Prve Židove žrtve ustaškog režima,

Bilo je rano uskrsno jutro, 13. travnja 1941. godine. Grad je još mirno spavao, a na vrata triju karlovačkih židovskih obitelji netko je uporno kucao. Filip Reiner, David Meisel i Ivo Goldstein otvorili su vrata; pred njima su stajala trojica mladića, valjda jedva punoljetna, odjevena u vojne odore, pomalo zbunjena, ali odlučna u naredbi da ih odvedu na razgovor. Ne sluteći što ih čeka, Filip, David i Ivo odvedeni su iz svojih domova, u koje se više nikada nisu vratili – Ivo i David, a tri mjeseca kasnije i njegov sin Zlatko, deportirani su i iste godine ubijeni u Jadovnu, a Filip je deportiran i nakon dvije godine ubijen u Banjici. Njih su trojica, zahvaljujući udruzi Židovi u Karlovcu i Centru za promicanje tolerancije i očuvanja sjećanja na holokaust iz Zagreba nakon 83 godine dobili svoje kamene spoticanja, odnosno Stolpersteine ispred svojih kuća u Karlovcu. Tena Korkut, praunuka Davida Meisela, zadnjih godina obnavlja sjećanje i odaje počast zajednici koja je iz ljubavi prema svome gradu napravila puno za Karlovac.

S obzirom na datum kada su odvedeni i deportirani, jesu li David Meisel, Filip Reiner i Ivo Goldstein prve žrtve ustaške vlasti u Hrvatskoj?

Da, prvi u Hrvatskoj. Naime, Slavko Kvaternik je u Zagrebu 10. travnja proglasio NDH, a Ante Pavelić je u Zagreb došao tek pet dana nakon toga. Između toga, 13. travnja uhićena su i odvedena tri ugledna karlovačka Židova u zatvor. Dakle, ta su se uhićenja dogodila 17 dana prije nego što su stupili na snagu rasni zakoni koji su počeli vrijediti tek 30. travnja. U Hrvatskoj nitko do tada nije bio deportiran. Teško je shvatiti razloge za to, osim čistog ludila koje je vladalo u to vrijeme u Europi. Slavko Goldstein u jako dobroj i objektivnoj knjizi “1941. Godina koja se vraća” napisao je da su uhićenjima uglednih građana htjeli poslati poruku, dati do znanja da ako mogu odvesti njih, mogu odvesti bilo koga. Nisu oni bili jedini ugledni Židovi u Karlovcu tada, ali ipak su ih izdvojili prve. Po njih su došli, kako je prof. Ivo Goldstein, unuk odvedenog Ive rekao na postavljanju kamena spoticanja u Karlovcu, neki balavci i odveli ih u smrt. Njih se trojica nikako nisu tome nadala, iako su ih mnogi upozoravali; Ivu njihova služavka, Davida prijatelji, poznanici, s obzirom na to da su Židovi u Češkoj već bili odvedeni u logore, molili su ih da se sklone, da odu na selo, jer su vremena bila nesigurna, no oni nisu htjeli otići. Svi su govorili da nema razloga da netko njih dira, jer da su oni Karlovčani koji vole svoj grad, pridonose njegovu razvoju. Bilo je to klasično razmišljanje i većine drugih Židova u Europi u to vrijeme, ali to ludilo, to zlo ipak se dogodilo.

Koliko je Židova bilo u Karlovcu prije Drugog svjetskog rata?

Neposredno prije rata bilo ih je oko 300, u jednom trenutku prije židovska je zajednica imala i 400 članova, imali su i svoju sinagogu, čiju je gradnju potaknuo Filip stariji Reiner. Imali su i svoje groblje, mrtvačnicu, tvornice, palače, čitaonice... Nakon rata u Karlovcu je ostalo 50-ak Židova, dakle oko 250 ih je stradalo i praktički bismo i toliko kamena spoticanja mogli postaviti po gradu. Najmlađa žrtva, najmlađa Židovka iz Karlovca koja je ubijena bila je djevojčica u dobi od svega dvije godine. Kasnije se i tih 50-ak Židova raselilo, tako da je prema zadnjem popisu stanovništva u Karlovcu danas svega pet Židova.

