Radno-neradni dan: gužve u trgovačkim centrima, kafićima, na dječjim igralištima
U središtu Zagreba život je jučer pulsirao kao i obično – pekare, kafići, trgovine mješovitom robom, ali i nekoliko trgovina odjeće i obuće bili su otvoreni kao da je riječ o normalnom radnom danu. Državne i javne institucije, obrazovne ustanove, vrtići, škole, pošte, banke... bile su, naravno, zatvorene, za što se pobrinuo i Zakon o izboru zastupnika u Hrvatski sabor po kojem je izborni dan, koji odredi Predsjednik, automatski i neradni. No trgovci i ugostitelji koji imaju pravo izbora – izabrali su, što ne čudi – rad.
Plaćeni kao za blagdan
Veći trgovački lanci, i ne samo u Zagrebu, radili su prema redovitom ili prilagođenom radnom vremenu, a isto tako i šoping-centri, s iznimkom poštanskih ureda, Hrvatske lutrije, Fine... Tek su KTC i Pevex svojim radnicima diljem Hrvatske omogućili neradni dan, a kad se već izašlo na birališta, ako je vrijeme praćeno nižim temperaturama, nagovještajem oborina i hladnim vjetrom to dopuštalo, sjelo se i u kafiće, obavila kupnja i napunila dječja igrališta mališanima bez “teta” u vrtićima.
Na korak od polupuste zagrebačke “špice”, u Varšavskoj je prijepodne bilo prilično živo. Tamo su glasali svi koji su prijavljeni u drugim mjestima i gradovima, ali su trenutačno u Zagrebu. Red je bio golem – birači, pretežito studenti, čekali su i više od pola sata kako bi uopće ušli u OŠ Josipa Jurja Strossmayera. Studentica Tena Nikolić rekla nam je da neradni dan planira iskoristiti za ispijanje kave i šetnju po Jarunu, ako bude lijepo vrijeme, a ako padne kiša ostat će u sobi i nešto fino skuhati.
Ipak, malo je onih poput Tene kojima je jučerašnji dan zaista bio neradan. No poslodavci su radnicima koji su radili bili dužni osigurati da stignu i na izbore – i platiti ih kao za blagdan, kazala nam je čelnica Sindikata trgovine Hrvatske Zlatica Štulić. Inženjer strojarstva Boren Bralić kaže kako on uvijek radi pa ni izborni dan nije bio iznimka.
– Gužva je na poslu, uvijek se ima nešto za odraditi, ali blizu je subota – govori Boren, a s njim se složila i novinarka Teddea Senjanović, ističući kako je u izbornoj noći očekuje ‘ludnica’, a slobodno je jutro odlučila iskoristiti u jednom trgovačkom centru. Radili su jučer, naime, trgovci i u Arena centru, Westgateu, Avenue Mallu, City Centru One West i East, u Pointu... U Avenue Mallu u trgovinama gotovo nije bilo ljudi, kino i restorani zjapili su prazni, no kafići su bili puniji od onih u centru. U kvartovskim dućanima poput Spara
Da sam ja na vlasti, nedjeljom i praznicima niti jedna trgovina ne bi radila. U Njemačkoj raditi mogu samo vlasnici trgovina, živio sam tamo 26 godina – ispričao nam je Splićanin Josip
u Travnom dojam je bio kao da i nije neradni dan. Red pred blagajnom bio je dug, a u Super Konzumu u Sarajevskoj ulici potpuno drugačija priča – i u mesnici i na blagajni bili smo prvi.
– Radi se, što ćemo, veselje kad je predsjednik proglasio neradni dan nije dugo trajalo – kaže nam jedna od prodavačica.
U Splitu su grad i riva na izbornu neradnu srijedu bili pusti, a šoping-centri puni.
– Kad ću glasati kad sam cijelo jutro na poslu? – odgovara nam nervozno konobar na pitanje je li već ispunio svoju građansku obvezu.
– Ma daj, mogao si jutros od 7 sati, kako sam ja?! – dobacuje mu kolega.
– Dok ja dođem iz Kaštela... Ali, popodne ću, kad mi prođe smjena, iako nemam pojma za koga ću glasati. Ovdje slušam svaki dan kandidate iz desete izborne jedinice, a glasam doma, u Kaštelima, u devetoj. Ne znam ni tko je na listi... – čulo se u praznom kafiću u središtu Splita.
– Zašto dućani u Marmontovoj ne rade, a u šoping-centrima sve je otvoreno? – čudila se gospođa pred zaključanim vratima trgovine u središtu grada po kojem se moglo sresti uglavnom turiste, kojih za ovo doba godine ima dosta. Vrijeme je bilo suho, ali prohladno, pa su se Splićani radije grijali u šoping-centrima. Primijetili smo i popriličan broj majki s djecom.
– Muž mi je policajac, njemu nije neradni dan, a ja sam se oduševila što Joker radi. Starija kći ide u školu, mlađa u vrtić, obje su danas slobodne, ja isto danas ne radim pa koristim priliku kupiti im malo proljetne robe. Sad čekam prijateljicu s njezinom djecom pa ćemo na kavu, a na glasanje ćemo muž i ja zajedno kad on dođe s posla – kazala nam je mlada gospođa Anica. Isprva je mislila da neće glasati, ali se predomislila.
