Opasno je kad se politika upušta u ocjenu uređivačke politike i slobode medija

Koji je to sud utvrdio, po kakvoj proceduri i temeljem kojih kriterija očitu antihrvatsku djelatnost?

Što bi Novosti bile bez politika kakve zastupa Domovinski pokret, i što bi DP bio bez uređivačke politike kakvu njeguje medij srpske nacionalne manjine? Naizgled opaki suparnici sve svoje uspjehe mogu zahvaliti jedni drugima. Oni su si izvori na kojima napajaju sebe i svoje simpatizere. Pritom i jedni i drugi znaju pretjerivati radi pojačavanja dojma i uvjerenja. I sve to je legitimno. U demokraciji postoji niz načina kako se i jedne i druge može korigirati i svatko može doći pred svoj sud. Za politike to je sud birača, kojem prethodi niz rasprava pred sudom javnosti koji se vodi kroz medije. I uređivačka politika i slobode medija imaju svoje granice te su podložne etičkom, javnom i političkom sudu, a na koncu i pravosudnom kroz kaznenu i odgovornost za štetu. I to je društveni okvir u kojem se treba odvijati nadmetanje suprotstavljenih mišljenja. Pri tome svi trebaju biti svjesni što su političke, a što medijske slobode, te ustavna i zakonska prava nacionalnih manjina.

Legitimno je što DP u svome izbornom programu sadrži stavku o “reviziji sredstava koja se dodjeljuju tjedniku Novosti, a i nekim drugim portalima i tiskovinama, zbog očite antihrvatske djelatnosti koju razvijaju godinama”. Ali, drugo je pitanje, ne samo provedivosti već i činjeničnih postavki na kojima se to temelji. Koji je to sud utvrdio, po kakvoj proceduri i temeljem kojih kriterija očitu antihrvatsku djelatnost? Pitamo se kako i sami ne bismo došli pod udar toga suda. Svi mediji u kritikama javnih politika i pretjeruju, koristeći se informacijama koje mogu biti i uvredljive, šokantne ili uznemirujuće, a što je prema standardima slobode medija koji zagovara Europski sud za ljudska prava dopustivo i pretežući interes u raspravama o politički važnim pitanjima. I Novosti uživaju te slobode kao svaki drugi medij, desni kad napada lijeve, i obrnuto. Novosti su izgradile stil, osobito na svojim naslovnicima i u opremi priloga, u kojem se koriste baš takvim rubnim provokativnim izražajnim sredstvima s ciljem da privuku pozornost javnosti. Što se osobito u njihovu slučaju može pravdati baš time što se kao manjina moraju služiti takvim sredstvima kako bi skrenuli pozornost javnosti na probleme koji tište manjinu. I to rade često vrlo uspješno. Nekad i prijeđu granicu, s tim da to nerijetko ovisi o očima promatrača. Tako je famozni uradak “Lijepa naša haubico” svojedobno izazvao burne reakcije pa i osudu Vijeća časti HND-a. Uz Veroniku Rešković i potpisani autor ovog osvrta bio je protiv obrazloživši u izdvojenom mišljenju da je to, neuvredljivo po himnu, bila kritika militarizacije društva zbog vojne parade u povodu proslave Oluje, slagali se mi s tim ili ne. DP je tada i tu odluku Vijeća časti HND-a mogao istaknuti kao dokaz protuhrvatske aktivnosti Novosti. Ali, DORH je potom odbacio kaznenu prijavu zbog te satire. Opasno je kad se politika upušta u ocjenu uređivačke politike i slobode medija, i onda još i poseže za batinom, i to prvo nad “najslabijim”. Novosti svoj utjecaj mogu zahvaliti baš pažnji koju im ovakvim zahtjevima daju oni koji na tome grade svoju političku karijeru. Jedno je urediti sustav financiranja medija, a drugo je kažnjavati medije jer nam se ne sviđa njihova uređivačka politika.