Piše Suzana Lepan Štefančić

Da je živ, proslavio bi proteklog utorka stoti rođendan. Nažalost, obilježava se iste ove godine, u prosincu, i ravno dva desetljeća kako nije s nama. Međutim, ime Julija Knifera odavno je utkano u našu umjetnost, i u njezinu prošlost, ali i budućnost. Prepoznatljiv po motivu meandra, slikar Julije Knifer jedan je od najvažnijih hrvatskih umjetnika 20. stoljeća, a odavno je prerastao granice naše zemlje. Rođen je 23. travnja 1924. u Osijeku, a nakon Drugog svjetskog rata seli se s obitelji u Zagrebu. Studirat će prvo pravo, no nije se u njemu pronašao pa će na koncu završiti Akademiju likovnih umjetnosti 1956. godine, a potom i poslijediplomski studij. Slikati meandre, kojima će ostati vjeran čitavoga života, počinje 1960. U to je vrijeme bio dosta radikalan za našu sredinu, reći će to njegova kći Ana Knifer koja se danas brine o fundusu velikog umjetnika.

– Kolege su shvaćali njegov rad i puno više su ga prihvaćali umjetnici, nego mainstream. Zaista u to doba nije bio općeprihvaćen. No, već je 1962. izlagao u Galerie Denis Rene u Parizu, s Ivanom Piceljem čiji 100. rođendan također obilježavamo ove godine, a na toj su izložbi bila i djela Jes sa Rafaela Sota te Lucija Fontane. U principu je bio bolje prihvaćen u inozemstvu, iako moram istaknuti kako netom otvorena izložba u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu pokazuje kako je imao svoje mjesto i u tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti, koja je poslije prerasla u muzej jer su njegovi radovi kontinuirano prikazivani i otkupljivani – započinje Ana Knifer.

Iako je u stručnim krugovima bio priznat, tek je nakon Venecijanskog bijenala 2001. godine, dakle praktički pred kraj života, stekao širu popularnost u Hrvatskoj.

Nikada se nije politički izlagao, a znao je reći kako ga nisu ozbiljno shvaćali pa stoga s politikom nikada nije ni imao problema.

Nikada nije imao ni atelje u Zagrebu. – Radio je gdje je mogao, dosta je putovao. To je taj dokument nerazumijevanja njegove umjetnosti, pa i njega samoga – dodaje naša sugovornica.

Krstariti svijetom i tražiti svoje “mjesto pod suncem” 60ih ili 70-ih godina proteklog stoljeća, kako je to činio Julije Knifer, nimalo nije bilo jednostavno. – Život umjetnika uistinu nije lagan, nije bio tada, nije ni danas, niti je imalo glamurozan. Iako se oko umjetnosti okreće velik novac, umjetnici ga nekako imaju najmanje. Sve je ovisilo o maminom stalnom zaposlenju, ona je bila profesorica – nadovezuje se ona.

Umjetnost ga je od malih nogu zanimala, a u tome je imao potporu svoje majke. Iako mu je prva ideja bila kiparstvo, usmjerili su ga na studiju na slikarstvo.

Kako je bilo odrastati uz Julija Knifera kao oca?

– Zaista je to bio veliki privilegij. Upoznala sam cijeli niz umjetnika i teoretičara s kojima je kontaktirao. Bilo je jako zanimljivo, uzbudljivo – prisjeća se Ana Knifer. Ona je sama studirala povijest umjetnosti, no bavila se poslije novinarstvom koje je, iako se u tim vodama kratko zadržala, ostalo najveća ljubav. Reći će danas kako joj znanje stečeno na studiju od velike koristi u radu s očevom ostavštinom.

– Velika je odgovornost skrbiti o njegovu fundusu, prvenstveno jer

je tata bio dosta beskompromisan pa moram slijediti njegov stav, i nije uvijek jednostavno donositi odluke na koji način prezentirati njegov rad. Ogroman je to posao koji je u početku odrađivala moja majka, no kada se razboljela, uvukla je mene u cijelu priču, iako nisam od prve bila za to. Ali, lijepo je to raditi – smješka se kći Julija Knifera.

Vjeruje kako mlađe generacije jako dobro razumiju Knifera jer se na njegovu opusu intenzivno radilo, dosta je materijala, kontinuirano se postavljaju izložbe, a i sama sam, kaže, iznenaditi zanimanjem mladih za njegov rad, posebice mladih umjetnika iz različitih branši, od likovne do glazbene.

Otkriva nam kako još dosta radova njegova oca, od slika pa do dnevnika, nije prezentirano javnosti. Polako otvaraju, kaže, nova poglavlja.

– U svojim dnevnicima sintaksom prati meandar, vječito ponavljanje jednostavnih formi, opisuje svoju svakodnevicu, tako da će i to pridonijeti razumijevanju meandra – navodi.

