Piše Ivana Jakelić
Primjer prvi: Ona živi u malom mjestu. I njih dvojica žive u malom mjestu. Uz to su i policajci. Ona ih je prijavila za silovanje. I od tog trenutka život joj se pretvorio u pakao. Policajci su jedno vrijeme bili u istražnom zatvoru, a kako je riječ o malom mjestu, svi su znali zbog čega i tko ih je prijavio. Pa su žrtvu napadali na ulici. I vrijeđali. A onda je policajcima ukinut istražni zatvor. O čemu žrtva nije obaviještena. Ona se zbog toga osjećala nesigurno. Da stvar bude gora, jedan od policajaca odmah po izlasku iz istražnog zatvora ponovo je uhićen zbog sumnje da je distribuirao dječju pornografiju. Kako to obično biva, doznale su se i još neke stvari. Poput toga da je protiv jednog od policajca ranije pokrenuto više disciplinskih postupaka zbog nasilja u obitelji i remećenja javnog reda i mira. MUP ga je novčano kažnjavao i izricao mu disciplinske mjere uvjetnog prestanka državne službe. Ali je i dalje radio u MUP-u. Što se tiče drugog policajaca, i on je više puta kažnjavan zbog konzumiranja alkohola, a 2019. bio je optužen i za prijetnju. MUP ih je obojicu smatrao problematičnim policajcima koji su više puta disciplinski kažnjavani. No usprkos svim tim postupcima i dalje su radili u MUP-u. Do prijave za silovanje. To je konačno bilo previše i za, u ovom slučaju, tolerantnu politiku MUP-a prema (ne)djelima vlastitih zaposlenika koji bi valjda ipak prije svega trebali biti policajci, a ne kriminalci.
Primjer drugi. Ona je policajka i kolegu je prijavila za silovanje. No istragu tog silovanja nije vodio nadležni ŽDO, već policajci, kolege, i njegovi i njezini. Po mišljenju policajke, bili su pristrani te su radili na njezinu štetu, a u njegovu korist. Nagovarali su je i pritiskali da odustane od prijave. TIjekom istrage vrlo su neprofesionalno istraživali njezin prijašnji život i seksualne navike. Takvo “istraživanje” na koncu je dovelo do toga da nadležni ŽDO odbaci njezinu prijavu.
Primjer treći: Žrtva obiteljskog nasilja policiji je kazala da ju je suprug silovao. Rekla je da je morala s njim imati spolni odnos iako nije htjela. On je to negirao, a policajka kojoj je prijavu za silovanje podnijela žrtvi obiteljskog nasilja kazala je “da se želi osvetiti suprugu”. Žrtva je policajki kazala da se povjerila svojoj majci, no policija majku nije ispitala. Ali je zato ispitala žrtvinu svekrvu i supruga koji su žrtvine navode – negirali. Žrtva je na koncu samo izjavila da se sve dogodilo kako je navela, no da supruga ne želi prijaviti...
Spomenuti primjeri navedeni su u posljednjem godišnjem izvješću pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i odličan su odgovor svima onima koji se u recentnom slučaju
Dalibora Matanića pitaju zašto su žrtve čekale 10 godina da progovore. Zašto nikome nisu kazale da ih poznati redatelj, koji se u javnosti prikazivao kao feminist i žestoki zaštitnik ne samo žena nego i svih obespravljenih, na čemu je izgradio karijeru, seksualno uznemirava? Odgovor je jasan i vrlo porazan: jer su se bojale, sramile, jer nisu bile spremne na osudu javnosti i sve ono crnilo koje bi se na njih sručilo iz internet-kanalizacije i s društvenih mreža. Koliko su, nažalost, u pravu svjedoči upravo slučaj Matanić u kojem pojedinci slave njegovu “hrabrost” jer je “priznao i ispričao se”. Priznao možda jest, ali ispričao se nije, već je svoje skaredno i nedozvoljeno ponašanje u kojem je postupao iz pozicije moći priznatog i poznatog redatelja, o kojem ovise karijere mladih glumica, pokušao opravdati konzumacijom alkohola i droge. To što konzumira alkohol i drogu je njegov problem, jer je jedno i drugo ovisnost, tretira se kao bolest i
