Povijest te dodatno potrese kad shvatiš da je sve što znaš priča samo s jedne, zapadne strane
MENI JE OSOBNO BILO JAKO VAŽNO BITI NA SETU S EKIPOM KOJU SU VEĆINSKI ČINILI VIJETNAMCI ILI POTOMCI VIJETNAMACA, ODNOSNO AMERIKANCI, KANAĐANI I AUSTRALCI VIJETNAMSKOG PODRIJETLA. I TO ZATO ŠTO MI JE BILO VAŽNO ČUTI I SHVATITI NJIHOVE PRIČE TE OSJETITI BOL I TRAUMU KOJU I DALJE NOSE
UAmerici ga zovu Vijetnamski rat; u Vijetnamu ga zovu Američki rat, riječi su to kojima počinje nova serija “Simpatizer”, a koja na posve drukčiji način priča priču o ratu koji je, bez obzira na njegov naziv, više od 20 godina bjesnio između Sjevernog Vijetnama predvođenog komunistima i Južnog Vijetnama, koji je imao podršku Amerike. O ovom tragičnom razdoblju u povijesti “Simpatizer” govori iz perspektive mladog komunističkog špijuna u Saigonu, koji nakon pada tog južnovijetnamskog grada odlazi u Ameriku te tamo nastavlja svoju misiju. Sedmodijelna serija premijeru je imala ovog mjeseca na platformi HBO Max, a već je nakon prvih epizoda zaslužila niz pohvala te vrlo visoke ocjene, prvenstveno zbog neobičnog pristupa temi, koji spaja tešku povijesnu priču s elementima crnog humora i specifičnog načina prikazivanja događaja iz osobne perspektive jednog lika. Tim smo povodom ekskluzivno za Obzor razgovarali s glumačkom ekipom i kreatorima serije, koji govore o važnosti prikaza ovog sukoba iz vijetnamske perspektive.
– Tema ove serije sve nas je u ekipi potresla jer je većina nas shvatila koliko je ta priča važna za povijest naših naroda, a time i svakog od nas. Odjednom shvatiš da je to i tvoja povijest s kojom uopće nisi bio upoznat. Ili jesi, ali samo iz jedne, zapadno-američke, odnosno bjelačke perspektive. Tako da je većina nas tek sada u cijelosti spoznala vlastitu prošlost, pri čemu su nas mnoge priče iznenadile. Shvatili smo također i koliko je važno takve povijesne događaje konstantno preispitivati. Meni je osobno bilo jako važno biti na setu s ekipom koju su većinski činili Vijetnamci ili potomci Vijetnamaca, odnosno Amerikanci, Kanađani i Australci vijetnamskog podrijetla. I to zato što mi je bilo važno čuti, ali uistinu čuti i shvatiti njihove priče te osjetiti njihovu bol i traumu koju i dalje nose kao dio svog nacionalnog identiteta. Ja sam ih samo slušala i pružila im potporu jer su to priče koje uistinu moraju ispričati oni koji su ih proživjeli. I to se odnosi na više generacija, od kojih je svaka na svoj način doživjela rat i on je svaku obilježio na drukčiji način. Taj je sukob trajao tako dugo da je zahvatio tri pa i više generacija jedne obitelji. To mi je ui
stinu otvorilo oči – kaže Sandra Oh, poznata kanadska glumica koja se proslavila ponajviše ulogama u seriji “Uvod u anatomiju” i “Ubijanje Eve”. I sama je azijskog podrijetla, njezini su roditelji južnokorejski imigranti pa se, kako ističe, dodatno povezala s ovom temom. Isto vrijedi i za njezina kolegu na setu, 36-godišnjeg Hoa Xuandea, koji glumi glavnog lika u ovoj seriji. Iako je on pak rođeni Australac, roditelji su mu u Sydney stigli upravo iz Vijetnama, tako da se u ovoj seriji izravno bavio i poviješću vlastite obitelji.
