Amerikancima su Filipini, koji u vojsku ulažu desetke milijardi dolara, važni zbog mogućeg rata Kine i Tajvana
Filipinci su veći katolici od Hrvata. Ili barem brojniji. Katolika je tamo 80,6%, a ovdje u Hrvatskoj 78,9%. Osim toga, jedina su katolička zemlja na svijetu, uz Vatikan, u kojoj razvod nije legalan. Još jedna zanimljiva činjenica je kako, ako iz Hrvatske izađete na graničnom prijelazu Bajakovo i nastavite dalje prema istoku, sve do Filipina nećete naići na većinski katoličku državu. Punih 9500 kilometara!
– Kod vas Božić traje prekratko – početkom godine kazao mi je jedan od oko 6000 Filipinaca koliko ih danas živi i radi u Lijepoj Našoj. Zbunjeno sam ga pogledao pa mi je na jako dobrom engleskom objasnio kako se tamo Isusovo rođenje slavi puna tri mjeseca. S pripremama za taj blagdan počinje se već krajem rujna od kada se na ulicama, u kućama, kafićima, trgovinama i gdje sve ne mogu vidjeti božićna svjetla i drugi prigodni ukrasi te čuti božićne pjesme. Pa nerijetko i famozna “All I Want for Christmas Is You” koju izvodi Mariah Carey.
Ništa čudno, jer iako Filipince mnogi naši sugrađani smatraju kulturološki sasvim različitim od Hrvata, oni su nam, što se možda vidi već i iz nekoliko uvodnih rečenica ovog teksta, u nekim stvarima itekako bliski, ili barem mnogo bliži od Nepalaca, Indijaca i Bangladešana koji kod nas s Dalekog istoka također sve više i više dolaze trbuhom za kruhom. Razlog zbog kojeg ćemo se mnogo prije poistovjetiti s Filipincima nego drugim azijskim narodima je u biti poprilično jednostavan – pod zapadnim utjecajem nalaze se već pola tisućljeća, još otkako je Ferdinand Magellan u prvom ljudskom pothvatu oplovljavanja zemaljske kugle tamo pristao 1521. godine. Nećemo previše daviti s dalekom poviješću, ali potrebno je istaknuti još dva događaja.
Nekoliko desetljeća nakon Magellana pomorac Miguel López de Legazpi je u ime španjolskog kralja Filipa II. zaposjeo otoke Visayas te zatim cijelom otočju po svom kralju nadjenuo ime Las Islas Filipinas – Filipinski otoci – čime je započela španjolska kolonijalna vladavina koja je potrajala 333 godine. U tom periodu misionari su tamo, za razliku od drugih azijskih zemalja, odradili očito dobar posao s obzirom na rapidan rast katoličanstva i činjenicu da su Filipini kroz povijest do danas ostali jedina katolička država u Aziji. Nakon Španjolsko-američkog rata Filipini su prestali biti kolonija Madrida, a postali Washingtona, a nakon što su ih za vrijeme Drugog svjetskog rata na kratko okupirali Japanci te potom oslobodili Amerikanci, od 1946. službeno su neovisna zemlja koja je dobila ustav po uzoru na američki. Međutim, iako su Amerikanci otišli, njihov utjecaj na Filipinima ostao je itekako snažan sve do danas, pa je ta država još uvijek jedna od najvećih saveznica SAD-a na Pacifiku. Zbog svega toga više od 95% Filipinaca savršeno se služi engleskim jezikom koji je, uz filipinski, jedan od dva službena jezika te države. Većina stanovništva je trojezična s obzirom na to da se uz ova dva govore i još jedan od 183 jezika koliko ih se koristi na Filipinima, što tu državu čini jednom od lingvistički najraznolikijih zemalja na svijetu. Ako nasumično odaberete dvoje ljudi na Filipinima, šansa da su odrasli služeći se različitim jezikom iznosi 80%.
A osim engleskog jezika i božićnih pjesama Mariah Carey u toj su državi koja broji čak 7641 otok duž kojih se proteže 36.000 kilometara plaža Amerikanci ostavili nevjerojatnu količinu – Jeepova. Kada se američka vojska povukla iza Drugog svjetskog rata, iza sebe je ostavila oko 100.000 Jeepova koje su snalažljivi Filipinci preuredili u vozila u kojima se može prevesti i 25 osoba. Voze i danas, ali ne samo da voze nego su i najpopularniji način prijevoza. S cijenom od samo 8 pesosa (20 američkih centi) to je jedan od najjeftinijih načina za kretanje po vrućim, neravnim i prašnjavim ulicama. Vozači nemaju utvrđene rute, pa putnici samo uskoče u džip koji ide u njihovu smjeru, daju novčić naprijed vozaču i pozvone kada žele sići. Kada spominjemo američku kolonijalnu ostavštinu, ne možemo se ne dotaknuti i činjenice kako su Filipinci opsjednuti šopingom. Naime, u toj se zemlji nalaze čak tri od deset najvećih šoping-centara na svijetu. To su SM Megamall, SM North Edsa i SM Mall of Asia. Od te trojke najveći je North Edsa s površinom većom od Vatikana – impresivnih 498.000 četvornih metara. Osim toga, Filipinci obožavaju i košarku. Njihova je košarkaška liga prva liga u Aziji, ali i općenito jedna od najstarijih na svijetu. Starija je samo NBA. S obzirom na to, koševi i košarkaška igrališta nalaze se na svakom koraku, pa čak i u najudaljenijim selima.