Sve su to bile ugledne obitelji. Filip Reiner bio je odvjetnik, preuzeo je odvjetnički ured oca Vatroslava koji je niz godina bio dogradonačelnik Karlovca. Ivo Goldstein imao je knjižnicu i knjižaru u posudbenom smislu, u kojoj se okupljala karlovačka elita i intelektualci otvorena uma. David Meisel bio je dirigent Prvog hrvatskog pjevačkog društva Zora, koje je tada i postalo poznato diljem Europe, osvajalo velike nagrade, a bio je i nadkantor u sinagogi, bavio se glazbom i nije bio politički involviran ni na koji način. Njemu je glazba bila važna. Toj se trojici Karlovčana dogodila totalna nepravda i to je doista ružna i žalosna točka u povijesti Karlovca, no pozitivno je što se Karlovac suočava s tim i doista nam i Grad Karlovac i Županija daju veliku podršku u radu, a dobili smo je i pri organizaciji postavljanja kamena spoticanja. Grad je pomogao financijski i organizacijski i jako nam to puno znači. U projektu mi je pomogla Ivana Kovačić, potomak Filipa Reinera, a sve smo odradili uz podršku Centra za promicanje tolerancije i očuvanja sjećanja na holokaust. Prvi je kamen spoticanja postavljen u Rijeci 2013. godine, zatim u Zagrebu, Koprivnici, Čakovcu, Prelogu, a sada ih imamo i mi u Karlovcu. U Europi ih je već jako puno; u Njemačkoj, Austriji, Češkoj postavljaju se ne samo ubijenima već i Židovima koji su deportirani u logore i preživjeli.

Kada ste počeli proučavati baštinu karlovačkih Židova?

Negdje 2018. godine počela sam istraživati svog pradjeda Davida Meisela, za kojeg sam znala čime se bavio, ali o tome se nikada u obitelji nije razgovaralo. Sve njegove stvari bile su praktički skrivene u kući jer taj je strah i godinama poslije ostao toliko jak. Kada sam počela istraživati njegov život, bila sam i u Holešovu, njegovu rodnom gradu u Češkoj, pa je i Zora tamo imala koncert, a i HRT je snimio dokumentarac o Davidu u Karlovcu i Holešovu. Otkrila sam da je bio iznimno aktivan u židovskoj zajednici, u kojoj je bio tajnik i nadkantor, no pronašla sam u kući u kojoj je on živio i u kojoj sam i ja odrasla puno njegovih, ali i jako puno stvari koje su bile povezane sa židovskom zajednicom. Shvatila sam i vidjela koliko je puno židovska zajednica napravila za razvoj Karlovca, a ljudi to ne znaju. Uspostavila sam odličnu suradnju s profesoricama povijesti Tatjanom Protulipac iz Ekonomsko-turističke škole i Majom Lukić Puškarić iz OŠ Dubovac, pa imamo edukacije u školama o holokaustu, što je jako bitno, jer holokaust nije samo priča o logorima. Logori su strašan kraj jedne priče, ali mi djeci želimo govoriti i o onome što je bilo prije, o tome tko su bili ti ljudi, kako su živjeli, da je riječ o asimiliranim ljudima, Karlovčanima koji su do te mjere bili dio grada da su bili i članovi Stranke prava, Seljačke stranke, upisivali su se kao Hrvati mojsijevske vjeroispovijesti, imali su državljanstvo, oženili Hrvatice, živjeli normalan život, ni po čemu drukčiji od ostalih građana. Zato nitko od njih nije htio otići kada su ih upozoravali da zlo dolazi i da ne bira. Djeci pričamo i što su sve napravili za razvoj svoga grada, pričamo im i o običajima i tradiciji koju su prakticirali. Naime, u vrijeme Uskrsa slavili su Pashu, odnosno Pesah, u vrijeme Božića oni bi imali Hanuku, nisu se maškarali za fašnik, nego za Purim.

Koliko je obitelj Reiner obilježila Karlovac?