– Sliku o Vijetnamcima izgradio sam na temelju onoga što mi je u životu rečeno. Zaključke sam donio na temelju priča koje su mi prenijeli roditelji, a oni su ih čuli, ali i sami proživjeli. Ipak, s obzirom na to da sam odrastao u Australiji, to je bila dominantno zapadnjačka verzija povijesti. Znao sam za rat između Južnog Vijetnama i Sjevernog Vijetnama, znao sam da su Amerikanci bili upleteni, kao i mnoge druge države, znao sam za masovnu evakuaciju na kraju rata… No, kada sam za potrebe ove serije počeo detaljnije proučavati povijesna zbivanja, dublje sam uronio u cijelu priču. Htio sam se uistinu upoznati sa sudbinama ljudi koji su to proživjeli i shvatiti njihovu perspektivu. Tada sam počeo više cijeniti Vijetnamce, kao naciju koja je toliko propatila i koja je na svojim leđima iznijela većinu trauma iz tog rata, a čiji se glasovi do sada uglavnom nisu čuli. Te su me priče uistinu pogodile i pokušao sam im ovom ulogom odati počast. Razmišljao sam o tim ljudima dok sam glumio Kapetana jer su me njihove priče potaknule da bolje razumijem i vlastitu prošlost – kaže Hoa Xuande. Ime njegova lika zapravo uopće nije poznato pa ga svi zovu Kapetanom, a cijela je radnja serije zapravo prikazana iz njegove perspektive uz naglasak na konstantnu unutarnju borbu između onoga tko uistinu jest i tko mora biti. Unutarnja podvojenost jedne osobe i koje su granice do kojih ta dualnost ide, druga je važna tema o kojoj ova serija, naime, progovara, uz pitanje nacionalnog identiteta te činjenice da niti jedna priča u povijesti nije crno-bijela te da svaki sukob ima dvije strane. “Ja sam špijun, spavač, špija, Čovjek s dva lica. Moje je prokletstvo to što vidim obje strane svakog problema”, govori u jednom trenutku Kapetan u seriji, a upravo je tu njegovu podvojenost glumac izvanredno dočarao.
Dualnost je nekako neizbježna kada si tajni agent, odnosno špijun. I moj je lik samo ljudsko biće, no mora svakog dana glumiti, a u isto vrijeme ne privlačiti pozornost kako bi preživio i kako bi spasio ljude do kojih mu je stalo. Očito je da su se u njemu konstantno vodile unutarnje borbe i morao sam se jako potruditi kako bih uistinu shvatio način razmišljanja ljudi poput njega, koji su živjeli u tom vremenu. Također, jako sam puno uočio o tom povijesnom razdoblju, kao i o ideologijama koje su u fokusu ove serije. Čitao priče ljudi koji su preživjeli rat kako bih iz prve ruke osjetio njihove emocije i shvatio njihova razmišljanja. Toga sam se onda pokušao prisjetiti dok sam glumio – govori nam Hoa Xuande, a Sandra Oh ističe koliko je to bio težak zadatak.
– Na setu sam svakodnevno svjedočila kako je Hoa na neki način morao proći isti put kao i njegov lik, morao je postati netko sasvim drugi na svojoj misiji – kaže Oh.
Upravo mu je ona, kaže Hoa Xuande, bila najveća podrška na setu te mu je kao iskusna hollywoodska glumica dala niz savjeta za njegovu prvu veliku ulogu. Oh u seriji glumi Amerikanku koju Kapetan upoznaje po dolasku u Los Angeles te s njom započinje ljubavnu vezu.
