“Nebeski svod” namučio je i glumice i publiku
Nogometnim rječnikom rečeno, Drami HNK Zagreb prijeti ispadanje iz prve lige. Daleko od toga da “igrači” više ne znaju igrati, već posve neočekivan i neadekvatan izbor premijernih naslova više jednostavno ne prolazi.
Lekcija iz života žena
Posve mlak aplauz na kraju “Nebeskog svoda”, ali i činjenica da se dio posjetitelja nije vratio u dvoranu nakon pauze, dokaz je da je publika umorna od eksperimenata koji traju od početka sezone.
Ovog puta ravnateljica Drame HNK Zagreb Nenni Delmestre izabrala je tekst Lucy Kirkwood (u prijevodu Mirne Herman), praizveden u Londonu u siječnju 2020. To je svojevrsna parafraza “Dvanaest gnjevnih ljudi”, priče koju je autorica smjestila u 1759. godinu, kada se dvanaest žena nađe u poroti koja sucu mora reći je li mlada žena optužena, sa svojim ljubavnikom, za ubojstvo djevojčice iz bogate kuće, trudna ili ne. Priča je to u kojoj Kirkwood govori kako nema pravde, ni milosti u svijetu u kojem se novcem sve može kupiti, a koju su redateljica Marina Pejnović i dramaturginja Mirna Rustemović pretvorile u “lekciju” iz života žena, dokazujući da se od 18. stoljeća do danas ništa nije promijenilo. No, problem je u tome što tekst jednostavno nije dovoljno jak za lekcije bilo koje vrste, a kamoli da na sceni okupi moćan ženski ansambl Drame HNK Zagreb, predvođen Almom Pricom i Ksenijom Marinković.
Koliko se “Nebeskim svodom” mučila publika toliko su se mučile i glumice koje jednostavno nisu imale u čemu “usidriti” svoje likove. Redateljici se mora priznati da su joj neke scenske slike izuzetno poetske, iako na samom kraju nepotrebno tvrdo “podcrtava” vlastitu misao kada uz videoprojekcije ženskih poslova današnjice, glumice izlaze na scenu u modernim pernatim kaputima koje nose preko povijesnih kostima, koje je kreirala Zdravka Ivandija Kirigin. Uz to ona je muški dio Drame upotrijebila u videoprojekcijama i tako je u priču umjesto suca postavila muževe koji sude i presuđuju, čekajući odluku od vlastitih supruga čiji su gospodari.
Uspjeh Jadranke Đokić
Crna scena Liberte Mišan dobro funkcionira, iako bi bilo mnogo bolje bez drvenih stepenica koje scenski momci guraju uokolo i koje neuvjerljivo služe za dramatične ulaske, baš kao što svjetlo koje je kreirao Anton Modrušan na trenutke tjera publiku da čvrsto zatvori oči. Od uloga uspjela se izdvojiti Jadranka Đokić, zbog tragedije ugrađene u njezin lik, dok mlada Lana Meniga, ovdje u vrlo složenoj ulozi, kao da nije ni dobila pravu šansu.
Izletišta
Nenad Šoštarić polako se oporavlja od operacije leđa, operacije zbog koje mu se do kraja nisu ispunili davni snovi. Taman kada je sjeo na klupu rukometaša Zagreba, odradio dvije utakmice u Ligi prvaka, morao je odustati od klupe. – Sva zelena svjetla za nastavak normalnog života sam dobio. Doduše, ne smijem dizati nekakve teške terete, ne smijem raditi fizički tepke poslove... Sljedeća kontrola mi je za šest mjeseci. Što se tiče sjedenja, ne smijem dugo sjediti, ne smijem se voziti u automobilu koji “poskakuje” za vrijeme vožnje. Sa spavanjem nemam problema. Dnevno hodam po četiri-pet kilometara – govori Šoštarić.
Kako je došlo do ozljede?
