Jasno je zašto o predatorima šute žene, ali zašto šute muškarci? Oni bi trebali vrištati do neba kako bi obranili svoju muškost

Kako ignorirati slona u staklarni? Nikako, iako su o “slonu” svoje mišljenje već napisali i kolumnisti iz Kluba pčelara i vodoinstalatera. Svi su o Daliboru Mataniću i “slučaju Matanić” izrekli doslovno sve i zato se ne želim baviti njime, već šutnjom koja je ponašannja, upisana u temelj njegova i svega što čine zlostavljači i seksualni predatori. No, da se odmah razumijemo, to nije šutnja žrtvi, već šutnja cijelog društva, a ono što najviše zapanjuje jest način na koji se ta šutnja sustavno gradi, kao i činjenica da ona obuhvaća i mnoge koji se (baš kao i Matanić) zaklinju kako su istinski borci za prava žena. Jer svi smo mi feministi i liberali kada je to samo isprazna rasprava u birtiji, ali u trenutku kada problem dotakne naš svijet – položaj, utjecaj i novac – onda je bolje šutjeti. I ono najgore, čekati i vidjeti na koju će stranu vjetar zapuhati. A uvijek puše protiv pravde!

Nedavno sam tako na nekoj neobaveznoj večeri djevojci koju sam vidjela prvi put u životu pokušala nježno reći koliko je promašen njen optimizam jer ona je sva sretna tvrdila kako smo, eto, na dobrom putu jer se o svemu tome govori (?!). Kako se govori? Tko govori? Samo šest mjeseci prije nego što je Večernji list objavio priču o Mataniću – usput budi rečeno, priču za koju su znali i mnogi drugi mediji – “eksplodirao” je slučaj Prohić. Tada su studentice i studenti ne samo o svemu svjedočili pod vlastitim imenima i prezimenima nego su i protestirali ispred zgrade Akademije dramske umjetnosti (ADU), gdje su ih snimali svi mediji. Anonimnost koja okružuje Matanića u meni budi samo jedno pitanje: što su ta djeca (zbog svojih godina smijem ih tako nazvati iako se iskreno divim svakome od njih) proživjela u tih šest mjeseci?

Odgovor je svima nadohvat ruke, u činjenici da je Prohić i dalje “na plaći” u ADU, gdje se netko usudio pustiti u proceduru novi pravilnik ponašanja po kojem je seksualno uznemiravanje studentica i studenata mnogo manji “grijeh” od bezobraznog obraćanja dekanu. Sustav u nas još uvijek snažno štiti zlostavljače svih vrsta, a društvo seksualno nasilje doživljava kao dio folklora. Koliko god to ne želimo čuti, još smo na razini pitanja: “Ma što će se dogoditi curi (ili dečku, jer ipak smo u 21. stoljeću) koju neki ‘dasa’ malo zgrabi za guzicu?” Ti “dase” djeluju s pozicija moći koja im daje osjećaj (zamalo božanske) nedodirljivosti i ta je moć zapravo njihov pokretač, mnogo jači i snažniji od seksualnih žudnji.

U tako posloženim igrama bez granica šutnja je najmoćnije oružje, ono na koje računaju svi zlostavljači, oružje koje je najteže pobijediti. Ta je šutnja utisnuta u ženski um od trenutka kada im netko najdraži počne pričati ili čitati bajke, zapisana u genomu zbog svega što su prešutjele njihove majke, bake... sve žene koje su tu bile prije njih, sve tamo do stoljeća sedmog. Iz te ženske šutnje progovara sram, ono malograđansko “što će ljudi reći” te najviše od svega osjećaj krivnje koji se i dalje uporno gradi i nameće svakoj ženi, jer nama je haljina uvijek pet centimetara prekratka, smijeh preglasan...

No, zašto onda ne govore muškarci? Ne želim vjerovati da na svim filmskim setovima, na svim snimanjima reklama, u svim kazalištima, na svim akademijama... ne postoje muškarci koji ne misle da je žena (ili bilo tko slabiji) samo objekt za ispucavanje njihovih strasti i frustracija. Ali i oni šute, a trebali bi vrištati do neba kako bi spasili svoju muškost. Ne čine to jer su im od vlastitog karaktera i morala mnogo važniji novac i opet ta moć koju on donosi. Fino je stajati uz velikog redatelja na crvenom tepihu Cannesa, ali ti su ljudi bili uz njega i kada su se stvari otele kontroli, a mi sada gutamo spinove o općoj amneziji i sveopćem čuđenju.

U tom je kontekstu posebno važna “Medeja”

koju je u Gavelli režirala Franka Perković. To je “Medeja” koja počinje bajkom “Mala sirena”, koje se, usput budi rečeno, užasavam od djetinjstva jer mi je i kada sam imala četiri ili pet godina, bilo jasno da nema te ljubavi i tog muškarca zbog kojeg se treba odreći vlastitog jezika, vlastitog glasa. Posve točno redateljica je, zajedno s dramaturgom Dinom Pešutom, prepoznala taj ženski “ne-glas” kao sindrom ženskog postojanja, kroz povijest, od antičkog doba Euripida i Medeje do naših dana. Iz tog ženskog negovorenja rađa se sve ono što se govori ženama: “Ti si strankinja, trofej, jadna, osramoćena, neželjena, luda, glupa, sama, opakog jezika, zvijer, nakaza...” Sve su te riječi iz Euripidove “Medeje”! I sve ih žene slušaju i danas.

Zbog datuma premijere – travanj 2024. godine – u već poodmaklom 21. stoljeću koje nas vraća u neku daleku prošlost i u nama budi praiskonske strahove, važno je da hrvatsko kazalište ima na sceni i takvu Medeju, onu koja je pobjegla od mitova i zlatnog runa te se koncentrirala na neki svima bliži “kućni” užas. Nimalo slučajno tu je i takvu “Medeju”, kao da režira mučan i nasilan razvod braka, režirala žena koja je hrabro stala u obranu svojih studentica, kada je, na samom početku 2021. godine, potaknuta objavama na Facebook stranici “Nisam tražila”, otvorila nekoliko kanala za prijave seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja, nakon čega je na ADU u prvih nekoliko dana stiglo čak jedanaest prijava, a progovorile su i studentice drugih fakulteta.

Nakratko se tada činilo da je šutnji došao kraj, eksplodirale su dugo prešućivane priče, održavale su se edukacije za nastavnike, sama Franka Perković jasno je upozorila da se ni jedna institucija ne može izvlačiti kako ništa nije znala jer glasine uvijek postoje, naravno ne i moć tih institucija da djeluju prema glasinama, a ne prema konkretnim prijavama. Te glasine i danas nam se obijaju u glavu, šutnja stoji između njih i prijave, šutnja koju grade svi oni koji štite nečije (time i svoje) interese, moć i novac.

Ubiti šutnju zadatak je svih nas, ali kako sada stvari stoje, to je unaprijed izgubljena bitka jer ta se šutnja ne ubija na svečanim događajima u prestižnim hotelima na kojima će (nazovi) borkinje pokazati najnovije večernje haljine, već je treba početi ubijati u jaslicama, vrtićima, osnovnim školama... Samo je tako na fakultetima, akademijama, u kazalištima, na snimanjima filmova... više ne bi bilo. Na žalost, aktualna zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni ne dopuštaju mi da u prethodnoj rečenici napišem: više je neće biti, jer kako sada stvari stoje, te će riječi uskoro stajati uz Istanbulsku konvenciju.