Aodakle tolika fascinacija meandrom? – Puno je eksperimentirao, dosta je radio na skicama, još od 1952. ili 1953. Reducirao je i razvijao formu i jednostavno u tim svojim skicama došao do meandra. Radovi na papiru za njega su bili izuzetno važni. Papir je bio dostupan, za platno je trebalo imati novac – odgovara.

Uz slikarstvo, njezin je otac obožavao i nogomet. – Imao je tek dva mjeseca kada ga je njegov otac, koji je aktivno igrao nogomet, odveo na nogometni teren u Osijek – govori nam. Ljubav prema nogometnoj lopti zadržat će cijeli život. Što se rodnoga grada tiče, za njega je ipak bio vezan najviše sjećanjima.

– Iznikao je iz kozmopolitske osječke atmosfere prije Drugog svjetskog rata, ali nije to kasnije više bila sredina u kojoj bio mogao opstajati. Rado se sjećao Osijeka, pričao mi je o mirisu lipe na osječkim ulicama i kako se igrao na Tvrđi – kaže Ana Knifer.

A kako bi opisala oca u jednoj rečenici?

– Lakše ga je opisati slikom. Bio je strašno uporan i beskompromisan u svom radu, ali i životu, pridržavajući se etičkih smjernica – reći će ona.

Povjesničar umjetnosti Zvonko Maković zasigurno je najbolji poznavatelj djela Julija Knifera, sustavno ga proučava više od pola stoljeća, autor je i monografije o tom velikom umjetniku.

– S Kniferovom sam se umjetnošću upoznao vrlo mlad, odmah na početku studija povijesti umjetnosti druge polovice 1960-ih, a počeo ga pratiti i pisati o njemu kada sam bio na trećoj godini studija. Tada smo se i upoznali i sprijateljili. Njegova me je umjetnost zaintrigirala najviše stoga što je bila drugačija od sve druge umjetnosti koju sam viđao, nudila je u svojoj strogosti i minimalizmu nešto slojevitije što sam htio dokučiti. Da bi se bilo koja umjetnost bolje upoznala, pa onda i zavoljela, potrebno je puno truda, istraživanja, čitanja, informiranja, ali je rezultat uvijek dobar – započinje Zvonko Maković.

Upita li se njega ima li Julije Knifer danas zasluženo mjesto u hrvatskoj umjetnosti i razumiju li ga mlade generacije, odgovorit će kako je Knifer postigao posljednjih godina što nije nijedan drugi naš umjetnik, a to je da su ga prepoznali izvan naše sredine koja ga prije nije vrednovala kao sada, i velika je zasluga u tome upravo mladih, koji ga razumiju i prihvaćaju.

A je li za života bio priznatiji u inozemstvu nego u domovini? Jesmo li ga mogli shvatiti tih 60-ih godina?

– Teško je reći je li to bilo dovoljno priznanje što je Knifer izlagao na nekim važnim izložbama na samom početku svojeg djelovanja. Nije on bio nepoznat tih 1960-ih kod nas. No, bila je potrebna kontinuirana prisutnost na relevantnim mjestima, izložbama, muzejima, galerijama, aukcijama vani….Činjenica je da je Knifer od početka 1970-ih boravio sve češće i sve dulje u inozemstvu, jer ovdje nije imao prostora za rad, a da su ga drugdje prihvaćale galerije i da su mu otkupljivali radove, što je napredovalo sve više tijekom 1980ih kada osim u Njemačkoj, boravi i u Francuskoj koja će mu posljednjih desetak godina života biti i stalnim boravištem. U Zagrebu izlaže sve manje, iako je ovdje imao uvijek vrlo vatrene štovatelje, malobrojne, ali vrijedne. Pa to je i razlog što sam, kada mi je 2000. povjeren mandat nacionalnog komesara Venecijanskog bijenala, izabrao baš njega. Mnogi su napadali moj izbor omalovažavajući Knifera, spočitavajući mu čak visoku životnu dob. Međutim, najrelevantniji svjetski časopisi, kao primjerice Kunstforum, ArtPress i niz drugih, izabrali su hrvatski paviljon među pet najboljih nacionalnih paviljona. Stoga i mislim da je moja odluka bila dobar potez, kao i izdavanje velike monografije koju smo mu nakon toga ovdje izdali. Na pitanje koliko je Julije Knifer “priznat” vani uzet ću jedan detalj koji nije tako poznat, ali dosta govori o ovome. Kada je u mandatu Gerharda Schrödera sagrađen novi Bundeskanzleramt, dakle kancelarova palača, tu su veliku i važnu instituciju smještenu uz Reichstag, opremili umjetničkim djelima iz brojnih njemačkih nacionalnih muzeja. U predvorju kancelarova ureda, u samom središtu Kanzleramta

nalaze se dvije slike: lijevo od vrata Picassov Portret Dore Maar iz 1938., a desno jedan veliki Kniferov Meandar iz berlinske Neue Nationalgalerie. Ne tako brojni moji znanci koji su posjetili njemačke kancelare u njihovu kabinetu od Schrödera naovamo pitali su me je li to zaista Knifer, s obzirom na to da se nalazi na najvažnijem mjestu Njemačke, pa i Europe. Da, to je slika Julija Knifera rađena akrilikom na platnu punog naziva TÜ-A-BI-HA-DA I/II iz 1977., dimenzija 170 puta 200 centimetara. Međutim, treba reći i to da je grad Osijek za gradonačelničkog mandata Zlatka Kramarića Kniferu dao povelju počasnog građanina 2001. godine, što potvrđuje da ga je grad u kome je rođen i proveo mladost cijenio – kaže naš sugovornik.