liječi se. No nikakva droga ni alkohol ne mogu biti opravdanje za višegodišnje seksualno uznemiravanje osoba koje egzistencijalno ovise o tebi. Jer odbijanje nemoralne i skaredne ponude ili prijava nekome, makar samo nekome na filmskom setu, uglavnom znači i kraj karijere. Pogotovo u patrijarhalnom društvu u kojem se komunikacija kakvu je očito Matanić vodio godinama, smatra – zezancijom. Dio nečijeg mačo karaktera. Na koji bi žene šutke trebale pristati, ako ne žele da ih se naziva narikačama i glupačama koje nisu u stanju shvatiti da se spomenuti mačo mužjak samo zeza. Jer je to dio njegova šarma. Dio njegove osobnosti. Za koju svi znaju, ali nikome ne smeta. Barem do trenutka dok se priče ne dokopaju mediji. A onda kreće javno, neiskreno posipanje pepelom čija je svrha samo kontrola štete pričinjena javnom imidžu dotičnog predatora. No da ponekad ni javna objava o tome kako se netko tko je na nekoj funkciji neprimjereno ponaša, kao ni prijave protiv te osobe nisu dovoljne da se netko takav zauvijek odstrani iz javnog života, svjedoči primjer Ozrena Prohića. Zbog profesora Akademije dramskih umjetnosti (ADU) koji je godinama pijan vrijeđao i omalovažavao studente na predavanjima lani su ti isti studenti organizirali prosvjede. Javnost je mogla slušati snimku njegova nepriličnog obraćanja studentima. No on usprkos svemu nije ostao bez posla. Samo mu je zabranjen rad sa studentima i, eno ga, upravo je dobio angažman u HNK Osijek gdje kao redatelj radi na predstavi “Prodana nevjesta” pa se sada može derati na glumce i glumice, kad više ne može na studente.
Izato kada se netko sljedeći put upita zašto žrtve ne prijavljuju nasilnike, zašto šutke godinama trpe prije no što odluče nekome nešto reći, neka se sjete Prohića koji za svoje ponašanje nije kažnjen, već nagrađen. Jer je DORH nakon provedenih izvida jednu kaznenu prijavu protiv njega odbacio zbog zastare, dok je za druge naveo da nisu predmet kaznenog već radnog prava, odnosno da nisu ona vrsta djela koja se progone po službenoj dužnosti. DORH je time dao mig ADU, koji je problem s Prohićem trebao riješiti. No problem nije riješen pa smo sada tu gdje jesmo – nasilnik i dalje radi, a njegove žrtve mogu svoje prijave objesiti mačku o rep. S tim prijavama, Prohićeve žrtve, ali i žrtve nekih novih ˇ”prohića i matanića” mačku o rep mogu okačiti i svoju vjeru u institucije, pravosuđe, policiju, državu .... I njihovu sposobnost da se obračuna s nasiljem i nasilnicima. Kako taj institucionalni obračun s nasilnicima, koji nastupaju s pozicija moći ili bez tih pozicija, izgleda u stvarnosti, najbolje se vidi iz godišnjih izvješća koja Saboru podnose DORH, MUP, Ured pučke pravobraniteljice, Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Ured pravobraniteljice za djecu... U svim navedenim izvješćima, koja saborski zastupnici jedva da pročitaju te koja i po dvije, tri, četiri godine od svog nastanka čekaju da Sabor o njima uopće raspravi, vidi se sva trulost hrvatskog društva. U izvješću pravobraniteljice za ravnopravnost spolova navodi se da istraživanja pokazuju kako se u Hrvatskoj već godinama samo 10 posto optuženika za sve vrste nasilja osuđuje na bezuvjetne zatvorske kazne, dok se preostalih 90 posto optuženika za nasilje, bilo kakvo, osuđuje ili na uvjetne ili na relativno blage novčane kazne. Nadalje, iz istraživanja koje je provedeno u sklopu “EU projekta: Izgradnja učinkovitije zaštite; promjena sustava za borbu protiv nasilja prema ženama”, proizlazi da su sudovi počiniteljima seksualnih nedjela u slučaju bezuvjetnih kazni pretežito izricali kazne u donjoj trećini propisanog zakonskog okvira. U preostalim slučajevima kazne nisu prelazile polovicu kazne propisane zakonom, a razlog tome je, kako je pojašnjeno, ukorijenjeni obrazac razmišljanja koji proizlazi iz patrijarhalnog stava prema kojem je silovanje, kada je počinitelj muškarac, uvijek moralo biti isprovocirano ponašanjem žene, odnosno žrtve. S druge strane, iz godišnjeg izvješća MUP-a proizlazi da su 2023. prijavljena 194 silovanja, što je 22 manje nego 2022.. Sve žrtve u prijavljena 194 silovanja 2023. bile su žene, a od te brojke u 100 silovanja žrtve su bile ili članice obitelji počinitelja ili počinitelju bliske osobe. No kako se samo nekih 10 do 20 posto silovanja prijavi, tamne brojke, odnosno stvarni broj počinjenih silovanja je znatno, znatno veći. Slična je stvar sa svim vrstama seksualnog nasilja. Iz toga proizlazi da je naše društvo, koje u tome nije iznimka, razvilo – kulturu šutnje.
