Jela za Veliki tjedan U gastronomskom smislu, Veliki tjedan završetak je posta za kojeg su se mnogi vjernici uzdržavali od mesa, pića i poroka
Danas, na Cvjetnicu, obnavljamo uspomenu na najtužniji, ali i najvažniji tjedan u kršćanskom kalendaru, Isusov ulazak u Jeruzalem, te njegova četiri posljednja dana, suđenje, uzlazak na Golgotu, smrt na križu i konačno uskrsnuće. U gastronomskom smislu, Veliki tjedan završetak je četrdesetodnevnog posta za koji su se mnogi vjernici uzdržavali od mesa toplokrvnih životinja, pića i poroka. Pa ipak, ma koliko strog izgledao jelovnik, posebno onaj koji se iznosi na stol sve do samog Uskrsa, unatoč žestokim prigovorima nositelja vjere poput sv. Jerolima, sv. Benedikta ili engleskog augustinca Giraldusa Cambrensisa, Veliki je tjedan povod da još strasnije prionemo uz riblje složence, pjatance oduška od tihe sućuti.
Na moru uz morsku ribu i plodove mora, u kontinentalnom dijelu Europe, uz raznoliki inventar iz jezera, brzaka i rijeka, među kojima je oduvijek posebno mjesto zauzimao šaran, riba koja je simbolizirala Kristovo ime i svetost, od naših krajeva do dalekih misija u istočnoj Aziji i Japanu. Pa ipak uz Cvjetnicu i Veliki tjedan za mene je još vrlo živo sjećanje na božićni korizmeni blagovaonik na koji bi moja none iznijela kremu od bakalara koju smo debelo mazali na prepečeni kruh, pa bi potom ponudila mletački bakalar na bijelo. Dalmatinskom suhom ribom na crveno završavao je badnjački posni dan. No znala se poslužiti gusta riblja juha, rižot od školjaka, punjene lignje u tamnom umaku i riba na lešo ili riba iz pećnice. U sjevernijim krajevima istodobno su služili slavonske fiš-paprikaše, riblje perkelte, smuđa u vrhnju, sušenu riječnu ribu ili štuku pečenu u maslacu i vinu.
Pa onda svane Božić i Kristovo rođenje. Tog svečanog dana na južnjačke stolove već mirišući iz kuhinje, pašticada, najsvečanije od svih jela ili razna pečenja. Torte, rožate i rafijoli natječu se s desecima vrsta sjevernijih božićnih slatkiša, a punjeni odojci, divljač i mesne rolade dodvoravaju se tek rođenome Vladaru u zajedničkom poklonstvu.
Svakim zalogajem posvećenog iščekivanja i sami postajemo Mudraci, putnici kroz pustinju koji slijede putujuću zvijezdu, očekujući da se na svijetu pojavi Spasitelj, i nosimo na dromedarima iste dragocjene darove Malome Kralju. Onome kojemu je sveti Franjo još 1223. podigao prve jaslice u špilji ispod gradine Greccio, uvjeren da će njegova milost podjednako obasjati i korizmene jelovnike, i životinje i ljude. Pripovijeda ova priča i o neobičnom svatu, gospodinu Issaku Waltonu koji je 1653. kao iznimni zaljubljenik u vode i ribolov objavio zanimljivu knjigu “Vrsni ribič” u kojemu donosi i nekoliko recepata za pripremu šarana koji je njemu bio uzor svim drugim bićima iz rijeka i jezera i kojeg je lovio i pripremao s osobitim marom. Njegovi su, posebno korizmeni šaran, pirjani s mnogim začinima, a podlijevao je Walton svoju omiljenu ribu slatkim vinom, sokom od naranče i limuna i tučenim jajima. Strast kojom je ovaj dokonjak opisivao pripremu šarana može se mjeriti samo sa strašću ribiča koji je pobjegao iz londonske vreve u spokoj seoske idile u englesku pokrajinu Staffordshire, gdje je i napisao svoje remek-djelce.
Naše kuharice, posebno Marija Kumičić i Mira Vučetić, za pripremu šarana nemaju mnogo kulinarskih dodira s Waltonovim “Vrsnim ribičem”, međutim uvjereni smo da bi i on uživao uz naše slavonske riječne obale do Jadrana i sasvim sigurno ne bi na Cvjetnicu odbio naš brujet od suhe ribe ili neko naše korizmeno jelo u očekivanju Uskrsa.
U nepomućenom miru koji ništa ne može pomutiti, čak ni ovaj sve ubrzaniji život.