– Kod mene se dogodila ona poslovica – drugi planiraju, Bogovi se smiju. Vjerujem da do ozljede nije došlo naglo, to je proces koji je trajao, samo ga ja nisam mogao primijetiti. Sretan sam i zahvalan sam kad mi je bilo najteže, uz sebe sam imao Damira Kajbu, fizioterapeuta Zagreba i Zorana Gobca, alfu i omegu hrvatskog rukometa. Oni su napravili sve da mi pomognu. Pitanje bi bilo što bi se dogodilo da nisam u tom trenutku bio u rukometnom klubu
Zagreb. Problemi su nastali nakon puta u Szeged. Slijedilo je gostovanje u Kutini u subotu, a dan poslije nešto me presjeklo u leđima. U ponedjeljak sam jedva došao na trening. Svi smo nekako pomislili da nije ništa. Dobio sam pet injekcija protiv bolova i ništa se nije dogodilo. Bolovi nisu prestali pa sam otišao na magnetsku rezonancu koja je pokazala da imam spinalnu stenozu, odnosno bolest skraćenog koljena. Meni je, srećom, bol došla do koljena, a ne do stopala, što bi bila puno lošija opcija. Sjećam se da sam tog bolnog ponedjeljka imao još jedan razgovor za novine i trebao sam iz kafića do doma prijeći 500 metara. Na Trešnjevačkom placu bolovi su bili nestvarni. Da me nije bilo sram, počeo bih plakati,
urlikao bi kao Tarzan. Imao sam osjećaj da mi koljeno želi iskočiti. Zagrizao sam ruku i stajao sam pet minuta u mraku i nekako sam došao doma. Odmah je uslijedila operacija? – Ne. U početku sam imao dva mišljenja i jedno je bilo da pokušam napraviti rehabilitaciju bez operacije, uz tablete. I tako sam pio najjače tablete dva tjedna i opet se ništa nije promijenilo. Nije bilo druge nego operacija i tu moram zahvaliti doktoru Fadi Almahariqu. Rodio se u Dubaiju, gdje su se, dok je ondje još bila pustinja, skrasili njegovi roditelji – majka Zagorka i otac palestinsko-jordanskog podrijetla, s kojim se upoznala kada je u Hrvatsku došao na studij veterine. U njihovu domu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima govorio se hrvatski jezik, a majčina je želja bila da nakon završetka srednje škole djeca nastave školovanje u Hrvatskoj pa je Fadi Almahariq s osamnaest godina došao u Zagreb na studij medicine, koju je odabrao u “srazu” s nogometnom karijerom kojoj je naginjao. I dvojica braće školovala su se u Hrvatskoj, jedan je liječnik, trenutačno na specijalizaciji iz anestezije, a drugi je inženjer zrakoplovstva. Iza sebe ima 3500 operacija.
Sjajni uvjeti u Banji Vrućici
Je li vas bilo strah operacije? – Bilo bi glupo reći da nije. Nije mi bilo svejedno, ali s druge strane nisam imao nikakvu kvalitetu života. Bio sam u stanu i jedva bih otišao od spavaće sobe do toaleta. I znao sam da je operacija neizbježna. Trajala je tri sata i, kada sam se probudio iz anestezije, laknuo mi je. Živ sam – to je prvo što sam pomislio. Nisam osjećao nikakve specijalne bolove. Prva noć bila mi je najteža. Morao sam spavati na ravnome. Nisam smio napraviti nijedan pogrešan potez, primjerice dizanje iz kreveta uz držanje za ogradu... Oporavak nije baš počeo dobro? – U bolnici sam dobio naputke od jednog fizioterapeuta za vježbe koje moram raditi. Ispostavilo se da su te vježbe bile preteške i prezahtjevne. Počelo me boljeti pa sam morao kod liječnika i ponovno na magnetsku rezonancu. Srećom sve je bilo dobro osim što sam malo pretjerao s vježbanjem. Morao sam ponovo dva tjedna mirovati.
Rehabilitaciju ste proveli u Bosni i Hercegovini?