– Vidim da su ovoga puta svi odlučili glasati, čak i neki za koje znam da nikad ne idu na birališta. E, pa kad je tako, onda ću i ja. Ne vjerujem da će nam biti bolje i da će se nešto važno dogoditi nakon ovih izbora, ali kad su već izbori onda ćemo birati – smije se Anica.
Na glasanje pa u šoping
A kao u Splitu, na neradni se dan naveliko kupovalo i u Osijeku. Već u devet sati iz jednog se od trgovačkih centara doslovce istrčavalo s punim kolicima ili barem vrećicama u rukama. Jedni izlaze, drugi ulaze, čak i u žurbi, činilo nam se.
– Ništa me to ne čudi, takvi smo kakvi smo. Sjetite se nekadašnjeg Getroa koji je radio 24 sata na dan, u pol noći trgovina bi bila puna – priča nam Vlajko Bjesnović. Obavio je kupnju pa će, kazao je, na biralište. Svi koje smo jučer sreli slagali su se u jednome: ako je neradni dan, nitko ne bi trebao raditi, pa ni trgovci. No, trgovine su bile pune.
– A kad je već otvoreno, što da radim! Nakon glasanja, došao sam u kupnju – iskreno će Ilija.
– Da sam ja na vlasti, nedjeljom i praznicima niti jedna trgovina ne bi radila. U Njemačkoj raditi mogu samo vlasnici trgovina, živio sam tamo 26 godina – ispričao nam je Josip koji se u Hrvatsku vratio kada je otišao u mirovinu. On nigdje, kaže, ne žuri, on je svoje “odžurio”, no u strci smo uhvatili jednu trgovkinju.
– I ja radim, u susjednoj trgovini, došla sam samo nakratko po doručak. Je li mi problem danas raditi? Ne znam što bih rekla, raditi moramo – kazala nam je i otrčala dalje. Puni su bili i kafići uz trgovačke centre, na obližnjim sportskim terenima djeca i njihovi treneri odrađivali su redovne treninge. Sasvim uobičajen dan, rekao bi netko neupućen.
Povratak opozicije na vlast donio bi sa sobom zanimljive promjene u poreznom i mirovinskom sustavu te drugačiju stambenu politiku, kojoj su opozicijske stranke dale veliki značaj u izbornim programima. Prvi su potezi ipak rezervirani za pokazivanje mišića i novih političkih odnosa pa će, prema najavi iz SDP-a, njihov premijer najprije potpisati smjenu novog državnog odvjetnika te predložiti povlačenje netom izglasanih izmjena Kaznenog zakona, kolokvijalno nazvanog lex AP. Dakle, slijedi ukidanje kaznenog djela curenja informacija iz sudskih istraga te smjena Ivana Turudića.
Postane li premijer, Zoran Milanović na toj časti i obavezi prvenstveno može zahvaliti tvrdoglavosti Andreja Plenkovića da za državnog odvjetnika postavi suca koji je više puta uhvaćen s prstima u pekmezu, i to nakon niza afera koje su proizveli mlađahni HDZ-ovi ministri.
Milanovićeva Vlada, ako je složi, sigurno neće biti ni mala ni homogena, budući da je još aktualni predsjednik u kampanju pošao sa stavom da mu je prihvatljivo sve osim HDZ-a. Višestranačke koalicije nisu poznate po brzini donošenja odluka jer im treba više vremena za usuglašavanje, a puno je i potencijalnih centara moći. Početak rada olakšat će im činjenica da novca u zemlji ima te da su pokrenuti brojni projekti koji se financiraju iz europskih fondova. Bude li pustio operativce da odrade posao na terenu, razdoblje uhodavanja nove vlasti ne bi trebalo usporiti očekivani gospodarski rast. Hrvatski BDP prvenstveno guraju potrošnja i javne investicije, a zbog rasta plaća, sive ekonomije i turizma ta potrošnja neće izostati. Povratak ljevice na vlast neće se dopasti bankama i trgovačkim lancima jer najavljuje porez na ekstra dobit te se mogu očekivati razni oblici lobiranja protiv tog zahvata. Ljevica u pravilu smanjuje pritisak na plaće i rad, a povećava poreze na kapital. Kad je o dohotku riječ, mogla bi se pokrenuti rasprava o progrepola
Ljevica bi oporezivala ekstra dobit bankama i trgovačkim lancima, možda uvela i porez na nekretnine uz promjene u oporezivanju najma u turizmu te povećala najnižu mirovinu neovisno o stažu
sivnom oporezivanju plaća s više poreznih stopa, što, na primjer, traži Možemo. Bude li ministar financija Boris Lalovac, neće to lako proći jer se i u bivšoj Milanovićevoj Vladi Lalovac zalagao za manje oporezivanje viših plaća. No Lalovac nije bježao od poreza na nekretnine, a takva rečenica stoji i u SDPovu programu, uz ogradu da ne bi oporezivali prvu nekretninu, odnosno stan i kuću u kojoj ljudi žive.
