinu neproporcionalno je zanemaren u odnosu na oporezivanje rada, a subvencije kamata u POS programima po efektu su pomaganje bankarskog i građevinskog biznisa. Istodobno su banke mizernim kamatama na depozite one dubljeg džepa gurale u kupnju nekretnina “bustajući” dodatno cijenu kvadrata. Bogati tako stanovanje čine nepriuštivijim onima slabije kupovne moći. Pad kamata na kredite u razdoblju niskih kamata apsolutno su pojeli skuplji “kvadrati”. Što se dobilo na mostu, izgubilo se na ćupriji. A stanovanje je jedan od najbitnijih faktora životnog standarda. Prema procjenama Europskog statističkog ureda, standard građana u Hrvatskoj za četvrtinu je niži od prosjeka Europske unije. Ne eurozone. Mjere ga stvarnom individualnom potrošnjom po stanovniku koja pokazuje koliko su dobara i usluga konzumirali, bez obzira na to platili to sami ili trošak snose države, odnosno nevladine organizacije. Nijedan statistički pokazatelj ni indeks ne može realno obuhvatiti sve društvene skupine jer mu je cilj uprosječivanje. No jedan je ipak realniji: Gini indeks, koji mjeri nejednakost u raspodjeli dobara, gdje vrijednost nula predstavlja potpunu jednakost, a 100 apsolutnu nejednakost, pokazuje da smo – pravo klasno društvo. S bogatom manjinom na vrhu piramide, skromnim udjelom srednje klase i širokom bazom socijalno depriviranih. Od 2009. do 2020. prosječna je vrijednost Gini indeksa bila 31,2 postotna boda, s najnižom vrijednošću od 28,9 u 2019. i najvišom 33,3 postotnih bodova u 2008. Od 1988., kad je Gini indeks iznosio 23,07 bodova, nejednakost je do 2018. porasla za 7,3 postotna boda – čak 32 posto. Posljednji podaci za 2023. pokazuju malo poboljšanje – indeks je pao na 28,5, što je nešto ispod prosjeka EU, a stopa rizika od siromaštva također se ponešto smanjila.

Kad je posrijedi dohodak, točno smo u sredini u usporedbi s ostalim zemljama EU. No kad je posrijedi neto imovina, situacija je gora. ECB-ova anketa Household Financial and Consumption Survey-HFCS5 pokazuje veću nejednakost imovine u odnosu na dohodak – u toj je kategoriji iznosio 60,6 postotnih bodova. Udio dohotka pet posto najbogatijih u ukupnom dohotku u Hrvatskoj iznosio je 2018. godine 13,6 posto, no kad je posrijedi imovina, pet posto najbogatijih drži čak 35,1 posto ukupne neto imovine. Pritom je Gini indeks realne imovine (nekretnine, vozila i slično) 59 bodova, a indeks nejednakosti glavne stambene jedinice 56 bodova. Najveća je nejednakost financijske imovine – 88 bodova, dok je nejednakost štednih računa čak 96 bodova.

Ovo i na statistiku o rastu štednje građana baca posve drugo svjetlo: znači, da, depoziti su rasli u milijardama kuna, no u Hrvatskoj su tek 964 milijunaša čija štednja premašuje 2,4 milijarde eura. U ukupnom broju štediša oni imaju udio od tek 0,03 posto, no u ukupnoj štednji njihov je udio gotovo 6,9 posto – to je štednja vrlo ekskluzivnog kluba građana. Ekskluzivni klub, kao što je javno izgovorio i šef Hanfe Ante Žigman, jedini u Hrvatskoj ima koristi i od mirovinske reforme. To su oni s najvišim dohocima – onih pet posto s plaćama višim od 1600 eura neto kojima se drugi mirovinski stup isplati i oni koji mirovinskim fondovima upravljaju, a to su banke i 20-ak njihovih menadžera koji su mahom na tim funkcijama više od 20 godina. Pozavidio bi im i Tito, doživotni predsjednik pokojne SFRJ. Ostali se članovi mirovinskih fondova vraćaju u sigurnost prvog stupa, koji mirovine isplaćuje iz proračuna u koji svi uplaćujemo.

Porezni sustav neprijateljski je raspoložen prema radu, ali i prema progresivnom oporezivanju dohotka, a vrlo je “friendly” prema nekretninama i financijskoj imovini. Hrvatska u EU ima najveći udio indirektnih poreza u ukupnim poreznim prihodima (više od 50 posto), a najmanji udio izravnih poreza, baš zbog izostanka oporezivanja nekretnina i minimalnog oporezivanja kapitalnih primitaka.

Uvijek ima onih koji imaju, što se vidi i po tri milijarde eura kojima su financirali državni dug kroz tri izdanja narodnih obveznica i trezorskih zapisa uz izdašne kamate koje je država, za razliku od banaka, spremna platiti. Dok je istodobno središnja banka bankama lani isplatila skoro pola milijarde eura kamata na njihove prekonoćne depozite. No s koliko novca raspolaže većina građana, svjedoči podatak da više od četvrtinu rashoda troše na hranu, dok je u razvijenim zemljama taj udio od 12 do 14 posto. Država je zato u predizbornoj godini izdvojila pozamašne iznose i isplatila svima ponešto – najbrojnijim skupinama za koje računa da to mogu povratno honorirati glasovima. Prvo je ukinula zakon po kojem je smanjena braniteljska mirovina i za 60 tisuća branitelja vratila deset posto u dvije tranše: 1. srpnja prvih pet posto, od 1. siječnja 2024. godine drugih pet, taman da se efekt rastegne svježe prije izbora. Nakon toga je povećan prihodovni cenzus na temelju kojeg osiguranici ostvaruju pravo na plaćanje premije dopunskog zdravstvenog osiguranja iz proračuna s 265,45 eura na 331,81 euro mjesečno. To je novih 70 tisuća građana za koje dopunsko osiguranje plaća država. Od ograničavanja cijena energenata profitirali su svi građani, dok su korisnici zajamčene minimalne naknade dobili i naknadu za ugroženog kupca energenta, koja je prvo iznosila 24,54 eura, a nakon povećanja 53,09 eura. To je još 70.000 građana. Onda su uslijedile narodne obveznice i dvije tranše trezoraca. Visoke kamate. Nekoliko desetaka tisuća građana. Rasle su i plaće u javnom sektoru i mirovine, kroz usklađenja, a potom su umirovljenicima isplaćeni i jednokratni dodaci od 50 do 160 eura kao pomoć za povećanje troškova života. Skupilo se toga. Doći će na naplatu nakon izbora i otapanja novca iz EU fondova.

No sumirajmo: živimo li bolje? Ovisi pitamo li Fatu, Muju ili susjedu. Neki žive bolje, neki gore – živimo nejednakije. No svakako živimo i uzbudljivije – kruha još ima, a i igara: u predizbornoj se utakmici pojavio i crni labud. O rezanju tankih šnita razmišljat ćemo sutra, kad se istroše predizborni darovi Danajaca.