– Radnja u Los Angelesu je jako važna, jednako kao i ona u Vijetnamu, jer se jako realistično prikazuje život azijske dijaspore u Americi. Također zanimljivo je vidjeti kako se Kapetan snalazi u potpuno različitim okruženjima pri čemu mu je u svakoj prilici najvažnije preživjeti. No zanimljivo je kako i moj lik, Sofia Mori, također proživljava dualnost i brojna previranja. Ona je lik moderne žene koja predstavlja azijsko-američku kulturu, liberalna je i samosvjesna. No kroz vezu s Kapetanom i ljubavni trokut u kojem se nađe, postaje dio svega onoga protiv čega se bori – patrijarhalnog sustava, rasizma, tradicije… I tu se vide sva njezina unutarnja previranja, kao i propitivanje azijsko-američkih društvenih vrijednosti – kaže Sandra Oh koja se osvrće i na čvrste stavove Sofie Mori, koja je japanskog podrijetla, o azijatima u Americi, koji se konstantno moraju boriti s mnoštvom stereotipa. Upitali smo je stoga je li takva situacija karakteristična i za Hollywood ili se s godinama mijenja nabolje, s obzirom na činjenicu da su filmovi i serije sve više internacionalizirani, odnosno da su sve otvoreniji drugim pričama, kulturama i jezicima, osim engleskog.
– To je veoma kompleksno pitanje. I sama sam na početku karijere željela da me se ponajprije doživljava kao glumicu. I točka. Htjela sam imati jednake prilike i mogućnosti kao i bijeli glumci zbog čega jedan dio mene nije želio da se u bilo kojoj situaciji naglašava moje azijsko podrijetlo. Nisam željela taj dodatak “azijsko-američka” ili “azijsko-kanadska glumica”. Slična je i Sofia koja na samom početku serije, kada se gledatelji tek upoznaju s njenim likom, oštro predstavlja kao Amerikanka koja nema nikakve druge crte identiteta. I točka. No čini mi se da ona, kako serija odmiče, počinje sve više preispitivati što to zapravo znači, što znači biti Amerikanka. I postavlja samoj sebi pitanje koliko je zapravo sebe izgubila orijentirajući svoj identitet samo na Ameriku i ne prihvaćajući u potpunosti svoju cjelokupnu povijest i podrijetlo. Ja danas isto tako također smatram da je jednako važno prigrliti svoj američki identitet, kao i bilo koje drugo etničko podrijetlo. To se odnosi prvenstveno na mene, ne mogu tvrditi da je tako u cijelom Hollywoodu, ali mogu reći da sam danas osobno puno zainteresiranija za likove koji su spremni prigrliti svoj cjelokupni identitet, nego biti samo Amerikanci. Po tome smo Sofia Mori i ja slične – kaže Sandra Oh koju je radnja ove serije zaintrigirala još kada je prije nekoliko godina pročitala knjigu na temelju koje je nastala.
”Simpatizer” je, naime, originalno objavljen kao roman 2015. u SAD-u, a godinu dana kasnije je za njega vijetnamsko-američki autor Viet Thanh Nguyen primio Pulitzerovu nagradu, pri čemu je naglasak stavljen na drukčiji način pripovijedanja priče o ratu koji je u razdoblju od 1955. do 1975. godine uzeo milijune života. Knjiga ne navija ni za jednu stranu, ali veoma emotivno iznosi obje priče te naglašava kompleksnost društvene situacije u Vijetnamu kroz povijest. Upravo je zato na seriji radio i sam autor knjige koje je svojim savjetima pomogao napraviti što vjerniju ekranizaciju.
Radnja, s mnoštvom vremenskih skokova, počinje u zimu 1975. godine u Saigonu. Gledatelji se odmah upoznaju s likom Kapetana koji konstantno balansira između odanosti komunistima te suradnje i CIA-om. Iako se nada da će nakon pobjede Sjevernog Vijetnama moći ostati u Saigonu i konačno otkriti svoj pravi identitet, njegov je zadatak ipak otići u SAD s izbjeglim visokim dužnosnicima iz Južnog Vijetnama te tamo nastaviti prikupljati informacije. Ipak, u središnju radnje nisu toliko politička zbivanja, koliko unutarnje borbe jednog lika. Ova je serija tako u isto vrijeme napeti špijunski triler, međukulturna satira koja sagledava posljedice i nasljeđe Vijetnamskog rata, ali i osobna priča jednog lika. Upravo je to bilo ključno naglasiti, govori nam jedan od kreatora serije, Park Chan-wook poznati južnokorejski filmski redatelj, scenarist, producent i bivši filmski kritičar.