Možemo bi izuzeo i drugu nekretninu, a tek bi na treću i svaku daljnju uveo progresivni porez. Svakako treba očekivati promjene u oporezivanju najma u turizmu jer SDP predlaže da se povoljniji paušalni porez primjenjuje samo na domaće stanovništvo, dok bi stranci morali osnovati poduzeća. Pošalje li netko takav prijedlog na Europski sud za ljudska prava, vjerojatno bi ga srušio.
Bit će promjena i u mirovinskom sustavu, slično kao i u HDZ-ovu prijedlogu, s tim što bi SDP dodatno povećavao najniže mirovine, neovisno o duljini radnog vijeka, što dodatno vodi prema urušavanju sustava plaćanja doprinosa. Ako u parlament uđu Umirovljenici zajedno te postanu jezičac na vagi za formiranje vlade (lijeve ili desne svejedno), tada bi moglo doći i do promjene formule za izračun mirovine i veliki povratak na staro. Kad je za života predsjednika Tuđmana pripremljena mirovinska reforma, tada se odustalo od deset najpovoljnijih godina rada prema kojima se računa buduća mirovina, a u formulu je ubačen cijeli staž. Takav zahvat osjetno je srušio mirovine te su one, i uz dodatne korekcije i dodatke, i dalje ispod razina na kojima su bili do 2000. godine, gleda li se iznos mirovine u odnosu na plaću.
SDP najavljuje da će njegova Vlada sagraditi 15 tisuća stanova kako bi se normalizirale cijene na tržištu stambenih nekretnina te da će uvesti više kategorija povoljnog najma. Most i Možemo su također inzistirali na drugačijoj stambenoj politici, posebno gradnji stanova za najam, što bi mogla biti značajna promjena u odnosu na dosadašnju politiku.
Dolaze i besplatni vrtići, a socijaldemokrati navode da će sačuvati i ojačati pravo žena na prekid neželjene trudnoće, poboljšati reproduktivno zdravlje i proširiti prava na medicinski potpomognutu oplodnju. Hoće li oko toga postići konsenzus s potencijalnim manjinskim partnerima, vrijeme će pokazati, kao što će se u sljedećim danima vidjeti koja će politička opcija skupiti 76 ruku.
Maksimalno korištenje sredstava iz EU fondova bit će okosnica HDZ-ova mandata u iduće četiri godine jer u tom periodu treba potrošiti petnaestak milijardi eura iz različitih europskih izvora. Da bi dobila novac, Plenkovićeva je Vlada obećala urediti bolnice i škole, graditi staračke domove, reformirati javnu upravu, smanjiti parafiskalne namete, provesti energetsku obnovu stambenog fonda, reformirati pravosuđe... Građevinski će sektor i dalje biti najzaposleniji sektor u državi, a potražnja za radnicima svakodnevna. Do kraja mandata predstojeće hrvatske Vlade stranci bi mogli činiti četvrtinu radne snage u zemlji, što jedino HDZ možda može iznijeti bez velikih potresa. Promjena klime i promjena stanovništva dva su procesa koja se odvijaju vrtoglavom brzinom i u bitnome će utjecati na kvalitetu života.
Raspletu li se predstojeći politički pregovori u korist HDZ-a i njegovih partnera, Andrej Plenković može zapaliti svijeću na Kamenitim vratima jer je dobio bitku u srazu sa Zoranom Milanovićem, no cijena Milanovićeva uključivanja u parlamentarne izbore značajno je političko zaokretanje HDZ-a udesno. K tome, ove godine predstoje nam još dvoji izbori, za EU parlament i predsjednika države, a iduće lokalni izbori te će politička scena i dalje biti užarena.
Plenkovićeva je Vlada u ovome mandatu ostala dužna dvije važne stvari, prva je donošenje nacionalne stambene strategije koju čekaju mladi ljudi te promjene mirovinskog zakona za starije, s novom formulom usklađenja mirovine, jasnim kriterijima za isplatu trinaeste mirovine te godinom dana mirovinskog staža majkama za svako rođeno dijete. Ta bi dva poteza trebala bljesnuti do predsjedničkih izbora, kao što je uoči ovih odjeknulo povećanje plaća u javnom sektoru. Žene koje odlaze u mirovinu od 2019. godine dobivaju
Slijedi nova formula usklađenja mirovina, godina dana mirovinskog staža majkama za svako rođeno dijete. Problem: do kraja mandata stranci bi mogli činiti četvrtinu radne snage u RH
godine staža po djetetu, no tek kada zadovolje sve ostale kriterije za mirovinu. Andrej Plenković obećao je da će, po novome, žene odlaziti u mirovinu onoliko godina ranije koliko imaju djece. Godina dana mirovinskog staža po djetetu umjesto sadašnjih šest mjeseci koristit će se “i za snižavanje dobne granice za mirovinu i za izračun mirovine”. Budući da HDZ ne želi formalno povećavati radni vijek, i dalje će prečacima poticati na dulji rad te će uvesti dodatne mirovinske bonuse za rad nakon 65. godine, a dopustit će i umirovljenim obrtnicima da se zapošljavaju na pola radnog vremena. Pojačat će se i financijske injekcije prema mladim obiteljima kako bi potaknuli roditelje da imaju više djece.
