Simpozij KIF-a o dugoročnom razvoju igrača za reprezentaciju, za što je najbolji primjer HNS, sa svojom globalnom mrežom skauta, a rukomet je pak ušao u vrtiće
U sklopu 22. međunarodne konferencije “Kondicijska priprema sportaša” održan je vrlo zanimljiv simpozij na temu dugoročnog razvoja igrača za nacionalnu reprezentaciju. O tome su govorili Stipe Pletikosa (nogomet), Ratko Rudić (vaterpolo), Jasmin Repeša (košarka), Ivan Donald Marić (odbojka) i Lidija Bojić (rukomet).
O temi, pa tako i o globalnoj potrazi za talentima hrvatskih korijena, najviše za reći imao je tehnički direktor hrvatske nogometne reprezentacije Stipe Pletikosa. Jer, Hrvatski nogometni savez ima daleko najbolju izviđačku mrežu od svih naših nacionalnih saveza.
Zanemaruju se “novi Modrići”
– Nedavno smo se vratili iz Australije gdje smo održali već šesti kamp za djecu iseljenika. Imali smo ih u SAD-u i Kanadi, a ovo je bilo drugi put da smo u Australiji. Od njih 700 koji su kampu pristupili njih 30-ak stavili smo pod specijalni program. Njih šestero, što dječaka a što djevojčica, već su debitirali u selekcijama do 15 do 18 godina. Takav naš rad prepoznat je i od Svjetskog nogometnog saveza pa nas mnogo članica pita za iskustva – kazao je Pletikosa i pojasnio:
– Po pitanju pronalaženja talenata pažnja našeg glavnog instruktora Petra Krpana je stopostotna. Imamo skaute u Švedskoj, Švicarskoj, Njemačkoj i Austriji, baš kao i u SAD-u, Kanadi i Australiji, a razmišljamo i o Irskoj s obzirom na emigracijski trend našeg stanovništva.
Hrvatski rukometni savez nema nešto slično tome, ali ima svoj sustav rada koji je prezentirala Lidija Bojić, HRS-ova instruktorica za ženski rukomet.
– Mi imamo kamp već 30 godina. Pratimo više od 500 djece u dobi od 10 do 15 godina pa smo tako selekcionirali i Ivana Martinovića, danas standardnog reprezentativca. On je iz Austrije došao na naš kamp i nakon drugog treninga ušao u kadetsku reprezentaciju. Podijelili smo Hrvatsku na osam regija. Ja sam u Savezu 24 godine, a posljednjih 15 primijetili smo da nam rad u klubovima pada, dobrim dijelom i zbog egzodusa trenera koji rade s mladima i kojima primanja nisu bila dovoljna.
U HRS-u su došli na sjajnu ideju na kojoj im mogu pozavidjeti mogu ostali sportovi.
– Mi smo uveli mini rukomet u školama, a i prvi smo sport u Hrvatskoj koji je s nacionalne razine krenuo u vrtiće pa smo tako ušli u 38 vrtića. Program “Vrtko” nama je bitan da nam se djeca bave sportom primijetili smo da dječaci od 15 godina imaju trbuščić. Kada sam 1999. bila izbornica mlađih uzrasta i radila prvu selekciju, djevojke su sve osnovne tehničko-taktičke vježbe lako izvodile, no današnje curice od 15 godina to više ne mogu izvesti jer nisu na toj motoričkoj razini.
Na ovaj podatak nadovezao se Ratko Rudić, najtrofejniji svjetski vaterpolski trener, ovaj put s pozicije predsjednika Stručnog savjeta Hrvatskog vaterpolskog saveza:
– Ja bih volio da svaki vrtić ima mali bazen pa da i mi krenemo s ra
Problem je i to što se sportske škole temelje na masovnosti i komercijalnom učinku i što klubovi forsiraju natjecateljsku strategiju
nom edukacijom.
Ustvrdivši da se veliki šampioni rađaju, a da se odlični igrači stvaraju, Rudić je predočio problematiku današnjeg mlađeuzrasnog sporta:
– Pretpubertetska dob je razdoblje kada se najbolje razvijaju motoričke vrijednosti poput koordinacije, odnosno sposobnost pamćenja biomehaničkih pokreta. U tom razdoblju sportaš dobije najviše od onoga što kasnije ima. Tada rezultat ne bi smio biti u prvom planu, već program razvoja sposobnosti. I to je jedna velika borba između naših razmišljanja o tome i načina rada trenera mlađih uzrasta. A oni u pravilu žele imati rezultat i neki put nauštrb razvoja gube vrijeme u periodizaciji priprema za neko natjecanja, a ne rade ono što će djecu razviti i učiniti velikim igračima. Mi ne možemo nikome narediti kako da radi, ali možemo sugerirati te zato i obilazimo klubove.
Danas je dosta znanstvenih studija o tome kako s djecom treba raditi, no problem je, kaže Rudić, u sljedećem: – Postoje vrlo jasni pokazatelji kako s djecom treba raditi, no pojavljuju se problemi u kvaliteti samih trenera i njihovoj motivaciji. A njima treba dati mjesto koje zaslužuju i oni trebaju biti središte sporta mlađih uzrasta.
Na taj problem nadovezao se i Pletikosa koji ističe da se skeniranjem rada trenera mlađih uzrasta došlo do sljedećeg zaključka:
– Mi tu nailazimo na probleme i zato smo odlučili stvoriti strategiju, pisani dokument o tome kako treba izgledati hrvatski nogometaš budućnosti. A detektirali smo dva ključna problema. Prvi je da se škole nogometa temelje na masovnosti, odnosno komercijalnom učinku iste i zato moramo gledati da kroz sustav transferiranja igrača u budućnosti i škole nogometa imaju svoj postotak. Drugi je problem što klubovi i u mlađim uzrastima forsiraju natjecateljsku strategiju pa zato priliku daju tjelesno nadmoćnijim klincima, a zanemarujer