– Da, u Hrvatskoj nisam mogao tako brzo dobiti termin pa sam otišao u Banju Vrućicu. To je blizu Teslića. Šokirao sam se, mada sam shvatio da tamo dolaze tisuće i tisuće Hrvata i Slovenaca na oporavak. I moram priznati da je sve bilo savršeno, od smještaja do hrane. Prvi dio dana prolazio bi u terapijama, poslije ručka bio bi odmor, a prije večere obavezna šetnja. Nikad u životu nisam išao tako rano spavati kao u Banji Vrućici. Što se tiče rukometa, pogledao sam jako puno utakmica jer sam uz sebe imao prijenosno računalo. Bio sam tamo tri tjedna.
Jeste li možda napisali koju novu pjesmu tamo?
– Vjerujte mi, nije mi bilo do pjesama.
Vraćate li se na klupu?
– Naravno. Želim još dvije-tri godine kvalitetno raditi. Baviti se ozbiljnim poslom. Za sada je dogovor da budem šef struke u Zagrebu, ali moram što prije obaviti razgovore s čelnicima kluba da vidim u kojem smjeru ide naša suradnja. U svakom slučaju od ljeta sjedam na klupu. Čiju? To samo Bog zna. Ako ne Zagreb, onda će biti nešto drugo. Jer, želim biti trener.
Dosta toga se izdogađalo u rukometu dok ste bili na operaciji i oporavljali se od nje. Krenimo od rukometnog kluba Zagreb koji je igrao u osmini finala Lige prvaka...
– Žao mi je što Zagreb nije napravio korak više. Ne mislim da je Montpellier bio puno bolji. Zagreb sljedeće sezone mora napraviti iskorak, mora se plasirati u četvrtfinale. Zagrebu sljedeće sezone prolazak skupine mora biti pod normalno. Zagreb se pokazao ove sezone doba, jako dobar. Iznenadio je većinu europskih klubova. Moram priznati da sam dok sam bio u klubu ta dva mjeseca kao prvi trener, napravio sve da nam vrhunac sezone bude, odnosno da budemo u top-formi u susretima protiv Kolstada, Sesveta i PSG-a. I sve tri utakmice smo pobijedili. Dakle sve je bilo dobro isplanirano i na to sam posebno ponosan. Pobjeda nad PSG-om je bio bonus, nagrada da u osmini finala ne idemo na Veszprém, već na nešto slabiji Montpellier.
Domaće prvenstvo je riješeno? Nakon prekida u Našicama i 10:0 za Zagreb to je završena priča. Inače, u životu sam dok sam bio igrač i trener vidio svašta, ali da igrač udari delegata što zaista nisam. Prošao sam igranje u Prvoj i Drugoj ligi bivše Jugoslavije. Tamo je zaista bilo svega, pogotovo na onim parketima gdje nije bilo TV prijenosa, gdje nije bilo kamera. Primjerice, kada smo gostovali u Leskovcu kod Dubočice, nestalo je struje tri minute prije kraja, kod našeg vodstva. Kada je nakon pet minuta došlo svjetlo, naši igrači Tomljanović i Gudelj leže na parketu razbijenih noseva. Zanimljivo, sudio je Valčić, rodom iz Leskovca. U Kaću su imali običaj da kolju kokoši na centru kako bi zastrašili suparnike.
Stranac, Dagur Sigurðsson, na klupi hrvatske muške reprezentacije?