Prestanak državnih subvencija za stambene kredite doveo je do pada prodaje nekretnina pa raste pritisak iz nekretninskog sektora da država nešto učini. Plenkovićeva je Vlada spominjala da će u novoj državnoj stambenoj strategiji naglasak biti na aktivaciji postojećeg stambenog fonda, ali i preuređenju propalih tvornica, vojarni i slično koji bi se prenamijenili za stanove. Bez puno detalja, HDZ je spomenuo moguće promjene u poreznoj politici, koje bi išle u prilog mladim kupcima stanova te gradnju novih stanova. Oporba je bila konkretnija. Ministar financija Marko Primorac ponavlja da su ključni porezni potezi u rukama načelnika i gradonačelnika koji su dobili škare i ovlasti da reguliraju nekretninske poreze na svom području te smanjuju ili povećavaju stope poreza na dohodak. Kad je riječ o plaćama, država može jedino povećavati neoporezive odbitke te mrdati sa stopama PDV-a. Kako se na proljeće iduće godine održavaju lokalni izbori, vlasnici nekretnina i lokalni iznajmljivači ne trebaju brinuti da će ih, tamo gdje nisu ove, početkom 2025. godine gradonačelnici zaskočiti većim porezima. Bude li kakvih promjena u režimu oporezivanja kratkoročnog najma, to neće biti prije 2026. godine.
Neke će poteze uvjetovati i manjinski koalicijski partneri. Bude li to Domovinski pokret, na stolu će se odmah naći Istanbulska konvencija, a s njom i novi izazov za starog-novog premijera. Odustane li Plenković od tog dokumenta, bio bi to značajan poraz za europejca kakvim se predstavlja. Domovinski pokret uz to želi i resor gospodarstva preko kojega bi dobio veliku ekonomsku moć jer bi kontrolirao sva državna poduzeća.
ako biste se svjetonazorski opisali, upitao je novinar Mislav Bago Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića u njihovu televizijskom sučeljavanju 2016., uoči parlamentarnih izbora nakon kojih je Plenković prvi put postao premijer.
“Hrvatski ljevičar. To je to. Dobar i prisan sa zapadnim liderima ljevice”, odgovorio je Milanović. Plenković je dao neki opširniji odgovor, ali ne tako lako pamtljiv kao ovaj.
Kakav je odnos Milanović razvio s ljudima u Europi? Je li ta tvrdnja o “dobrom i prisnom” odnosu bila točna tada, nakon iskustva jednog premijerskog mandata, i stoji li i danas, nakon dodatnog iskustva predsjedničkog mandata? Čini se da baš i ne.
- On je vrlo inteligentan, pun znanja, zna se izražavati. Ali uvijek je bio vrlo tvrdoglav. Nije baš čovjek koji se može zainteresirati za argumente sugovornika. Nije čovjek od kompromisa - kaže jedan sugovornik koji je, kao jedan od bivših europskih socijalističkih lidera, redovito susretao Milanovića i upoznao ga u različitim ulogama. Upotrijebljena engleska riječ koju prevodimo kao tvrdoglav nije “stubborn”, iako se i taj pridjev čuje kad europski socijalisti, koji su imali s njime posla, opisuju Milanovića. Ne, u ovom razgovoru upotrijebljena je riječ “obstinate”, što opisuje nekoga tko tvrdoglavo odbija promijeniti svoje mišljenje ili odabrani smjer djelovanja, unatoč pokušajima sugovornika da ga odgovore.
- Naravno, možete reći da on ima snažan karakter, snažno izraženo mišljenje, ali u politici trebate imati i sposobnost integriranja i okupljanja ljudi. To nije njegova karakteristika, po mom mišljenju. Osim toga, takav tvrdokoran stav kod njega nije toliko vezan za ideje i ideologiju, nego je nažalost više povezan s osobnošću. Kad pogledam njegovu politiku i njegove izjave na dužnosti hrvatskog Predsjednika, sasvim je jasno da se tu ne radi o principima. Radi se o tome da on želi biti prepoznat kao posebna osoba. On izlazi iz određenih okvira zato što ne želi biti viđen kao netko tko samo izražava iste stavove kao i drugi - nastavlja taj europski političar lijevog centra, koji poznaje Milanovića.
Njegovo skretanje udesno taj sugovornik sebi tumači i kao rezultat razočarenja što nitko na ljevici, ni kod kuće, ni na Balkanu, ni u Europi, nije prepoznao Milanovića kao jako posebnog političkog lidera. Možda se osjećao usamljenim i frustriranim što njegov politički tabor ne shvaća koliko je on poseban. A s obzirom da mu je to temeljna potrebna, da bude prepoznat kao posebna osoba - nikako prosječna, nikako obična možda se baš zbog toga okrenuo desnici, kako bi ondje pokušao ugrabiti posebnu pozornost.