– Na ovaj me projekt privukla upravo tema dualnosti te pitanje dvostrukog identiteta. Jer je ovo suštinski priča o identitetu, više nego o ratu. U seriji je jako dobro prikazano kako jedna individua može imati dva uma. Glavni lik u ovoj priči zapravo cijelo vrijeme želi biti netko drugi, odnosno želi biti pravi on, a okolnosti ga tjeraju na suprotno, te ga u njegovoj dubini s vremenom počinju privlačiti oba svijeta. No zapravo je prisiljen većinu vremena biti ono što nije, stavlja svakodnevno masku, koja s vremenom postaje njegov pravi identitet. Radnju u ovoj seriji pokreće ta dualnost, od tragičnih događaja do komičnih elemenata – kaže redatelj Park Chan-wook.
Humor je, veoma neobično, važan element u ovoj ratnoj seriji te iako nit u jednom trenutku nije pretjeran, u nekim trenucima veoma slikovito dočarava apsurdnost i besmisao ratovanja. To dodatno naglašava i činjenica što je cijela priča ispričana iz perspektive glavnog lika, koji zapravo sve ono što mu se događa prepričava retrospektivno, dok sjedi u vijetnamskom zatvoru, iako gledatelji zapravo nemaju ideju kako je tamo na kraju završio. On svoju priču priča s brojnim vremenskim skokovima i digresijama, no unatoč tome je, naglašava Park Chan-wook, zadržana povijesna autentičnost. Kao što je već naglašeno, većina ostalih glumaca su Vijetnamci, ili imaju vijetnamsko podrijetlo, a mnogi od njih uopće ne rade inače u glumačkoj industriji.
– Iako je serija prikazana iz perspektive glavnog lika pa su scene često umjetnički stilizirane, a neki su trenuci jako naglašeni, temelj nam je povijesna, politička, jezična i kulturna točnost. No držali smo se onoga da je važno prikazati unutarnje stanje osobe pa su nam jednako važne povijesno točne scene, kao i njegov doživljaj njih. Osobno sam jako znatiželjan kako će seriju prihvatiti oni koji se još uvijek sjećaju tog ratnog razdoblja, bez obzira na to je li riječ o Amerikancima ili Vijetnamcima. Zanima me hoće li oni seriju smatrati vjerodostojnom, no mogu reći da smo mi svakako dali sve od sebe kako bismo događaje portretirali povijesno točno. Angažirali smo brojne stručnjake i konzultante za povijesna zbivanja u tom periodu, ali i za jezik, kulturu, običaje… Bili su angažirani tijekom cijelog procesa, od pisanja scenarija do priprema, snimanja, montaže, specijalnih efekata… Trudili smo se da čak reklame i plakati budu autentični iz tog vremena te smo naknadno u Saigon “dodavali” zgrade kojih danas više nema, a 70-ih su bili važni za vizuru grada. Također, bilo nam je jako važno da serija prigrli i vijetnamski jezik, sa svim dijalektima, a ne samo da se koristi engleski – kaže redatelj uz kojeg su na režiji radili i poznati engleski filmski redatelj Marc Munden te Brazilac Fernando Meirelles.
