Ukrajina i Trump, dva izazova za NATO
To da NATO ugrožava Rusiju ruski je mit, uvijek se Moskva miješala u poslove svojih susjeda, a ne obratno
Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora, poznatija po kratici NATO, proslavila je u četvrtak
75. obljetnicu. NATO je uvijek imao smisao za obljetnice i samopromociju, pa čak i u vrijeme kada je bio u najvećoj krizi, prije dvadesetak godina, na vrhuncu beskrajnih američkih ratova protiv terorizma. U to je vrijeme proživljavao pravu egzistencijalnu krizu tražeći smisao postojanja nakon okončanja hladnog rata i raspada sovjetskog imperija.
NATO je 1949. osnovan kao savez 12 zemalja, a danas ih ima čak 32. Iako su devedesetih mnogi sumnjali u budućnost zapadnog vojno-političkog saveza smatrajući da je raspuštanje Varšavskog pakta trebalo pratiti i raspuštanje NATO-a, to se nije dogodilo zahvaljujući dalekosežnoj odluci tadašnje Clintonove administracije. NATO je koncem devedesetih u svoje redove najprije primio Češku, Poljsku i Mađarsku, tri nekadašnje članice Varšavskog pakta, a u najvećem proširenju, onom 2004. godine, istodobno je primio čak sedam novih članica. Hrvatska je postala članica
1. travnja 2009. godine (prije nekoliko dana obilježili smo 15. obljetnicu članstva u NATO-u). Tih je godina u pojedinim zemljama koje su pristupale NATO-u bilo puno sumnji u tu organizaciju, osobito zbog njegove tadašnje “globalne” epizode, ali ne i u Hrvatskoj. Za razliku od, primjerice, susjeda Slovenaca, koji su uvijek bili iznimno skeptični prema NATO-u, Hrvatima zbog povijesnih razloga i uloge koju su NATO i Sjedinjene Države odigrali u završnici rata na ovim prostorima nikad nije trebalo previše objašnjavati zašto je NATO važan i što zemlja dobiva članstvom u takvom savezu. Važnost odluke o očuvanju
NATO-a i njegovu postupnom rastu i jačanju pokazala se u punom svjetlu tek u prošlom desetljeću, kada je počeo Putinov revizionistički pohod, najprije aneksijom Krima i napadom na Donbas 2014., a prije dvije godine i sveobuhvatnom invazijom na Ukrajinu. Tada je postalo jasno koliko je važan NATO, koji je i osnovan 1949. zbog zaustavljanja tadašnjeg Staljinova imperijalnog pohoda na Zapad, a sada se ponovno našao pred istom zadaćom, dok čak i Putin u posljednje vrijeme sve češće glorificira Staljina. NATO je zatvorio puni povijesni krug.
Iako neki upravo u širenju NATO-a pronalaze opravdanje za Putinov ekspanzionizam, njihova argumentacija nije previše uvjerljiva. Nijedna zemlja nije silom pristupila NATO-u, a sve nekadašnje članice sovjetskog bloka vidjele su upravo u NATO-u – i to, paradoksalno, više nego u Europskoj uniji – zaštitu od agresivne Rusije. To da NATO ugrožava Rusiju ruski je mit. Uvijek se Rusija miješala u poslove svojih susjeda, a ne obratno. NATO je devedesetih pružio ruku suradnje Rusiji, a u drugoj polovici devedesetih to je formalizirano i osnivanjem Vijeća NATO – Rusija. Sve do Putinove aneksije Krima svaki summit NATO-a završavao je zasjedanjem tog vijeća, premda i u to vrijeme Ruska Federacija nije skrivala ambiciju da kontrolira prostor što je nekoć obuhvaćao Sovjetski Savez i Varšavski pakt. Europska unija i NATO tada su Putinovu Rusiju smatrali svojim partnerom, s kojim su razvile svestrane odnose i gospodarsku suradnju, osobito na energetskom planu.
Međutim, goleme prihode od trgovine energentima Putin je iskoristio kako bi se pripremio za rat, dok su se Europa i Zapad, osobito vodeće zapadne sile, ponijeli krajnje naivno ignorirajući upozorenja istočnih članica, nekadašnjih članica Varšavskog pakta, naročito baltičkih republika, koje su cijelo vrijeme pozivale na oprez s Putinom. Ruska agresija na Ukrajinu probudila je i revitalizirala NATO, koji se dosad pokazao kao solidna barijera pred agresivnim širenjem ruskog imperijalizma na Zapad (zamislimo samo u kakvoj bi se situaciji danas nalazile Poljska i baltičke zemlje da nema NATO-a), što frustrira kremaljskog despota koji je, kada je 24. veljače 2022. godine krenuo na Ukrajinu, priželjkivao drukčiji rasplet.
NATO je odnedavno moćniji za dvije nove članice, Finsku i Švedsku, a savez je pomogao Ukrajini da se obrani od ruske agresije bez izravnog uplitanja u rat. Međutim, uspješnost NATO-a mjerit će se isključivo po tome kako će se savez suočiti s predstojećim izazovima. U Ukrajini se najavljuje nova ruska ofenziva, dok Ukrajincima nedostaje oružja i streljiva, a na obzoru je još jedna opasnost – mogući povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću. Za razliku od Amerike, Europa nema izbora i mora se suprotstaviti ruskoj ekspanziji. Zbog toga glavni tajnik NATO-a na odlasku Jens Stoltenberg pokušava pomoć Ukrajini institucionalizirati i postaviti na nove temelje kako ukrajinska obrana ne bi ovisila o političkim hirovima pojedinih zapadnih čelnika. Rasprave o prijedlogu tek su počele. “Najmoćniji i najuspješniji” savez u povijesti, kako sebi vole tepati čelnici NATO-a, tek treba dokazati da je dorastao povijesnom izazovu.