Piše Ivana Jakelić

Jessica, brazilska djevojčica velikih smeđih očiju i kovrčave kose koja joj strši uvis oko cijele glave namješta se pred kamerama. Dobiva uputu od redateljice Jamillah van der Hulst i njezine ekipe kamo da gleda. I kada je sve spremno za početak snimanja, redateljica je pita:

– Zašto voliš i igraš nogomet?

Dok se Jessica sprema odgovoriti na to pitanje, začuje se pucnjava.

– Vani se puca! Puca se! Prekinite snimanje! – čuje se nečiji panični glas.

I dok odrasli u toj prostoriji, sudeći prema boji glasa, paničare, izraz Jessicina lica jedva da se promijenio. Kamera joj zumira lice dok se nehajno okrenula prema prozoru da vidi što se događa. Ona je i dalje spremna za razgovor. Jer pucnjava je, nažalost, njezina svakodnevica. Ona živi u jednoj od favela Rio de Janeira i do trenutka kada je upoznala Driku, koja ju je uvela u ženski brazilski nogometni tim djece s ulice, na ulici ili u ruševnim zgradama živjela je godinama. Jednu od tih zgrada, iz koje viri željezo, koja nema prozora, tek tu i tamo neka vrata koja su zaključana katancem, pokazala je i ekipi Jamillah van der Hulst koja je snimala dokumentarni film “I am somebody”.

– Nije tu bilo tako loše. Kada nemaš gdje biti, ovo je bolje od ulice. Sada tu živi netko drugi – govori Jessica dok filmsku ekipu vodi kroz prostor u kojem je ne tako davno živjela.

Spomenuti film prikazan je na nedavnom ZagrebDoxu i fantastična je priča na više razina. Jer glavni junaci filma deprivirana su djeca koja žive na ulici ili dolaze iz presiromašnih obitelji, a Van den Hulst je kroz priču o toj djeci i nogometu ispričala priču o tome kako male stvari ponekad mogu promijeniti život mnogima. U konkretnom slučaju, ta mala stvar, koja možda i nije tako mala je – nogomet, za koji je filozof i politolog Žarko Puhovski nedavno kazao da mu tepaju da je najvažnija sporedna stvar na svijetu iako je zapravo najsporednija važna stvar na svijetu. Van den Hulst je snimila film koji se bavi pripremama timova djece s ulice za Svjetsko nogometno prvenstvu ulične djece u Kataru.

To je prvenstvo, kao i pravi SP, održano 2022., a o koliko se tu različitim svjetovima radi, možda najbolje govori jedna scena iz filma koji je pratio pripreme i igranje na turniru ženskih timova Palestine i Brazila te muškog tima iz Pakistana. Djevojčice i dječaci, djevojke i mladići iz tih timova, u Katar su došli zahvaljujući raznim nevladinim organizacijama, a kada su se dokopali Katara, ondje im je organizirano druženje s pravim nogometnim zvijezdama. Jedna od tih zvijezda bio je i planetarno popularni David Beckham, koji je od nogometaša postao brend. Beckham tijekom druženja s nogometnim timovima djece s ulice izražava svoje divljenje prema njima, njihovim uspjesima te priča kako i svoju djecu uči da prije svega budu ljudi i da pomažu drugima. Takvo druženje okončano je, naravno, i fotografiranjem. Među onima koji su se fotografirali s Beckhamom i dvije su male indijske nogometašice. Koje, ispostavit će se tijekom filma, i ne znaju zapravo s kim su se fotografirale.

– Kada sam ih pitao kako je bilo na tom druženju, rekle su mi da im je bilo dobro i da je tamo bio neki poznati engleski nogometaš. Rekle su mi da su se fotografirale s njim, a kada sam ih pitao kako se taj nogometaš zove, one mi nisu znale reći. Tražio sam ih da mi pokažu fotografiju i kada sam vidio tko je njoj, rekao sam im: Pa to nije neki nogometaš, to je Beckham – kroz smijeh govori trener indijskih nogometašica.