- Ali ni na tom dijelu političkog spektra, barem u Europi, nije respektiran. Jer je čudna kombinacija socijaldemokratske prošlosti i toga što je danas. On nije prominentna osoba kao Orban. Djeluje kao vrlo izoliran čovjek. Ne poštuju ga ni na Balkanu, ne poštuju ga ni u europskoj socijaldemokraciji. Možda je kao Fico u Slovačkoj. Netko tko ne mari za međunarodnu reputaciju, tko je pun sebe i ponosan na sebe, i to mu je dovoljno - komentira taj sugovornik.
Razgovori s Milanovićem za tog su
Kčovjeka uvijek bili dobri i prijateljski, ali:
- Nikad to nije bila razmjena mišljenja u kojoj sljedeći korak napravite zajedno. To je uvijek bilo: tu je on, tu sam ja, odvojeno. To je moj dojam - kaže.
Kao premijer i član Europskog vijeća, Zoran Milanović bio je u relativno dobrim odnosima s austrijskim kancelarom Weynerom Faymannom, predsjednikom Socijaldemokratske stranke Austrije. Obojica su bili percipirani kao socijaldemokratski lideri mlađe generacije.
Obojica po karakteru osobe koje nisu nužno žudjele izgraditi mrežu političkih prijateljstava koja postaji sami sebi svrhom. Što je, inače, trik kojim se često služe europski pučani, i koji je Ivo Sanader prvi od Hrvata prigrlio, vješto savladao, pa je vijest o tome da je u dobrim odnosima s nekim iz redova pučana prodavao medijima kao da je to najznačajnija stvar na svijetu. Nakon Sanadera taj stil je nastavio razvijati i Andrej Plenković. Ali obojica su taj stil koristili i za ostvarenje nacionalnih interesa. Kad je Jean-Claude Juncker, u kampanji u kojoj je jurišao na mjesto predsjednika Europske komisije, 2014. upitan zašto je pomagao Sanaderu tako što mu se svojedobno, 2007., pojavljivao u predizbornom video spotu, Juncker je odgovorio da time nije pomogao samo Sanaderu, nego je pomogao približavanju Hrvatske Europskoj uniji.
Čovjeka su doslovno na nekom hodniku HDZ-ovci 2007. dovukli pred kameru i nažicali da kaže da je Sanader “omiljen diljem Europe i ima velik utjecaj”, ali Juncker se 2014., kad Sanader već čami u zatvoru, ne osjeća izigranim.
“Bio sam proaktivan još od kad su se otvarali pristupni pregovori Hrvatskom. Ne žalim zbog toga što sam pomogao onima koji su to omogućili”, rekao je tada. To samo dočarava da ta prijateljstva po stranačkoj liniji na najvišoj državničkoj razini u EU nisu za baciti. Ali neki jednostavno nemaju želudac za to, jer im je to ispod časti. U pravu su i jedni i drugi, oba pristupa su legitimna. Samo govore o karakteru neke osobe, ili karakteru neke političke obitelji.
Kako god bilo, Milanović i Faymann su bili u dobrim odnosima kao dvojica relativno mladih socijaldemokratskih članova Europskog vijeća. No, iako slični, njih su dvojica bitno različiti. Ne samo zbog ugleda i snage zemalja koje predstavljaju. Nego i zbog načina rada, fokusiranosti na posao. Faymann je proaktivan u Europi oko politika do kojih mu je stalo. Bori se za europski program jamstava za zapošljavanje mladih i slično.
Milanović, za razliku od toga, sve zna i nije mu stalo ni do čega u smislu da bi se borio za ostvarenje nekog rezultata, nekog novog konkretnog oblika zajedničke politike Unije. Kad leti iz Zagreba u Bruxelles na sastanke Europskog vijeća, suradnici mu pripremaju materijale da se uputi u dnevni red, stanje pojedinih fileova o kojima će se odlučivati na summitu. Očekuju da će možda u letu državnim zrakoplovom premijer imati vremena i interesa da prođe te materijale s njima. Ali, to se nije događao, svjedoče putnici iz tog aviona.
Po završetku summita Europskog vijeća, premijer Milanović je obavezno prije povratka u Zagreb želio ići negdje nešto dobro pojesti u Bruxellesu. Na mjesta gdje su sushi i steakovi bolji nego u Zagrebu. U par navrata štićena kolona vozila skrenula bi sa zacrtanog puta na parkiralište nekog supermarketa Carrefour.
Zoran i Sanja Milanović zaželjeli su se nekih delicija koje su im ostale u sjećanju iz doba kad su krajem 1990ih živjeli u Bruxellesu, pa se premijerov odlazak na summit koristio za to da se, na povratku, napune shopping vrećice tim namirnicama i drugim omiljenim proizvodima.
“Kao u dobre stare dane Trsta”, komentirao je netko.