– Kultura šutnje nije specifična samo za naše društvo. Pa sjetite se samo koliko je trebalo da se dozna za slučaj Harveya Weinsteina ili za slučaj Damira Škare, koji još nije pravomoćno osuđen. Sada se svi čude što žrtve nekoga tko je na poziciji moći i s te pozicije djeluje prema žrtvi, određujući joj egzistenciju, šute, a zaboravljamo kako u ovoj državi prolaze, recimo, zviždači. Što se njima događa kada ukažu na neke nepravilnosti. Baveći se godinama ovime čime se bavim, zaključila sam da nikada nisu problem počinitelji, nego oni koji javno pričaju o djelima tih počinitelja. Kada žrtve javno progovore o onome čemu su izložene, obično se postavlja pitanje, zašto su to napravile sada, koji im je motiv, zašto nisu prije progovorile? Strašan je to pritisak i zato imamo i njegujemo kulturu šutnje, a samim tim i mladim ljudima poručujemo da šute, trpe i rade. Osim toga, nasilnike se ne kažnjava. Imate primjer Prohića, kojem je bio zabranjen rad sa studentima, no i dalje je ostao na Akademiji, primao punu plaću i sada ga je angažirao HNK Osijek. Sve to skupa nije baš neka poruka žrtvama da javno istupe i progovore jer smo mi jedno, bolesno i nezrelo društvo – kaže Sanja Sarnavka, aktivistica za ljudska i ženska prava.
Kako je u svojoj karijeri dosta radila sa ženama koje su žrtve obiteljskog nasilja, kaže kako joj je uvijek bilo zanimljivo promatrati djelovanje Centra za socijalnu skrb, koji, kako kaže, voli nasilnike.
– Mnogi nasilnici u javnosti se predstavljaju na drugačiji način. Oni su smireni i uglađeni, dok su njihove žrtve emocionalno, a ponekad i fizički skršene. Kada ih u javnosti suprotstavite, tendencija je da se u javnosti više vjeruje onome tko je uglađen nego onome tko je rastrojen. To je jedna fina manipulacija koja je potpomognuta i patrijarhalnim društvom u kojem žena treba živjeti po točno dorađenim obrascima ponašanja. No nisu samo žene žrtve patrijarhata. I muškarci su žrtve takvog načina razmišljanja jer se dječake od malih nogu uči da ne plaču jer je plač rezerviran za curice. Sva ljudska bića imaju svoje boli i frustracije, a ovakvim načinom odgoja stvaramo frustrirane ljude, pogotovo frustrirane mačo muškarce. Posljedica svega toga je i sveopće nasilje u društvu kojeg je sve više i koje je postalo općeprihvaćeni način ponašanja – kaže Sanja Sarnavka.
S druge strane, Žarko Puhovski, politolog i filozof, objašnjava da je u teoriji nasilje jedan od oblika komunikacije.
– Udarac šakom u glavu razumiju svi ljudi, čak i kada ne govore istim jezikom. Razumiju ga i životinje. To je najprimitivniji oblik komunikacije i sreća je što se takvom komunikacijom mogu prenijeti samo ograničene poruke. U našem društvu ima jedna sintagma koja se često koristi, a govori o nultoj stopi toleranciji na nasilje. Po meni je to glupa sintagma jer nulta stopa tolerancije na nasilje trebala bi značiti da, ako idem cestom i vidim nekog od 100 kila kako mlati dijete, u to se ne bih trebao umiješati zbog svoje nulte stope tolerancije na nasilje... S druge strane, zabrana nasilja značila bi da se moraju uvesti neki drugi oblici komunikacije jer nasilje je primitivan oblik komunikacije – kaže Puhovski.
Referirajući se na recentni slučaj Matanić, Puhovski pojašnjava i kako funkcionira nasilje koje se provodi s pozicija moći.
– U javnosti se sada spominju neprimjerene poruke koje je slao raznim djevojkama i ženama. S pozicije moći, tu su bitne samo one osobe koje su bile ovisne o Mataniću, jer im je posao ili egzistencija ovisila o njemu. Ako o nekome tko te zlostavlja ovisiš, onda je tu riječ o strukturalnom nasilju, od kojeg se teško braniti jer ti prijava nasilnika ugrožava posao ili egzistenciju, a iza strukturalnog