– Znamo sada tko je Beckham – kažu one.

Da, znaju sada, a u životu koji su prije dolaska na spomenuto Svjetsko prvenstvo ulične djece živjele teško da su mogle doznati išta o svijetu koji ih okružuje. Jer, iz priča djece koja su sudjelovala na Svjetskom prvenstvu ulične djece čule su se neke strašne stvari. Poput one kako izgleda kada imaš 13 godina, živiš na ulici, žrtva si seksualnog nasilja, nakon toga rodiš dijete. Ili kako izgleda život u presiromašnim pakistanskim selima, gdje se nogomet igra tako da se lopta napravi od raznih ostataka smeća koje se stavi u vrećicu? Čula se i priča mlade Bangladešanke koja je ispričala da je bila godinama zatočena dok nije pobjegla te živjela na ulici dok je nije našla neka nevladina organizacija te je uključila u projekt, koji ju je na koncu doveo do Katara.

– Život mi je bio takav da sam samo željela umrijeti – kazala je ona.

Životom kakvim žive djeca čijim se sudbinama bavi film “I am somebody” diljem svijeta živi između 100 i 150 milijuna djece. Brojka ovisi o tome tko je radio procjenu, pa brojku od 100 milijuna u svom izvješću od prije nekoliko godina spominje UNICEF, dok brojku od 150 milijuna spominju neke druge organizacije koje se bave proučavanjem te problematike, poput organizacije Jugend Eine Welt (Mladež jednog svijeta). No jedni i drugi se slažu da je brojka vjerojatno puno veća jer su takva djeca društvima u kojima žive zapravo – nevidljiva.

Inače, kako u svijetu u kojem živimo sve ima svoj dan, tako i djeca imaju svoj Međunarodni dan djece na ulici, koji pada na 12. travnja, a obilježava se od 2011. Baš taj dan, Reinhard Heisserer, ravnatelj udruge Jugend Eine Welt, iskoristio je kako bi upozorio na djecu koja žive na ulici. Kazao je da takva djeca na ulici uglavnom žive u milijunskim metropolama mnogoljudnih država poput Indije i Nigerije, gdje su izložena gladi, siromaštvu, nasilju, trgovini ljudima, drogi i prostituciji...

– Djeca koja žive na ulici ostavljena su samima sebi. Borba za preživljavanje i za mjesto

za prespavati teška je. Bez pomoći neće izići iz toga začaranog kruga. Ta djeca preživljavaju svakodnevno na ulicama, tržnicama, autobusnim postajama, u trgovačkim centrima, na križanjima ili smetlištima velegradova s povremenim poslovima i sitnim kriminalom. Svakodnevno su izložena bezbrojnim opasnostima i lišena perspektive budućnosti – kazao je Heisserer.

Organizacije koje se bave tom problematikom pojašnjavaju da nisu nužno sva djeca koja žive na ulici beskućnici. Recimo, jedna nevladina organizacija iz Velike Britanije je 2018. objavila istraživanje iz kojeg je proizašlo da je te godine 9500 djece u Velikoj Britaniji Božić dočekalo u nekoj vrsti skloništa, hostela ili privremenog smještaja u kojima su s obiteljima bili smješteni u jednoj sobi, dok su kupaonice i kuhinje dijelili s drugim korisnicima. Drugim riječima, život na ulici nije rezerviran samo za jako siromašne zemlje ili tzv. zemlje trećeg svijeta, zemlje s problematičnom ekonomskom i sigurnosnom situacijom, već toga ima i na tzv. bogatom zapadu. Koji je sve manje bogat, a sve više socijalno raslojen, što rezultira gubitkom poslova i domova pa posljedično i rastom beskućničke populacije svih dobi. Što se tiče samog pojma djeca s ulice, UNICEF navodi da su to sva ona djeca koja žive i rade na ulici, bilo da sama tako žive ili da tako žive sa svojim obiteljima. Čak postoji i pojam koji to opisuje – “streetisam”, a koriste ga sociolozi koji se bave tom problematikom. Po njima taj pojam označava djecu koja žive ili borave na ulici, a svako dijete na toj ulici se našlo iz nekog svog razloga – zbog siromaštva, raseljavanja uzrokovanog prirodnim katastrofama ili ratovima, raspadima obitelji... Istraživanja pokazuju da je siromaštvo ipak najvažniji razlog zbog kojeg djeca završe na ulici, nakon čega slijedi roditeljsko zlostavljanje ili nasilje kojem su izloženi bilo u obitelji, bilo u zajednicama u kojima žive.