Kancelar Faymann jednom je prilikom pozvao Milanovića i još neke socijaldemokratske europske dužnosnike na vikend-skijanje u austrijske Alpe. Svima je ostalo u sjećanju da je Zoran fenomenalan skijaš. Ali i da je znao više o tom skijalištu nego bilo tko drugi, uključujući i austrijskog premijera. Ne samo znao, nego se baš trudio dati do znanja da više od ikog zna više o toj destinaciji. O onom vrhu, ovoj dolini, baš svakom detalju. Nekima u društvu to je bilo smiješno, ali ponekom je počelo ići na živce.
- Zoran, pošto je to Zoran, kad se s tobom oko nečeg ne slaže, onda to i kaže. I potom ti ne zaboravi ponoviti to još tri ili četiri puta! - kaže jedan europski dužnosnik.
Kad je kao predsjednik Republike, krajem lipnja 2022., bio na NATO-summitu u Madridu, i kad je španjolski kralj Felipe VI organizirao gala večeru za sve sudionike summita, kamere su uhvatile trenutak u kojem Milanović objašnjava kralju Španjolske da u Madridu usred ljeta nije tako vruće kao u Zagrebu jer je, znate, Madrid na preko 600 metara nadmorske visine. To je taj stav: sad ću ja, pametni dečko zagrebačkog Trnja, objasniti španjolskom kralju kako stvari stoje u njegovoj prijestolnici!
Kad je kao premijer u svibnju 2012. posjetio Finsku, premijer Jyrki Katainen otvorio je press konferenciju opaskom da je sretan što je ugostio hrvatskog kolegu baš na dan kad je priroda u Helsinkiju pokazala svoju proljetnu, sunčanu raskoš. Kad je Milanović dobio riječ, zahvalio se, rekao da mu je privilegija biti u Helsinkiju, a potom:
“Obično se suzdržavam od jeftinih primjedbi o vremenu, ali ovo vrijeme je zbilja sjajno. Otvoreno nordijsko nebo inspiracija je za razgovore o teškim i ozbiljnim temama koji muče Europu…” Htio je ispasti duhovit i originalan, ali u sobi su se mnogi zbunjeno pogledali na njegove riječi koje su zazvučale kao da želi reći da je finski premijer imao neke “lame remarks” o vremenu.
Legendarna je njegova izjava pred publikom socijaldemokratske njemačke zaklade u Berlinu, u rujnu 2012., gdje je kao premijer zaključio da je “plaćanje poreza u Hrvatskoj slobodna forma: dok te ne uhvate, nema problema”. Još je lamentirao o tome kako je hrvatska nacija nevjerojatan paradoks i da to nije lako držati zajedno.
- Da, to je njegov stil - vraća se i prvi sugovornik iz ovog poglavlja, europski socijaldemokrat koji je jako dobro upoznao Milanovića, i detaljno ga analizira za potrebe ove knjige.
- Postoji realna kontradikcija između njegovog intelektualnog kapaciteta s jedne strane, i potpuno pogrešnih procjena s druge strane. Njegove osobne karakteristike ponekad nadjačaju njegove intelektualne kapacitete - dodaje.
Drugim riječima, ima ego koji je glasniji od mozga. To je, manje-više, dojam koji su u Europi stekli ljudi s kojima je Milanović, kako je tvrdio 2016., stekao “dobar i prisan odnos”. Dojam da Milanović nikad nije uspio postati dobar državnik jer nije uspio obuzdati svoj temperament.
Legendarna je njegova izjava pred publikom socijaldemokratske njemačke zaklade u Berlinu, u rujnu 2012., gdje je kao premijer zaključio da je “plaćanje poreza u Hrvatskoj slobodna forma: dok te ne uhvate, nema problema”. Još je lamentirao o tome kako je hrvatska nacija nevjerojatan paradoks i da to nije lako držati zajedno
U11 sati 4. svibnja 2012. Jadranka Kosor predstavljala je svoj tim za unutarstranačke izbore, na kojima se kandidirala za predsjednicu HDZ-a. Andrej Plenković bio je kandidat za zamjenika predsjednika, Vladimir Šeks, Branko Bačić i Ante Kulušić za potpredsjednike. Večer prije svi su još jednom prolazili kroz planove kako će nastupiti i što će reći na tom predstavljanju pred novinarima. Ali, oko 9:30 sati, sat i pol uoči izlaska pred novinare, Jadranki Kosor stiže šokantna poruka. Andrej Plenković javlja da on ipak odustaje. Da se ipak ne želi baviti visokom stranačkom politikom.
Plenković je već bio HDZ-ov zastupnik u novom sazivu Sabora, izabranom krajem 2011. na izborima na kojima je Kukuriku koalicija osvojila većinu i Zoran Milanović izabran za premijera. HDZ ga je imenovao i promatračem u Europskom parlamentu. Kad je ulazio u HDZ, kad mu je sredinom 2011. Kosor uručila stranačku iskaznicu - ona tada i kao premijerka, a on kao državni tajnik upravo je to bio smjer kojim je želio ići. Prema izboru za zastupnika u Europskom parlamentu, što će kasnije i postići.