– Nikad nisam protiv onoga što donosi dobro. Nisam od onih koji će reći da je dolazak stranaca loše za naše trenere. Kako onda u nekim dugim zemljama gledaju kada im za izbornika dođe naš čovjek. Primjerice, Vlado Šola trenutačno je izbornik Crne Gore. Jedino mjerilo da je netko dobar ili loš je rezultat. Očekujem da muška reprezentacija napravi nešto veliko na olimpijskim igrama te godinu poslije da na Svjetskom prvenstvu kojem smo domaćini, vodi glavnu riječ. Dagur je odličan trener, osobno ga ne poznajem. Činjenica je da igrači imaju sigurno drukčiji odnos prema strancu nego prema nekom našem treneru. Svi mi želimo da rukomet napravi prave rezultate na svim velikim natjecanjima. Mi se moramo vratiti na vrijeme kada su nam stalno bile medalje oko vrata. Moram istaknuti da je Goran Perkovac, prethodni izbornik, napravio neke dobre stvari, ali neke njegove nepromišljene izjave nisu naišle na plodno tlo i morao je otići. Ne znam koji bi se izbornik usudio voditi na veliko natjecanje dva mlada vratara, bez ijednog iskusnijeg. Perkovac je to napravio s Mandićem i Kuzmanovićem. To je bila jedna pozitivna, hrabra stvar. Pitanje je kako bi se sve odvijalo da se nije ozlijedio Martinović, jedan od najboljih naših igrača. Drago mi je da smo kvalifikacije za OI odradili s gardom pobjednika. U svaku utakmicu ulazili smo bez straha i ni u jednoj utakmici nisam se bojao za završni rezultat. Baš sam s veseljem gledao te utakmice protiv Austrije, Njemačke i Alžira.
Jesmo li mogli imati i žensku reprezentaciju na Olimpijskim igrama?
– Kaj bi bilo da bi bilo... Osobno mi je jako žao što nismo izborili kvalifikacije. I vjerujem da bi prošli kvalifikacije i zaigrale u Parizu. Šteta što nismo iskoristili situaciju na Svjetskom prvenstvu. No, jedna lopta je odlučila na ovu ili onu stranu.
Podravka Vegeta okupila je za sljedeću sezonu gotovo cijelu reprezentaciju Hrvatske u svom “dvorištu”. Uz postojeće reprezentativke došle su Birtić i Brkić, potom sjajna Crnogorka Pletikosić koja je inače Hrvatica. Kako na to gledate?
– Prije nekoliko godina bio sam na razgovoru da postanem trener Podravke. To nije tajna. Moja vizija je bila da u klubu okupimo što veći broj hrvatskih reprezentativki te da se dovedu dvije kvalitetne strankinje kao što je Podravka imala nekad Tircu i Cosmu. Sad su na tom mom putu. To je dobro za reprezentaciju jer će igračice zajedno trenirati tijekom cijele sezone. Drago mi je da je u Koprivnicu došla Pletikosić. Sjajna igračica koja je među iskusnijima s 26 godina. S tom ekipom Podravka mora igrati najmanje u četvrtfinalu. Da, čak i Lige prvakinja. Hrvatska reprezentacija bila je najjača kada su naši klubovi bili jaki i zato je pozitivna stvar to što radi Podravka. Oni se ne smiju zadovoljavati malim rezultatima, oni moraju postaviti visoke ciljeve za sljedeću sezonu.
Imate li još snage i volje da idete raditi u inozemstvo?
– Otvoren sam za sve opcije. Jedino možda više ne bih išao na Bliski istok.
Slušam klasiku, opere...
Bili ste igrač u nekim romantičnijim vremenima?
– Moja prva zarada u Zagrebu bio je blok tramvajskih karata. Znate, to su bili oni blokovi koje bi kondukteri štambiljali pri ulasku. No, nitko u to vrijeme nije igrao radi novca, već zbog gušta, druženja, prijateljstava. Bilo je raznih dogodovština. Sjećam se da smo jednom išli na utakmicu u Crikvenicu, ali negdje oko Delnica pokvario nam se autobus pa smo pješke otišli do prve autobusne stanice, a zatim redovitim prijevozom krenuli do Crikvenice. No, na putu je autobus završio u provaliji. Srećom, nitko nije stradao. Nezaboravna su bila putovanja u Bitolj, Leskovac, Niš. Uvijek smo putovali autobusom, a spavali u Aleksandrovcu u Srbiji, gdje su u hotelskim sobama štakori bili česti gosti.
Nije vam baš sve vrijeme samo i jedino rukomet u mislima?
– Nije, volim otići u kazalište, pročitati dobru knjigu. Jako volim čitati poeziju. Volim slušati glazbu općenito, uglavnom stranu. A najbolje se opuštam uz opere, klasiku, 2Cellos... Glazbu najčešće pronalazim na YouTubeu.