Oni su svakako najzaslužniji za razvoj grada, živjeli su ispred svog vremena. Filip Reiner stariji u Karlovac se doselio sa suprugom Terezom iz Humpovca u Češkoj; imali su sinove Vatroslava, Vilima i Sigmunda. Vatroslav Reiner bio je predsjednik Židovske općine u Karlovcu u isto vrijeme kada je moj pradjed David Meisel bio njezin tajnik. Danas se praunuka Vatroslava Ivana Kovačić, koja živi i radi u Zagrebu, i ja družimo, kao i oni prije više od osam desetljeća, i istražujemo svoje pretke. Dakle, Reineri su isprva živjeli u jednoj kući pokraj Kupe koja je nedavno srušena, a onda u jednoj od najljepših palača u Karlovcu, koju su dali izgraditi, zgradi u kojoj danas djeluje Glazbena škola i kamo ja svakodnevno odlazim na svoje radno mjesto. Zahvaljujući njezinoj obitelji, Karlovčani danas imaju zgradu kazališta Zorin dom i prije nego što je Zagreb dobio HNK. Vilim, plemeniti Reiner, Vatroslavov brat, s 20 je godina postao predsjednik PHPD Zora i inicirao je i gradnju Zorin doma, a obitelj je bila i najveći donator gradnje. Zato smo inicirali i postavili spomen-poprsje Vilimu pl. Reineru kod Zorin doma. Reineri su financirali i izgradnju rimokatoličkih crkava, primjerice jedne u Rijeci, bili su veliki dobrotvori, a Tereza je financirala siromašne studente i slijepu djecu. I inače su imućni Židovi pomagali siromašnima, tako je i moj pradjed imao zakladu “Nadkantor David Meisel” i pomagao je siromašnim učenicima, nebitno koje su vjere ili narodnosti bili. Osim toga, Tereza je uredila i park ispred svoje palače, danas Glazbene škole, ali i ispred kupališta na Korani ispod hotela, a inicirala je i osnivanje Društva za proljepšanje grada, koje je pak uredilo poznatu karlovačku šetnicu Promenadu. Vilim je, recimo, osim što je inicirao izgradnju Zorin doma, u svojoj trgovini, a bavili su se tkaninama, prodavao karte i organizirao odlaske u Zagreb na koncerte, predstave, nešto što smo tek kasnije imali u Karlovcu, pod nazivom autobusi kulture. Tereza je, primjerice, znamo to jer imamo njezin dnevnik, voljela piti pivo, što je bilo neobično za to doba. Njezin suprug Filip inicirao je izgradnju karlovačke sinagoge. Njihov je sin Vatroslav imao dva sina – Miroslava, koji je radio odlične karikature i igrao šah, čak je remizirao s Aleksandrom Aljehinom, tada svjetskim šahovskim majstorom kojeg je autom dovezao u Karlovac, u kojem su u Velikoj kavani na Promenadi u Karlovcu remizirali. Osim Miroslava, imali su i sina Filipa, koji je naslijedio očev odvjetnički ured i bio jedan od trojice Židova odvedenih 1941. na stratište u Banjicu.

Koja je još ostavština karlovačkih Židova?

Iz Mađarske je u Karlovac došao Židov Izidor Gross, a u šahovskom klubu kažu: “U početku bijaše Izidor Gross i šahovskim klubom postade” – toliko ga poštuju, on je utemeljitelj šahovskog kluba i suosnivač Hrvatskog šahovskog saveza. On je napisao i prvu knjigu o šahu na hrvatskom jeziku. Bavio se matnim zadaćama, problemskim šahom i objavio je više od 300 matnih zadaća, što je objavljivano po cijeloj Europi, čak su mu neki šahovski problemi posmrtno objavljeni u Tel Avivu. Izidor Gross ubijen je u Jasenovcu. Recimo, važna je bila i obitelj Frölich, koji je imala impozantnu palaču u kojoj su danas uredi Karlovačke županije. Oni su imali tvornicu alkohola u podrumu te zgrade, proizvodili su likere i ostala pića.

Na koji način udruga Židovi u Karlovcu promiče sjećanje na tu zajednicu?