Kad je HDZ završio u oporbi, i kad su raspisani unutarstranački izbori za novo vodstvo, Kosor je iza sebe imala rezultate u završetku pregovora s EU i borbi protiv korupcije, ali Tomislav Karamarko dugo se spremao i izgradio čitavu infrastrukturu za preuzimanje HDZ-a.
Kosor se borila do posljednjeg daha, ali protiv Karamarka nije imala šanse. Plenkovića je kao kandidata za zamjenika uzela jer je u njemu vidjela - ili željela vidjeti - mladu nadu, novu snagu, s već respektabilnim diplomatskim iskustvom i sposobnošću.
Plenković je, s druge strane, svoju kandidaturu za zamjenika predsjednika HDZ-a u timu Jadranke Kosor vidio kao odskočnu dasku koja mu ne može odmoći. Ako mu i ne pomogne da se vine na mjesto zamjenika šefa HDZ-a, pomaže mu već time što mu daje veću vidljivost unutar stranke. Tijekom te kampanje, upoznat će dvije tisuće delegata po cijeloj Hrvatskoj. To je kao “speed dating” s HDZ-om, njegovom novom ljubavi, ili barem ljubavnicom. Trebat će mu ta silna stranačka poznanstva jednog dana. To je njegova logika u tom trenu.
Ali, kroz glavu mu prolazi i sasvim logična misao da Kosor realno nema šanse pobijediti Karamarka. I da najviša stranačka politika nije cvjetna livada. Ima tu i blata. Kad dođe Karamarko sa svojim policijsko-špijunskim pogledom na politiku, bit će tu možda i živog blata. Koje lako proguta nekog finog diplomata poput Plenkovića. Možda i zbog svega toga, Plenković u predvečerje početka kampanje uz bok Jadranke Kosor ima dvojbe. Možda je ipak bolje da se kloni izbora u HDZ-u, da ne izgori?
Jadranka Kosor čita njegovu poruku odustajanja i puca joj film. Zove ga na telefon i govori mu da će na press konferenciji - do koje je ostalo još samo sat i pol vremena, a na koju novinari dolaze već znajući informaciju tko je u Kosoričinom timu - pročitati tu njegovu poruku i on će biti osramoćen.
“Ne možete mi to raditi”, govori Kosor Plenkoviću, s kojim je na Vi, prema svjedočenju osobe koja se sjeća te scene.
“Pa, ja sam se predomislio”, govori Plenković, također citiran prema sjećanju upućene osobe.
“Još sinoć smo dogovarali zadnje detalje o tome kako ćemo nastupiti kao tim. Znate što? Ne morate doći! Ali neće Vam biti drago”, završava Kosor taj razgovor.
Plenković se nakon toga ipak pojavljuje na press konferenciji. Ostaje kandidat za zamjenika predsjednice HDZ-a. Ali ostavlja dojam distanciranosti, i toga dana i čitavo vrijeme unutarstranačke kampanje. Taj dojam ipak svi ostavljaju po strani i fokusiraju se na pripremljene govore, koji moraju zvučati ohrabrujuće, kao da je sve sjajno.
“Poznajem ga dosta dugo jer smo surađivali na pristupanju Hrvatske EU. Istina, kratko je član HDZ-a, ali je u stranku ušao u posebno osjetljivom razdoblju. Pokazao je dosljednost i poštenje. Neki su se okretali kako vjetar puše, ali on je ostao dosljedan”, rekla je Kosor na predstavljanju Plenkovića kao kandidata za zamjenika. Poslije je požalila. I do danas Plenkoviću zamjera to što je šutio kad je Kosor izbačena iz Karamarkova HDZ-a, i općenito to što joj se više nikad nije javio.
“’Predsjednica Kosor je zaradila moj respekt zbog tri razloga. Imala je snage prepoznati državni interes u završetku pregovora. Otvorila je svim državnim institucijama mogućnost da se beskompromisno bore protiv korupcije te je na taj način napravila katarzu i u našoj stranci, što je bilo potrebno. Treća je njezina zasluga to da je dinamizirala demokratske procese u stranci, što najbolje potvrđuje ovoliki broj kandidata za najviše stranačke dužnosti”, govorio je Plenković kao kandidat za zamjenika predsjednice HDZ-a.
Nakon izborne konvencije i pobjede Tomislava Karamarka, Plenković se više nije htio vraćati na ispravljanje krivih Drina i na pitanja o izgubljenoj utrci za zamjenika predsjednika, o Jadranki Kosor i njezinoj sudbini pod Karamarkom kao novim šefom stranke. Samo je ponavljao: “Nisam pristalica vođenja izbora nakon izbora”.
Na izbornom Saboru stranke, Plenkovićev savjet Jadranki Kosor, u trenutku kad je otpala već u prvom krugu, bio je da se uključi, podrži nekoga u drugom krugu i dobije nešto zauzvrat. Ona je odgovorila da neće, da ide doma, a njezin tim neka radi što god hoće.
