Stvorili smo Crkvu u kojoj nije poželjno postavljati pitanja ili promišljati drukčije
Ako igdje možemo dovesti u pitanje sebe, Crkvu, pa i sam koncept Boga, zar vjerske zajednice ne bi trebale biti ta mjesta?
Poznato je da uskrsno vrijeme počinje svetkovinom Uskrsnuća, a završava svetkovinom Duhova. No Crkva sam događaj Uskrsnuća na poseban način obilježava tzv. Vazmenom oktavom ili osminom. Kršćani u tom periodu svaki dan obilježavaju kao da je Uskrs. Osim Uskrsa, i Božić ima svoju svečanu oktavu – kao dvije žarišne točke oko kojih se proteže eliksir crkvene godine.
Od antičkog vremena broj osam bio je simbol početka nečeg potpuno novog. Ako se uzme u obzir da sedmodnevni tjedan simbolizira Božje djelo stvaranja prije svih vremena, onda osmi dan stoji kao simbol početka novog vremena. Nije slučajno da su u antici i krstionica i mauzolej bili osmerokutni: kombinacija smrti i ponovnog rođenja u novi život bila je i arhitektonski vidljiva. Danas bi događaj Uskrsa trebao postati dio naše svakodnevice. No, je li to doista tako? Današnja nedjelja u crkvenoj se tradiciji često naziva i Tominom nedjeljom. Ivan nam nudi prizor sumnjičavog Tome, koji se dogodio osam dana nakon Uskrsa. Toma je jedan od najosebujnijih Isusovih učenika. Prozvan je sumnjičavim, malovjernim pa čak i nevjernim učenikom, i to zbog njegove navodne sporosti u prihvaćanju vjere u Isusovo uskrsnuće. No on je samo bio čovjek koji je tražio objašnjenje. Čovjek koji je pitao. Čovjek koji se usudio (po)sumnjati. Nalazimo se u bombastičnom periodu predizbornih kampanja. Kako bi pridobile birače na svoju stranu, političke stranke, unatoč eventualnim neslaganjima, ujedinjeno stoje iza svojih programa i vodećih kandidata. Prema njihovim riječima, to su najbolji programi i daleko najbolji nositelji lista. Nitko od njih nema mane. U drugima je problem, nikad u njima. No standard političke propagande ne primjenjuje se u evanđeljima. Najvažniji argument za Isusovu priču je njegovo uskrsnuće. No umjesto da evanđelisti svim sredstvima podupru taj argument, oni pišu “Ali neki su sumnjali…” Riječ je ovdje o prvim učenicima. Ne bi li bilo mnogo mudrije da su evanđelisti ostavili po strani ove sumnjičavce i njihove sumnje bez ikakva spomena, umjesto da ih eksplicitno ističu? Je li ovo pravi način regrutiranja novih sljedbenika?
Što se tiče stranačke politike, prvi učenici također reagiraju na zapanjujući način: Toma se pokazao kao onaj koji ne vjeruje u “zajedničku stvar”. On ne vjeruje svojim “drugovima”. On je disident. No u ovoj priči nema govora o izbacivanju ljudi iz stranke. Toma ne odlazi, a ostali ga ne tjeraju. Vjerojatno zato što prva kršćanska zajednica nije bila ideološko-dogmatski tor. Prvi apostoli nisu poput domaćih biskupa umišljali da imaju pravo svim vjernicima u RH sugerirati za koga glasovati na idućim izborima. Nisu bili skloni fanatizmu ili ekskluzivizmu. Mi smo danas, nažalost, pretvorili Crkvu u mjesto u kojem više nije poželjno postavljati pitanja ili promišljati svijet drukčije. Jer, ako igdje možemo doveti u pitanje i sebe i Crkvu, pa čak i sam koncept Boga, zar naše vjerske zajednice ne bi trebale biti idealno mjesto za takva traženja i sumnje? I zašto to one više nisu?