Jedino čemu se mogu radovati vezano za nove hrvatske borbene avione slabašna je nada da nikada neće biti korišteni u ratu

Joaquin Phoenix je primajući Oscara 2020. godine održao vrlo emotivan govor odlučivši biti glas onih koje se ne čuje. ”Govorimo o borbi protiv uvjerenja da jedna nacija, jedan narod, jedna rasa, jedan spol, jedna vrsta ima pravo dominirati, koristiti i kontrolirati drugu bez posljedica”, rekao je u uvodu pa nastavio:

”Mnogi od nas krivi su za egocentričan pogled na svijet i vjerujemo da smo centar svemira. Ulazimo u prirodni svijet i pljačkamo njegove resurse. Osjećamo se ovlaštenima da umjetno oplodimo kravu i ukrademo joj bebu, iako su njezini krici tuge neosporni. Zatim uzimamo njezino mlijeko, koje je namijenjeno njezinu teletu, i ulijevamo ga u svoju kavu i svoje žitarice.”

Moglo se olako ignorirati Phoenixovu tužaljku kao još jedno pomodno hollywoodsko prenemaganje. Međutim, način na koji su te riječi bile izgovorene natjerao me je na razmišljanje. Glumac je bio vidno potresen, na rubu suza, iz njegovih je riječi zračila duboka bol, tuga i tjeskoba.

Govor je sadržavao i vrlo strogu samokritiku: “Cijelog života bio sam nitkov, bio sam sebičan. Ponekad sam bio okrutan, teško sam surađivao, i zahvalan sam što su mi mnogi od vas u ovoj dvorani pružili drugu priliku. Mislim da dajemo najbolje od sebe kada podržavamo jedni druge. Ne kada jedni druge poništavamo zbog naših prošlih pogrešaka, nego kada si pomažemo u rastu. Kada se međusobno educiramo; kada se međusobno vodimo prema iskupljenju”, rekao je Phoenix.

Phoenix je još rekao i ovo: “Bojimo se ideje osobne promjene, jer mislimo da moramo nešto žrtvovati, nečega se odreći. Ali ljudska bića u svojoj najboljoj verziji tako su kreativna i inventivna da možemo stvoriti, razviti i implementirati sustave promjena koji su korisni za sve životinje koje osjećaju i za cijeli okoliš.”

Iako je riječ o vrhunskom umjetniku koji može savršeno uvjerljivo odglumiti svaku, pa i najekstremniju ljudsku emociju ili psihološko stanje, za što je uostalom te večeri i bio nagrađen, nisam posumnjao u njegovu iskrenost. Bio sam uznemiren i potresen. Doduše, ne toliko da istog časa postanem vegetarijanac ili nešto još radikalnije i da ubuduće iz svakog zalogaja mesa i svake šalice mlijeka čujem mukanje očajne krave.

Zapitao sam se nešto drugo: je li možda ovaj čovjek pionir na jednom području ljudske svjesnosti, savjesti, za koje smo većina nas još uvijek slijepi? Pitao sam se jesu li jednako nesretni i neshvaćeni, pa i odbacivani kao duševno bolesni, histerični i nenormalni, bili oni ljudi koji su među prvima tako gledali na robovlasništvo, na rasnu ili spolnu diskriminaciju u vrijeme dok je velikoj većini još uvijek bilo savršeno normalno što se prema mnogim ljudskim bićima postupa kao prema životinjama bez ikakvih prava, ili što žene, primjerice, nemaju pravo glasa ni o čemu, pa ni o vlastitom tijelu, zanimanju, imovini i životu uopće.

Sličnim bolom i tugom kakve je Phoenix te oskarovske večeri iskazao govoreći o odnosu ljudske vrste prema drugim bićima i prirodi natopljen je cijeli roman “Odivljenje” američkog pisca Richarda Powersa, koji je nedavno, u prijevodu Lare Höbling Matković, u Hrvatskoj objavila Fraktura. Tragična je to, na granici znanstvene fantastike u blisku distopijsku budućnost smještena priča o devetogodišnjem dječaku Robinu, kojeg je ekstremno razvijen osjećaj empatije prema svemu živome na Zemlji praktički učinio nesposobnim za život u svijetu koji samog sebe uništava. Dijete je poput spužve upilo, a onda do krajnosti uvećalo senzibiliziranost rano izgubljene majke, žustre aktivistice i odvjetnice udruga za zaštitu prirode i životinja, tjerajući neprestano i svog oca, astrobiologa posvećenog istraživanju mogućnosti i pronalaženju tragova života u svemiru, da preispituje vlastitu životnu etiku i logiku, a isto tako i medicinu koja njegovu sinu postavlja dijagnoze i kao spas nudi uobičajene lijekove.

Postoji u knjizi i lik globalno poznate i utjecajne tinejdžerice, ekološke aktivistice, očito nadahnut Gretom Thunberg, koja dječaku postaje idol i uzor.

Neki su kritičari autoru, s pravom, spočitnuli izostanak dijalektičkog propitivanja “ispravnosti” dječakova stanja i pogleda na svijet, ističući da kratkovidni aktivizam ne čini umjetnost. Htio – ne htio, čitatelj se osjeti zagušeno i bespomoćno pred takvim diskursom, sažetim u rečenici jednog neuroznanstvenika koji ocu dječaka kaže: “Bio bih zabrinut da nije uzrujan, u ovim vremenima.”

Pod utjecajem tek pročitanog “Odivljenja” zasramio sam se svog nepoznavanja prirode kada sam opet u ruke uzeo kosilicu da napravim minikataklizmu u malom svemiru naše bujne livade sa stotinama vrsta travki i biljaka kojima ni imena ne znam, a o kukcima da i ne govorim. No što bi bilo od mene i mog neposrednog okoliša kada bih bio toliko empatičan da osjetim bol i čujem plač svake prerezane travke?

Sve to mora mučiti čovjeka koji razmišlja o ovim našim vremenima. Postoje li razumne granice empatije, čiji razvoj u ljudi neki znanstvenici smatraju najvažnijom i najvrednijom sposobnošću razvijenom u evoluciji naše vrste?

A onda su u ove moje meditacije sletjeli hrvatski Rafalei i vratili mi misli na ratove i razaranja koji bjesne, poput onog čiji su tragovi u ovoj našoj, prema propagandi vlasti tako naprednoj, bogatoj i sretnoj zemlji još uvijek na svakom koraku toliko bolno vidljivi.

Da, vremena su takva da bi bilo nerazumno dovesti u pitanje jačanje Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Ali, upravo takva vremena govore nam da ona temeljna empatija svih ljudskih bića za sva druga ljudska bića nije samo u razvoju zastala, nego je u stanju kržljanja i odumiranja.

Sažalno gledajući i slušajući kako novinari i reporteri HRT-a pokušavaju napumpati osjećaje nacionalnog ponosa i ushićenosti novim avionima, pitao sam se je li nacionalna izdaja željeti samo jedno: da ti skupo plaćeni strojevi za ubijanje nikada ne posluže svrsi za koju su napravljeni? Ako mene pitate, jedino čemu se čovjek oko tih borbenih aviona može radovati jest slabašna nada da nikada neće biti korišteni u ratu.

Nije li smiješno vozikati se na biciklu s osjećajem ekološki-pravedničkog samozadovoljstva ispod neba na kojem te strašne mašine u nekoliko minuta sprže goriva koliko svatko od nas u cijelom životu? Ako već ne suosjećanje s ljudskim žrtvama na svim stranama, možda barem pogled na rat kao na ekološku katastrofu potakne želju za mirom.