Udruga je osnovana 2020. godine i prva nam je akcija bila postavljanje spomen-ploče na stambenu zgradu u kojoj je nekada bila sinagoga srušena 1960. godine. To nam je bila odskočna daska za dalje. Pokušavamo nizom nagrada i događanja oživjeti sjećanje na karlovačku Židovsku zajednicu. Tako smo u sklopu Zvjezdanog ljeta u Karlovcu prije tri godine osmislili Dane židovske baštine. Ovog ljeta imat ćemo 3. šahovski memorijal Izidoru Grossu ispred nekadašnje Velike kavane, na kojem jedna žena, velemajstorica, igra protiv 20 protivnika ukrug. Održavamo i koncerte, dvije su nam godine nastupali Zagreb Klezmer Trio, imamo izložbe; na Promenadi smo imali izložbu karikatura šahovskih velemajstora koje je nacrtao Miroslav Reiner, Filipov brat. Miroslav je znao sjediti pred Velikom kavanom i crtati, karikature je prodavao, a novac dao u dobrotvorne svrhe. Stradao je u partizanima. Zora svake dvije godine organizira međunarodno natjecanje zborova Aurora Cantat, a tom prilikom dodjeljujemo nagradu “David Meisel” najuspješnijim dirigentima. Osnovali smo i nagradu za najzaslužnijeg člana Veslačkog kluba Korana na Kupi koja se zove “Tibor Heksch”, koji je bio jedan od osnivača Veslačkog kluba, prvi tajnik, njegov otac bio je arhitekt i puno je zgrada projektirao u Karlovcu. Njih su dvojica napravila hangar za veslački klub na Kvaki, gdje su i danas prostorije kluba. Tibor je bio aktivan veslač, pobjeđivao je i sav se dao u veslanje i klub. Bio je student medicine 1941. godine kada je sve to počelo. Sve je pokušao kako bi izbjegao deportaciju, bio je i oženjen Hrvaticom, uzeo njezino prezime, volontirao u bolnici, jer se ondje osjećao sigurnije. No jedan je dan nakon smjene u bolnici otišao u klub i tamo su ga uhapsili. Ubijen je u Jadovnu. Njemu bismo trebali postaviti kamen spoticanja pred klubom koji je toliko volio i odakle su ga odveli. Prošlo smo ljeto na Danima židovske baštine jedan čamac krstili imenom Tibor Heksch, čamac na kojem mladi veslači uče veslati. Svim tim nagradama želimo održavati živim sjećanje na te zaslužne ljude.

Imate li i neke nove ideje?

Naš je problem što se više od 80 godina nije uopće govorilo o Židovima u Karlovcu, šutjelo se i mi sada imamo toliko toga što želimo istražiti i reći pa ne znamo što bismo prije! Imamo puno ideja. Željeli bismo napraviti interaktivni spomenik Izidoru Grossu u smislu da kod kavane bude stol s dvije klupe, na stolu već napravljena šahovska ploča, a sa strane da imamo jednu fantastičnu Izidorovu fotografiju na kojoj on s naočalama na očima gleda u šahovsku ploču dok ljudi igraju šah. Na šanku u kafiću koji je u prostoru Velike kavane bio bi komplet figura. Ideja je i da postavimo spomenik Terezi Reiner u prirodnoj veličini, kakav ima Marija Jurić Zagorka u Zagrebu, i to u parku pred njezinom palačom, odnosno Glazbenom školom i da gleda prema Promenadi. Planiramo postaviti poprsje Davidu Meiselu ispred Zorin doma. No prije svega apeliramo na to da dobijemo prostor za rad. Gradu smo apel uputili, za sada nemaju rješenje, ali adekvatan prostor se traži. Treba nam jer imamo jako puno ostavštine koju možemo izložiti u primjerice Spomen-sobi židovskoj zajednici. Imamo restauriranu mrtvačnicu na židovskom groblju, koja je zahvaljujući Gradu i Ministarstvu kulture i medija obnovljena, kao i židovsko groblje i u mrtvačnici želimo postaviti stalnu izložbu o Židovima u Karlovcu, ondje planiramo održati i veliki koncert sinagogalne glazbe koju je njegovao moj pradjed, s akademskim glazbenicima, za što smo dobili sredstva Ministarstva kulture i medija, ovog ljeta, no taj prostor nije adekvatan za uređenje u spomen-sobu koja bi svakako trebala biti u centru grada. Moja je želja iduću godinu, kada je 140. obljetnica Davidova rođenja, posvetiti Davidu Meiselu. Pokušala bih u Karlovac dovesti pravog kantora koji bi održao jedan seminar za glazbenike, učenike i koncert, Zora bi također imala koncert Davidu u spomen, nadam se da će i moja knjiga istraživanja o njemu tada biti izdana i da ćemo tada i to spomen poprsje postaviti pred Zorin dom. Ove ćemo godine u sklopu Dana židovske baštine u Gradskoj knjižnici otvoriti i izložbu o holokaustu pod nazivom “Žene u holokaustu” iz najvećeg memorijalnog centra u Jeruzalemu. Tamo sam lani bila s još 23 profesora na edukaciji. Veleposlanstvo Izraela izložbu je prevelo na hrvatski i imat ćemo je prilike vidjeti u Karlovcu.

Koliko baština Židova može obogatiti turističku ponudu grada?