Uscenariste se ubraja Don McKellar, a među producentima se pak ističe Robert Downey Jr., slavni glumac koji je tek nedavno dobio svog prvog Oscara za ulogu u filmu Oppenheimer. Pa iako je zadnjih godina uglavnom bio orijentiran na filmsku industriju, nakon dugo vremena odlučio se posvetiti i jednoj seriji pa se tako u ovoj pojavljuje i kao glumac, a nastupa u čak - četiri različite uloge. Zbog čega su se odlučili za ovako neobičan pristup pri čemu je jedan i još toliko poznat glumac i agent CIA-e, i fakultetski profesor, i visokopozicionirani američki političar i ekscentrični Hollywoodski redatelj, objašnjava nam Park Chan-wook.
– Odlučio sam da Robert Downey Jr. glumi četiri lika koji predstavljaju američki imperijalizam, i to u jednom tijelu s četiri različita lica. Zato sam htio da jedan glumac utjelovi četiri različita lika, kako bi i publika shvatila da su to četiri različita lica Amerike – kaže. I uistinu, poznati glumac izgleda gotovo neprepoznatljivo u svakoj od uloga, no u svakom je trenutku jasno da je to on. Pritom u svakoj od uloga snažno utječe na život Vijetnamca, baš kao što je Amerika bila umiješana u događanja u ratu koji je obilježio sudbinu Vijetnama.
Rat u Vijetnamu odnosi se na više generacija od kojih je svaku obilježio na svoj način
London, Pariz, Milano, Hamburg, München, ali i Zagreb, Split, Rijeka: europski gradovi u kojima su posljednjih godina “eksplodirale” najamnine. Ali ne i u europskoj metropoli Beču, koji je još prije stotinjak godina krenuo posve drugim putem. Putem društveno priuštivog stanovanja, poznatog kao “bečki model” gradske i socijalne stanogradnje, koji je postao uzor u svijetu. Ako je tako, a jest, otvara se pitanje zašto onda drugi europski gradovi znatno češće ne slijede taj “bečki model” i nisu iskoristili tu dobru praksu grada Beča? Prije svega zato što je stanovanje osnovna ljudska potreba, koja bi svima morala biti lako dostupna. Ali i zbog dolaska u gradove sve više ljudi sa sela i manjih sredina u zemlji te doseljenika, uglavnom migranata s Istoka, u potrazi za poslom. Zagreb, za razliku od Beča, nema socijalnu stanogradnju za veliki broj građana. A od Beča bi mogao mnogo toga naučiti. Među ostalim i to da uz stanovanje po povoljnim uvjetima, izgradnja i održavanje socijalnih stanova otvara nova radna mjesta i potiče lokalnu građevinsku industriju. Ako Zagreb ne treba učitelje nego samo prijatelje i nastavi li kao i dosad, postoji mogućnost da se dogodi ono što se događa u Londonu, Parizu, Münchenu i sl., da si većina građana ne može priuštiti krov nad glavom. Druga je velika opasnost koncentracija vlasništva nad nekretninama, čije cijene, kao i cijene najma u privatnom vlasništvu vrtoglavo rastu. Cijene nekretnina u većim hrvatskim gradovima otišle su u nebesa, pa je do stana iznimno teško doći. Problem već imaju i oni “dobro financijski potkovani” s “dubljim džepom”. Slična je, ali ipak nešto bolja situacija u privatnom najmu u Beču. Privatni stanovi koji se iznajmljuju ili prodaju na bečkom tržištu nekretnina dvostruko su skuplji od onih u javnom vlasništvu, tj. u vlasništvu lokalne zajednice. U Hrvatskoj je još uvriježeno mišljenje da nam vlasništvo nad nekretninom jamči sigurnu budućnost. Međutim, stambena politika sa stoljetnom tradicijom grada Beča pokazala je i dokazala da vlasništvo nad nekretninom nije nužno za našu sreću i sigurnost pod stare dane. Zašto se onda ne ugledamo na naš vječni uzor Beč i počnemo detaljnije proučavati “bečki model” društveno