Filipinci obožavaju jesti (imaju četiri službena obroka dnevno), a riža, koja je u toj državi skuplja nego u Hrvatskoj, sastavni je dio gotovo svakog obroka. Veliki su ljubitelji karaoka, ali i boksa. Dokaz za ovo potonje je statistički fakt da je za vrijeme dok traje meč njihove boksačke zvijezde Mannyja Pacquiaoa u prijestolnici Manili broj zločina poput krađa, provala, pljački itd. manji za 60%. Tijekom godina američkog boravka na Filipinima je buknula ionako prisutna i društveno prihvaćena prostitucija koja danas tamo predstavlja velik problem. Nije tajna kako na Filipinima uglavnom stariji bijelci za ruke vode jedva punoljetne dječake ili djevojčice. Neki europski i azijski magazini otvoreno promoviraju Filipine kao odredište za seks-turizam, a četvrti s prostitutkama usprkos zakonskoj zabrani slobodno rade. U restoranima nije nikakva rijetkost vidjeti tri ili četiri starija Europljanina koji plaćaju hranu ne samo svojim trenutačnim djevojkama već i njihovim prijateljicama i rođacima. Seks se može dobiti za obrok. Ženska prava koja mi podrazumijevamo pod normalnima tamo su tek u povojima, tako da je jedan od savjeta turističkih vodiča kad tamo putujete – kod upoznavanja s Filipinskim parom rukujte se s muškarcem, dok ženi ide osmjeh i lagani naklon.
Ono što svakako nije u povoju su tehnologija, tj. konkretnije – mobiteli. Doslovce su opsjednuti dopisivanjem zbog čega se ta država naziva prijestolnicom tekstualnih poruka. Svaki dan pošalju ih oko 450 milijuna, više od Europljana i Amerikanaca zajedno. Još jedan zanimljiv statistički podatak je taj da mladi Filipinci spadaju među najveće ovisnike o društvenim mrežama na svijetu. U Velikoj Britaniji mladi u dobi od 18 do 28 godina na društvenim mrežama u prosjeku provedu oko dva sata dnevno, a na Filipinima čak dvostruko više. U prilog tome svakako ide činjenica da je pristup sadržaju na Facebooku, Instagramu i TikToku tamo besplatan, što znači da društvenim mrežama možete pristupati čak i ako nemate podatkovnog prometa na mobitelu. Ukratko, društvene mreže besplatne su za sve, a kako biste surfali bespućima interneta, pod što spada i pristup medijskim portalima, morate platiti.
Upravo to je jako dobro znao iskoristiti trenutačni filipinski predsjednik Ferdinand Marcos junior, sin istoimenog pokojnog diktatora i kleptokrata, čiji je brutalni i represivni režim dva desetljeća vladao u toj otočnoj državi.
Marcos junior na vlast je došao u svibnju 2022. godine, a u kampanji je potpuno izbjegavao tzv. mainstream medije te se svom glasačkom tijelu, a za njega su iz već spomenutih
Filipini su prva većinski katolička država istočno od Hrvatske, punih 9500 kilometara udaljeni od nas
razloga glasali uglavnom oni mlađi, obraćao isključivo putem društvenih mreža. Krajnje pojednostavljeno, smatra se kako je Marcos junior američki igrač koji će, osim vojnog, SAD-u dopustiti ili barem pokušati dopustiti i još jači ekonomski ulazak u tu državu. Njegov prethodnik Rodrigo Duterte, najpoznatiji po tome što je za vrijeme svog šestogodišnjeg mandata pokrenuo krvavi rat protiv droge u kojem je službeno ubijeno više od pet i pol tisuća ljudi, a neslužbeno i četiri puta više, bio je sve do pred kraj mandata naklonjeniji Kini, te je čak prijetio kako će protjerati američke trupe s Filipina. Ipak, unatoč Duterteovom očitom favoriziranju Kine, Xi Jinping uporno ga je držao na distanci, Kina nije željela ulagati u Filipine onoliko koliko je to tražio Duterte, što je poslužilo i kao lekcija Marcosu koji sada radi na privlačenju američkih investicija.