Dakle, moje istraživanje židovske zajednice ne staje, imam potporu institucija i, još važnije, obitelji, kako moje tako i ostalih, i odličnu suradnju s Ivanom Kovačić iz obitelji Reiner. Svaki novi moment dio je velikog mozaika o toj važnoj karlovačkoj zajednici. Ono što imamo već sada, i što planiramo napraviti, dio je lijepe priče koju se može ispričati i turistima. Imam dogovore s turističkim vodičima za obilazak rute posvećene Židovima u Karlovcu, koju bi vodila vodičica kostimirana u Terezu Reiner. Ruta bi pričala o svemu ovome o čemu i mi pričamo, a u budućnosti bi završavala u planiranoj spomen-sobi u kojoj bi se ta priča zaokružila. Primjerice, među spisima koje imamo je i svojevrsni osvrt koji je Hinko Singer, karlovački Židov koji je preživio Jasenovac, napisao kada se vratio iz logora i gdje je zabilježio što se po danima i satima događalo u logoru. Tekst je i objavljen u jednom povijesnom časopisu i odlična je kronika tog vremena, temelj i za predavanja o holokaustu.

Karlovac ima i svoju prvu balerinu pripadnicu židovske zajednice?

Dakle, Hinko Brauner, karlovački fotograf, imao je kćeri Otiliju i Jolantu. Otilija se udala za Oskara Fischera, koji je u Jastrebarskom preživio holokaust, i imali su sina Dejana, karlovačkog liječnika koji je nedavno preminuo. Otilija je pak bila balerina, a otac Hinko Brauner ju je fotografirao. Imamo predivne fotografije nje kao balerine. Ona je, nakon holokausta, započela baletni studio u Zorin domu. Ideja nam je, a već sam o tome razgovarala s vodstvom Zorin doma, da se dvorana u kojoj danas djeca imaju baletne probe zove dvorana Otilija Fischer.

Ima li Karlovac Pravednike među narodima?

Ima, naravno. Eto, i u toj priči postoji jedna ironija. Prvi Pravednik među narodima u Hrvatskoj bio je Karlovčanin. Dakle, Karlovac je imao prve Židove žrtve ustaškog režima, ali i prvog Pravednika među narodima. Dakle, to je ta prava strana Karlovca, Karlovčana koji su bili protiv zla koje se događalo, koji su htjeli spasiti svoje sugrađane od nepravde koja im se događala. Puno je Karlovčana za koje ne znamo da su istinski Pravednici jer nemamo svjedočenja o tome, s obzirom na to da smo spali na svega pet Židova. No, zahvaljujući i učenicima, sjećanje na njih neće nestati. Lani je prof. povijesti Tatjana Protulipac s učenicima radila projekt o obitelji Reiner i jako su lijepo to napravili, djeca su talentirana i nacrtala su portrete članova obitelji, zatim crteže Zorin doma, sinagoge, palače Reiner, od toga su napravila i velike plakate i taj je projekt predstavljen i na državnim edukacijama, na akademiji u Židovskoj općini u Zagrebu i sada je predstavljen kod polaganja kamena spoticanja delegaciji iz Humpovca koja je bila ovdje i veleposlaniku Češke. Ove godine ti učenici rade projekt, strip o četiri Karlovčanina Pravednicima među narodima koje je službeno proglasila Država Izrael i taj će strip biti predstavljen na Danima židovske baštine. No osim tih službenih Pravednika među narodima, bilo je tu još puno Karlovčana koji su pomagali i omogućili i da se Filipa Reinera pusti iz logora, no kasnije je ponovno uhapšen i ubijen u Banjici. I za mog su pradjeda Davida urgirali da ga se pusti iz Jadovna, ali nisu uspjeli izboriti slobodu i za njegova sina Zlatka. Tada im se David zahvalio i ostao, jer nije želio sina ostaviti u logoru, pa su zajedno ubijeni u Jadovnu. Eto, možete li zamisliti da ste u toj poziciji, da vam kažu da će vam dijete ostati u logoru, a da vi možete ići. Naravno da je izabrao da neće ostaviti dijete. Uhićene su i Zlatkove sestre, moja baka Erna i teta Eda, a zahvaljujući Vilku Srići puštene su i preživjele su logor. žOn je za mene istinski Pravednik među narodima, iako tu titulu ne može dobiti jer nemam dokaze za to. No o tome kako im je spasio život pričala mi je moja teta Eda. Slavko i Danko Goldstein preživjeli su zahvaljujući službenim Pravednicima među narodima. Zahvaljujući takvim ljudima spašene su i brojne obitelji diljem Europe.