Jug Đorđević: Amerika mi je bila škola zrelosti
Drag mi je taj izraz queer, nekako je prkosan, a prkos je za kazalište uvijek dobar, kaže srpski redatelj
Iznimno hvaljen mladi redatelj Jug Đorđević uspješno je u HNK Split postavio dramu “Mačka na vrućem limenom krovu” po poznatom djelu Tennesseeja Williamsa. Porazgovarali smo nekoliko dana nakon premijere koja je bila njegov redateljski debi u Hrvatskoj, kad su se dojmovi slegnuli.
Rodom ste iz Vranja, volite reći da ste Jug s juga Srbije. Odakle uopće ljubav prema kazalištu, ima li tu nečega genetskog?
Radmila Kocevska “kriva” je za moju ljubav prema kazalištu. Za one koji ne znaju, u pitanju je moja majka, glumica pozorišta “Bora Stanković” iz Vranja. Zbog svojih obveza koje je imala u kazalištu često mi je zabranjivala da budem dio nekih predstava i valjda je iz te zabrane izrasla neka neutaživa želja za teatrom, koja me drži i danas.
Zašto ste odlučili studirati režiju, kakva su vam iskustva iz SAD-a, u kojem ste se obrazovali?
Od malih nogu radio sam kazališne predstave u dvorištu naše obiteljske kuće, tako da sam rano odlučio da će režija biti ono čime se želim baviti u životu. Iskustvo iz SAD-a u svakom je smislu bilo prekretnica u mom životu. Upoznao sam sebe u nekim situacijama u kojima se do tada nisam nalazio i mislim da mi je to bila škola zrelosti koja mi je kasnije mnogo pomogla u režiji.
Kako je bilo studirati na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, jeste li imali problema s izričajem budući da dolazite s juga Srbije, gdje se ipak specifično govori?
Moram priznati da sam prvi put dobio pitanje koje se tiče vranjanskog akcenta pa sam uzeo malo vremena da razmislim. Nisam imao nikakvih problema u sporazumijevanju s kolegama. Vranjanski je dijalekt prebogat i predivan, kada odem u Vranje, potrudim se da zabilježim što više audiomaterijala tog dijalekta u razgovoru sa svojim bakama, tome se uvijek radujem.
Svjedoci smo priča o zlostavljanju (seksualnom uznemiravanju) na ADU u Zagrebu. Kakva je situacija na fakultetu u Beogradu?
Mislim da je ovo tema za koju nam je potreban poseban intervju, bojim se da ne učinimo nepravdu svim žrtvama baveći se ovom temom usputno. Ali, raduje me sve veća svijest i reagiranje društva na sustavne anomalije u obliku seksualnog uznemiravanja u akademskim krugovima.
Mladi ste, a već ste osvojili niz respektabilnih nagrada, među kojima i najrecentniju – nagradu Sterijina po
zorja 2023. za najbolju predstavu za “Uspavanku za Aleksiju Rajčić” Đorđa Kostića u izvedbi Narodnog pozorišta u Beogradu. U čemu je recept dobre režije?
Mislim da je tajna u iskrenosti, u iskrenoj komunikaciji koja se ostvaruje prije svega prema materijalu kojim se bavite, kasnije u komunikaciji sa suradničkim timom, a onda i s glumcima koji sve to iznose na scenu. Ako ste iskreni prema materijalu i postavljate prava pitanja, materijal će vam otvoriti puteve kojim ćete lako predvoditi sve koji vas slijede.
Je li vas iznenadila odluka izbornice da se na ovogodišnjim Marulićevim danima u Splitu izvodi upravo ta vaša predstava?
Nimalo me nije iznenadila. Mislim da je prilično logičan postupak da na festivalu koji slavi domaću dramu gostuje pobjednička predstava istog takvog festivala iz susjedstva.
Režirali ste u Čačku, Vranju, Beogradu... Kakva je razlika?
Ogromna razlika je u tome što su mi na probama u Vranju ili Čačku svi glumci na raspolaganju pa je slaganje rasporeda proba prilično lagan posao. Dok je u Beogradu situacija drastično drukčija, najviše zbog velikog broja snimanja. O tome govorimo mi kazališni djelatnici u našim krugovima, ali mislim da se o tome ne govori dovoljno na nekom širem planu. Jer, s jedne strane imate očekivanja produkcije i publike i imate neki rok, a s druge strane nemate sve glumce na probama jer uglavnom snimanju. To vidno utječe na kvalitetu same predstave i procesa.
Jesu li vam brojne nagrade na neki način opterećenje i pritisak za nove projekte?