Osim toga, Filipini nemaju ni naročito jaku vojsku zbog čega moraju računati na pomoć SAD-a. Biden i Marcos junior sastali su se i razgovarali nekoliko puta unatrag dvadesetak mjeseci, a nedavno je objavljeno i kako je američka vojska spremna sudjelovati u izgradnji nove civilne luke u strateški važno pozicioniranoj filipinskoj sjevernoj otočkoj pokrajini Batanes. Službeno objašnjenje je da Filipinci tu luku planiraju izgraditi s ciljem primanja filipinskih državljana koji će potencijalno biti ugroženi ako dođe do sukoba oko Tajvana. Ovaj razvoj događaja uslijedio je nakon prošlogodišnjih izvješća o američkom vojnom interesu za izgradnju lučkih objekata na otocima Batanes, koji se nalaze manje na oko 160 km od Tajvana. Podsjetimo, Kina polaže pravo na Tajvan, samoupravni otok, za koji je obećala da će ga pripojiti svim potrebnim sredstvima. Američki vojni predstavnici trebali bi sljedeći mjesec doći na Filipine kako bi razgovarali o projektu.
Inače, Filipini imaju potpisan ugovor o vojnoj suradnji sa SADom i dio su “prvog lanca otoka” američkih partnera i saveznika. Jasno je da američka vojska misli na lanac otoka najbliže Tajvanu i Kini do kojih ima pristup. Otoci Batanes smješteni su u blizini kanala Bashi, potencijalne točke za kineske snage koje žele ući u otvoreni Pacifik. Filipini sada povećavaju broj mornaričkih rezervista raspoređenih na otocima Batanes i utvrđuju udaljenu ispostavu na otoku Mavulis. Ovim mjerama ispunjeno je obećanje zapovjednika filipinskih oružanih snaga Gilberta Teodora Jr. da će ojačati obrambenu poziciju zemlje na strateški važnom području. Kinesko ministarstvo vanjskih poslova prošlog je mjeseca odgovorilo upozorivši Filipine da ne budu manipulirani i pozvali ih da se “ne igraju vatrom”.
Pitanje Tajvana u središtu je temeljnih interesa Kine i crvena je linija i krajnja crta koja se ne smije prijeći, upozoravaju iz Pekinga. Filipini su se tako našli u središtu eskalirajućeg teritorijalnog spora s Kinom koja smatra većinu energetski bogatog Južnog kineskog mora svojim teritorijem, uključujući vode koje se nalaze unutar isključivih gospodarskih zona Filipina i drugih susjednih zemalja. Od prošle su godine kineske pomorske snage pojačale svoju upotrebu blokada i vodenih topova protiv filipinskih konvoja opskrbe za filipinsku vojnu instalaciju na otočju Spratly, za koji Kina tvrdi da je nezakonito postavljena.
Početkom ožujka napetosti su ponovno dosegle vrhunac, što je rezultiralo sudarima i oštećenjem filipinskog opskrbnog broda, a ozlijeđeno je i nekoliko filipinskih članova posade. Filipinska vlada zbog svega je nedavno odobrila sredstva u visini od 35 milijardi dolara kojima žele unaprijediti svoje obrambene snage tijekom sljedećeg desetljeća. Međutim, kao što smo spomenuli, Filipini su još uvijek vojno ovisni o SAD-u s kojim su još prije više od desetljeća potpisali Sporazum o poboljšanoj obrambenoj suradnji (EDCA) koji američkim trupama omogućuje rotaciju kroz devet filipinskih baza. Isprva je bila riječ o pet baza, ali lani su im Filipinci dopustili pristup na njih još četiri, uključujući one u blizini Južnog kineskog mora oko kojeg se spore Kina i Filipini. Sporazum dopušta američkoj vojsci skladištenje obrambene opreme i zaliha u tim bazama.
Iako je rat trenutačno bliži onim Filipincima koji se nalaze u Hrvatskoj nego onima koji su ostali na rodnoj grudi, i među tamošnjim stanovništvom je zabrinutost zbog zveckanja oružjem u porastu, baš kao i broj onih koji se odlučuju sreću pronaći negdje drugdje. Danas oko 11 milijuna Filipinaca ili 11% stanovništva radi u inozemstvu, a iako smo ih u Hrvatskoj možda navikli gledati kao dostavljače ili pomoćne radnike u kuhinjama, ta je zemlja najveći izvoznik medicinskih sestara u svijetu. Iako s nama Filipini nikada nisu imali posebnih veza, to se sada očito promijenilo. Mnogi se u Hrvatskoj kunu u obiteljske vrijednosti, a i kod njih je izuzetno važna pripadnost obitelji i Katoličkoj crkvi. Veseli su i izuzetno tolerantni, jako vole pobožnosti, susretljivi su prema strancima, marljivi. Fenomen Filipinaca je da su bezbrižni, kad se dogodi tajfun ili neka katastrofa zbog koje bismo mi ovdje naricali mjesecima ili godinama, oni se sutradan smiju. Možda bismo mogli naučiti nešto od njih i malo se manje žaliti zbog toga što su nam postali sugrađani, a malo više se smijati ili barem smiješiti zajedno s njima.