Plenković ima dojam, koji toga dana ponavlja i sebi i drugima, da bi on bio izabran za zamjenika da je barem imao priliku obratiti se stranačkom saboru jednim govorom. Da bi se “Lisinski” oduševio, samo da ga je poslušao kako govori.
......
- To je dio njegovog karaktera. Misli da može, samo ako dobije pravu priliku. Ne zna da nitko ne glasa po tome kako im se svidio govor, nego po šalabahteru - komentirao je puno kasnije netko iz HDZ-a.
-S vremenom su, kako je tvrda kohabitacija odmicala, predsjednik Vlade i predsjednik Republike razvili takav odnos da se činilo da će se prije pomiriti Ukrajinci i Rusi, ili Palestinci i Židovi, nego Milanović i Plenković.
Ali, bilo je ljudi koji su ih pokušavali pomiriti. Barem dvoje sugovornika u ovoj knjizi kaže da ih je pokušalo spojiti i potaknuti da izgrade kakav-takav radni odnos.
Jedan ima dojam da je Plenković bio taj koji je manje zainteresiran za to.
A drugi ima dojam da kod obojice zapravo nema stvarne volje da stave svoje nesporazume u drugi plan i da surađuju u interesu države i institucija.
I loša komunikacija je nekakva komunikacija. Ali u tvrdoj kohabitaciji uglavnom nije bilo nikakve osobne komunikacije. Možda neizrečena, ali zapravo emitirana poruka obojice, kao odgovor na glasove razuma koji su im govorili da bi bilo dobro da počnu bolje komunicirati i surađivati, može se sročiti ovako: ako ja i prihvatim, druga strana neće.
Možda je tako i zbog toga što, čak i kad se svi nesporazumi i svađe maknu na stranu, ostaje dojam da i Milanović za sebe misli da je najpametniji čovjek na svijetu, a i Plenković za sebe misli da je najpametniji čovjek na svijetu.
U razmišljanju o onom drugom, Milanović misli da je Plenković štreber bez ijedne originalne misli, lažnjak koji je pola svojih uspjeha odglumio. Plenković, pak, misli o Milanoviću da je bio i ostao konfliktan neradnik koji “hvata krivine”, i koji zloupotrebljava instituciju predsjednika Republike Hrvatske kako bi se nametnuo kao vođa oporbe s ciljem rušenja njega, Plenkovića, s vlasti.
- Ako ti misliš da si najpametniji čovjek u Hrvatskoj, i postaneš premijer, a nakon toga i Predsjednik, tko će te razuvjeriti da nije tako? Milanović nalazi pokriće za svoju pamet u činjenici da je jedini čovjek u povijesti ove države koji može reći da je na izborima osvajao obje najvažnije dužnosti, i premijera i predsjednika Republike. Ne ulazim sad u genezu toga kako je to postigao, ali to je rezultat nakon kojeg on može reći: ‘ajde da vidim tko je to još uspio učiniti, osim mene. Plenković na isti način nalazi pokriće za svoju pamet u činjenici da je on najdugovječniji hrvatski premijer. Dakle, njih dvojica nisu tek obični vrlo samouvjereni ljudi, nego vrlo samouvjereni ljudi koji imaju empirijsko pokriće za tu samouvjerenost. Obojica su postigla nešto što nitko u Hrvatskoj nikad postigao nije. Ili barem tako misle - komentira jedan poznavatelj života i karijera obojice.
No, Plenković ipak ima specifičan problem. Predsjednici HDZ-a, za razliku od onih koji su bili predsjednici SDP-a, nemaju nužno lijepu sudbinu nakon odlaska s dužnosti. To je ono što neki u svojim komentarima u ovoj knjizi nazivaju “regocidom, koji je u HDZ-u norma”, i o čemu drugi govore kad kažu da je Plenkoviću najbitnije da pri odlasku s mjesta predsjednika HDZ-a, i predsjednika dviju-triju HDZ-ovih vlada, dobije “apoteozu”. Taj specifičan problem je Plenkovića činio još osjetljivijim na otvorene pokušaje Milanovića da ga sruši.
- Ako si bio dobar rimski car, onda su ti izglasali apoteozu. Ako nisi bio dobar, onda su te bacili u Tibar - komentira sugovornik, koji smatra da će za Plenkovića u HDZ-u biti proglašena “apoteoza” samo ako osvoji i treći mandat, nakon čega može otići i na neku međunarodnu dužnost, možda u Bruxelles. Ondje gdje su ga glasine uporno smještale od prvog dana njegova povratka iz Bruxellesa u Zagreb.
U razmišljanju o onom drugom, Milanović misli da je Plenković štreber bez ijedne originalne misli, lažnjak koji je pola svojih uspjeha odglumio. Plenković, pak, misli o Milanoviću da je bio i ostao konfliktan neradnik koji “hvata krivine”, i koji zloupotrebljava instituciju predsjednika
Tekstovi su preneseni iz knjige “Neprijatelji iz čista mira”, paralelne biografije Milanovića i Plenkovića, koja se u izdanju Večernjeg lista nalazi u prodaji na kioscima Tiska