Dokad ćemo imati toliko razumijevanja za nasilnike i zlostavljače?
Dojavom policiji o pucnjavi u inače mirnoj Livadićevoj ulici u Zagrebu počelo je jutro proteklog petka u Hrvatskoj. Muškarac je ispalio više hitaca u ženu koja je u bolnici podlegla ozljedama. Sutradan je i sam preminuo zbog kiseline koju je progutao. ”Netko mi je ubio mamu”, zaprimila je zagrebačka policija novi poziv strave ni sat vremena kasnije, ovoga puta sa zagrebačkih Srednjaka. Žrtva je nasmrt izbodena.
Dvije ubijene žene u sat vremena u maloj zemlji poput Hrvatske, koju volimo nazivati sigurnom i pitomom, dovoljne su da se cijela naša nacija sledi. No nije to sve. Predsjednik države Zoran Milanović iznenada je istog dopodneva otkazao dolazak na proslavu 15. godišnjice podružnice Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata u Čepinu, nadomak Osijeku. Ubrzo se pročulo kako se predsjednik okrenuo na autocesti natrag za Zagreb jer je doznao da je čelnik čepinskog UHDDR-a osuđen 2009. na dvije godine zatvora zbog silovanja radne kolegice u osječkoj gradskoj tvrtki Unikom. A na kraju tog dana, kao bomba odjeknuo je tekst Večernjeg lista o priznatom redatelju Daliboru Mataniću, koji je izgubio sve poslove zbog zlostavljanja kolegica. A bio je, komentirat će se potom u javnosti, najglasniji u borbi protiv nasilja nad ženama.
Kao žena, osjećam se prije svega postiđeno. Dvije su žene mučki ubijene od muške ruke, prva od suprugove. Na čelu braniteljske udruge osuđeni je silovatelj. Nije se sam tamo postavio, izabrali su ga kolege branitelji koji se krvave 1991. zasigurno nisu borili za Hrvatsku u kojoj će muškarci prisiljavati radne kolegice na oralni seks. Malo je to mjesto, teško je povjerovati da nisu ništa znali jer je, uostalom, taj slučaj bio i medijski praćen prije 15 godina. I k tome, u izjavama u kojima kritiziraju Milanovićev potez nisu baš ništa rekli o činjenici da predsjednik nije došao upravo zbog osuđivanosti čelnika njihove udruge. Završimo viješću kojom je završio i taj nesretni petak. “Sve se zbivalo u trenucima kad sam bio pod utjecajem alkohola ili droga. Naš posao užasno je stresan, ali to me naravno nikako ne opravdava. Volio bih prije svega da u ovome budem primjer drugim kolegama, riječ je o vrlo osjetljivom terenu u kojem se neki od nas očito ne snalaze najbolje”, napisao je redatelj Matanić i ubrzo potom obrisao profil na društvenim mrežama, a s njim je nestala i isprika. No fascinantno je, zaista fascinantno što mu ogromnu podršku izražavaju – žene. Jesu li svjesne da time opravdavaju njegove postupke? Pa u kakvom to svijetu živimo? Čemu učimo i odgajamo svoje kćeri i sinove? I kakav im svijet ostavljamo?
U jeku smo predizborne kampanje. Gotovo petina, odnosno 32 od 165 pravovaljanih lista koje se natječu na izborima za Hrvatski sabor nema dovoljno žena, iako je to strankama zakonska obveza. I tako je iz izbora u izbore. Treba li išta više reći?
Vratimo se na spomenuti sram. Strašno je, zapravo, što su uglavnom žrtve te koje osjećaju sram, a na što ih na neki način tjera i društvo – svjesno ili nesvjesno, to u konačnici nije ni važno. A zlostavljači? Za njih se često nekako nađe razumijevanja. Dokad?
Suzana Lepan Štefančić Kad se prisjetimo petka – ubijene dvije žene, silovatelj na čelu udruge branitelja, redatelj seksualni zlostavljač – pitamo se u kakvom to svijetu odgajamo sinove i kćeri