priuštive stanogradnje, koja je preduvjet zdravog društva? Tim više što je, kako je rekao bečki gradonačelnik, socijaldemokrat Michael Ludwig, još 2013. godine 30 gradova Europske unije (među njima vjerojatno i Zagreb, op. a.) potpisalo Agendu kojom se daje obećanje da će raditi na modelu subvencioniranih stanova kako bi mladi ljudi i mlade obitelji dobile priliku doći do stana. “Bilo je dosta političkih rasprava o tome, različiti se interesi tu upliću, ali mi nastavljamo raditi na ovom modelu”, napomenuo je Ludwig, koji je bio i ostao protivnik privatizacije i oduzimanja stambenih jedinica od općine. Naglasio je kako je stambeno pitanje “jedno od osnovnih ljudskih prava” i da ga se stoga “ne može ostaviti slobodnom tržištu” na rješavanje. Podaci pokazuju da čak 80 posto stanovništva Beča ima pristup subvencioniranim stanovima, da velika većina ima korist od gradske stambene politike te da je zbog toga velik broj ljudi, bez obzira na politička i druga opredjeljenja, odobrava. Evo kako izgleda “bečki model” i što je on donio Beču. Bečki model socijalne stanogradnje namijenjen je ne samo socijalno ugroženim kategorijama nego i srednjem i visokom sloju stanovništva. To je mjesto gdje u istoj ulici ili bloku zgrada žive radnici, kuharice i čistači uz medicinske sestre, liječnike i nastavnike. Društveni miks: obitelji sa srednjim i nižim primanjima žive u istim zgradama. Obilježava ga jednakost sviju i uspješna integracija. Zbog toga u socijalnim stanovima ili stanovima koje uz subvencije grade poduzeća koja promiču javni interes živi ukupno 60 posto građana dvomilijunskog Beča, iz svih slojeva.
Za razliku od velikog broja europskih gradova i metropola. Među njima je i Zagreb, u kojem tek 2,5 posto stanovnika živi u gradskim stanovima, što je u usporedbi s Bečom više nego nedovoljno. Zašto je to tako? Jesu li za to krivi zagrebački “gradski oci” koji nisu poput onih u Beču zainteresirani za gradnju novih stanova za javni socijalni najam ili možda Zagrepčani, kojima se diže kosa na glavi kada čuju frazu “socijalni ili društveni stan”, koja ih podsjeća na socijalizam i jeftino građene društvene stanove za siromašne i problematične. Stoga nije nikakvo čudo da je mnoštvo stanara u društvenim stanovima 1980-ih godina u Hrvatskoj jedva dočekalo priliku da prijeđu u vlasničku kategoriju. Taj ožiljak prošlosti Bečani ne nose i Beč s time nema problema jer je socijalno osviješten grad. Socijalni stanovi za njih nisu stigma nego su jednostavno određena norma. To pokazuje i dokazuje i iznenađujuće visoko postavljen cenzus odnosno gornja granica godišnjih primanja onih koji imaju pravo na ovakve stanove. Maksimalni dohodak za samca koji podnese zahtjev za socijalan stan iznosi 57.600 eura godišnje. Za dvočlano domaćinstvo taj cenzus iznosi 85.830 eura godišnje itd. Ono što je pritom jedinstvena značajka bečkog modela socijalnog stanovanja jest da najmoprimci potpisivanjem ugovora ostvaruju pravo stanovanja na neodređeno vrijeme bez ulaganja vlastitih sredstava, a prilikom useljenja nije čak potrebno ostaviti ni depozit. Osim toga, ako se najmoprimcu nakon nekog vremena stanovanja prihod poveća, ne mora van iz stana, bez obzira na to koliko kasnije zarađuje. To je ujedno i razlog više zašto u subvencioniranim stanovima živi i znatan broj stanovnika srednjeg i višeg sloja, a ne samo siromasi. Osim toga, uz cjenovnu pristupačnost, ekološki prihvatljivim metodama gradnje stvara se također zdrava i privlačna životna sredina.