Zajedničko svima njima je da su premali i premladi za tako teške sudbine, da im status zakonski nije reguliran te da im malo tko strukturirano pomaže. Drugim riječima, pomoć takvoj djeci uglavnom dolazi iz nevladinog sektora, dok države taj problem ne prepoznaju. Recimo, na Tajlandu se takva djeca često eksploatiraju u seksualnoj industriji, u Indiji i Nepalu te mnogim zemljama Afrike koriste se počesto kao robovska radna snaga, a u nekim društvima na cesti završe i djeca koja su teško bolesna te za koje se obitelji ne žele ili ne mogu brinuti. U zemljama Južne Amerike djecu s ulice regrutiraju narkokarteli pa ti mali i mladi ljudi često postaju brutalne ubojice s povećim popisom oduzetih života prije nego što napune 18. Ako ih dožive. Što se tiče Europe, tu se djeca ulice često regrutiraju kako bi bili dijelovi kriminalnih organizacija koje se organizirano bave imovinskim deliktima ili prosjačenjem. U rjeđim slučajevima koriste se i kao seksualno roblje, a kada policija i razotkrije takve pedofilske lance, javnost rijetko kada dozna kako se pomoglo njihovim žrtvama jer je i sustav pomoći uglavnom prepušten više nevladinom sektoru i raznim dobrotvornim organizacijama, nego što se društva i države s tim problemom institucionalno bave.

Život mladih i djece u modernim vremenima postaje sve teži pa istraživanja pokazuju da su sve depresivniji, anksiozniji, skloniji nasilju... UNICEF stalno upozorava da današnja djeca i mladi imaju i sve više problema s mentalnim zdravljem, no dojam je da njihova upozorenja nitko ne sluša. Kao što na plodno tlo ne padaju ni izvješća bilo UNICEF-a ili UN-a o onom što se događa u Sudanu, Eritreji, Gazi, Mjanmaru, Ukrajini... U svim tim zemljama traju ratovi slabijeg ili jačeg intenziteta i u njima su najveće žrtve djeca. U Gazi je od lanjskog listopadskog grozomornog napada Hamasa na Izrael, pa zatim ništa manje grozomornog izraelskog odgovora na Hamasovo divljaštvo koje traje evo već pola godine, prema podacima međunarodnih organizacija, samo u tri tjedna poginulo više djece nego 2019. u cijelom svijetu. Taj kravi sukob do sada je ugasio živote gotovo 15.000 djece, a kada i ako taj rat nekada završi, tisuće njih će vjerojatno biti prepušteni sami sebi i životu na ulici. Situacija u Sudanu još je gora jer zadnji podaci UNICEF-a kažu da u toj zemlji 14 milijuna djece treba humanitarnu pomoć u hrani, vodi i skloništu. To je inače zemlja koja ima najveću stopu dječje pothranjenosti u svijetu jer je takve djece u Sudanu oko 3,5 milijuna, a predviđa se da će ih ove godine u takvom stanju biti još najmanje 700.000. Strašne su to brojke o kojima oni koji odlučuju ne vode računa. A zašto i bi, kada su u svijetu u kojem živimo djeca nebitna. Barem dok dovoljno ne odrastu da i sama mogu biti topovsko meso u nekom ratu, koji djeca ne pokreću, no uvijek su u njima najveće žrtve.