Trudim se da ih ne doživljavam kao pritisak ili neki teret, više kao neku vremensku odrednicu, da je u tom i tom trenutku neka grupa ljudi ocijenila da je naša predstava ili režija zaslužila da bude izdvojena, tj. nagrađena. Tako me neka priznanja vrate u razdoblje kad sam imao procese koji su za mene i moju karijeru bili važni.
U jednom intervjuu prije dvije godine izjavili ste da se smatrate queer autorom i da i dalje strahujemo misliti da takva kategorija postoji kod nas. Zašto ste vi queer autor i je li se percepcija u međuvremenu promijenila?
Često se ljudi referiraju na taj moj intervju. Ono što sam tada mislio, kada sam to rekao, jest da sam queer u odnosu na to poštujem li neka pravila i ustaljena načela. Tada sam mislio da ih ne poštujem pa sam to izjavio, a sada ne znam ni sam. Svijet se mijenja, sve se mijenja pa valjda i moj doživljaj sebe samoga. Ali drag mi je taj izraz queer, nekako je prkosan, a prkos je za teatar uvijek dobar.
Debitirali ste u Hrvatskoj. U Splitu ste postavili “Mačku na vrućem limenom krovu”. Kako je došlo do suradnje sa šefom splitske Drame Ivanom Plazibatom i teatrom?
Susretali smo se po nekim regionalnim festivalima, tj. mislim da se Ivan raspitao po regiji tko su neki autori koji njega zanimaju. Možda je Plazibat bolja adresa za ovo pitanje. Ja želim vjerovati da je kao direktor drame tražio neke nove autore s kojima ansambl nije do sada imao priliku surađivati.
Kritike su uglavnom pozitivne. Zamjera se jako duljina, dva i pol sata bez stanke. Jeste li zadovoljni urađenim?
Jesam. Imao sam zaista divan proces sa svim ljudima koji su radili na predstavi. Ne mogu komentirati duljinu jer smatram da svaka priča ima svoje trajanje kako bi se ispričala, ovoj je po nama trebalo dva i pol sata, nekoj će trebati kraće, a nekoj vjerojatno dvostruko dulje da se ispriča.
Kako ste birali splitske glumce, kakvi su vam dojmovi?
Negdje sam prije procesa izjavio da se radujem ansamblu HNK Split jer ih bije glas da su odličan ansambl, nakon ovog procesa mogu samo to potvrditi. Imao sam razgovore s velikim brojem članova ansambla, iz tih razgovora prilično se brzo i lako definirala podjela.
Jeste li se “plašili” reakcija splitske publike, poglavito premijerne, koja je strahovito zahtjevna?
O premijernoj publici ne razmišljam tako da ih se plašim, to je grupa ljudi koji su na ovaj ili onaj način poznavatelji, ako ne poznavatelji, onda uživatelji teatra. I tako vjerujem da baš ta publika zna prepoznati dobar, posvećeni teatar, a kada nešto radite iskreno i do kraja, mislim da to publika prepozna, pogotovo ona “stroga”, premijerna.
Pročitala sam da cijenite slovenske redatelje. Što je s hrvatskima, jeste li upoznati s njihovim režijama? Gledate li predstave hrvatskih kazališta?
Da, gledam. Imao sam priliku u Srbiji gledati neke predstave Olivera Frljića koje su bile jako važne za lokalni kontekst i teatar. Kasnije i režije Boruta Šeparovića (Montažstroja) i Matije Ferlina na Bitefu. Često sam u Zagrebu i uvijek se obradujem nekoj novoj predstavi svojih kolegica i kolega iz Hrvatske.
Što više volite raditi, klasike ili suvremene pisce?
Najviše sam do sada, statistički gledano, radio suvremene komade. Ali, volio bih se okušati u klasicima. Još uvijek nisam radio Čehova ni Shakespearea, Ibsena, mislim da su to autori na koje bacam oko u sljedećim postavama.
Jeste li ikad razmišljali o glumi, biste li se voljeli okušati na pozornici?
Nisam, rano sam shvatio da je trema nepremostiva prepreka što se mene tiče.
Mogu li umjetnici mijenjati svijet?
Ne. Vjerojatno mogu potaknuti neki misaoni tijek u pojedincu koji možda može nešto promijeniti, jer pojedinac je dio zajednice, a zajednice čine svijet.
Navodno ste praznovjerni. Je li to vezano za rodno mjesto? Imate li neki ritual uoči premijere?
Vjerojatno se referirate na jedan intervju u kojem sam rekao da se ne volim brijati dok sam u procesu stvaranja predstave. Davno sam prestao vjerovati u to. Nemam nikakve rituale uoči premijere.