Julije Knifer pripadao je umjetničkoj skupini Gorgona, koja je za njega imala veliki značaj. – Gorgona mu je jako puno značila, prije svega zbog svjetonazora koji su zastupali pripadnici ove grupe prijatelja. Njih nije privlačila afirmacija, nisu sebe smatrali misionarima u društvenome smislu riječi, nego su izabrali potpuno drugu opciju, a pokazalo se da je to bila i njihova strategija. Težili su neeksponiranju, nenametanju, umjetnost su izjednačavali sa životom koji je često ispunjen apsurdom… Slike i skulpture nisu nužno bile krajnji cilj njihovih težnji, nego su u razgovorima, u jednostavnim šetnjama prirodom vidjeli ekvivalent umjetničkom stvaranju. Naravno, njihovu umjetnost treba vidjeti u kontekstu vremena i filozofije, literature, umjetnosti općenito njihova vremena. To je generacija koja je mladost provela u ratu nakon koga se uklopila u sustav u kojemu individualne slobode nisu bile na cijeni, a oni su težili upravo slobodi. Bilo je potrebno mnogo vremena da se otkrije smisao i prepozna značenje Gorgone. Ruku na srce, za njihovu su afirmaciju najzaslužniji umjetnici, kritičari, povjesničari umjetnosti daleko mlađi od gorgonaša koji su je prepoznavali kroz prakse što ih je zastupala njihova generacija. To je bilo puno godina nakon što je Gorgona prestala djelovati kao umjetnička grupa – govori Maković.

Kada pitamo Makovića kako bi opisao Knifera u deset rečenica, odgovorit će kako bi mu to bilo izuzetno teško. No, je li moguće točno izdvojiti trenutak kada se opredijelio za meandre, kako je došlo do te fascinacije tim oblikom?

– Do motiva meandra Knifer dolazi postupno, postoje tisuće crteža, a jedno vrijeme 1959. – 1960. i kolaža na kojima se jasno vidi kako se eliminiraju oni elementi kompozicije koji mu se čine suvišnima, točnije kako teži maksimalnoj redukciji. Konačno, on i govori u svojim zapisima kako je eliminirao boju i sveo je na crnu i bijelu, kako je odstranio svaku predstavljačku komponentu slike, pa i onu da želi na iluzionistički način predstaviti prostor... Dakle, iz posvemašnje redukcije likovnih sredstava došao je do onog stupnja u kome mu je ritam bio važan, ritam što ga stvaraju geometrijski likovi i kontrasti crnog i bijeloga kao jedini gradivni elementi slike. Govorio je kako je do toga došao pročitavši jednu izjavu Igora Stravinskog koji je rekao da muzika nije ništa osim ritma i Knifer priznaje da je tako htio shvatiti i sliku, kao čisti ritam koji će uzastopnim ponavljanjem postati monoton, čemu je također težio. Tako je nastala slika Kompozicija, koja će se kasnije nazvati Meandar br. 1, a nakon nje druga u kojoj su monotonija i jednoličan ritam još naglašeniji i nju poznajemo pod nazivom Meandra br. 2. Obje su slike iz 1960. godine – pojašnjava on.

Kada govorimo o nasljeđu ovog umjetnika, Zvonko Maković smatra kako Kniferov najveći zalog za budućnost počiva u radikaliziranju praksi, pomicanju granica, otvaranju novih mogućnosti…

– Kada se 1960. javlja prvim motivima meandra, on govori kako teži stvaranju antislike. No, njegovi su se počeci vremenom pomicali sve više u prošlost, u vrijeme kada svakodnevno crta jedan autoportret tijekom tri godine, a za koje su mnogi smatrali da ti crteži predstavljaju tek vježbe za upis na akademiju. Sredinom 1980-ih Knifer mi je pokazao dio od tih stotina gotovo istih crteža i u njima sam prepoznao bit njegove umjetnosti, beskrajno ponavljanje gotovo istoga motiva. Tada sam prvi put i izložio ta djela. Kao što četrdesetogodišnje slikanje i crtanje jednog istog motiva u bezbroj minimalnih razlika ne treba gledati po onome što oni prikazuju, dakle međusobno usklađene pravokutnike mahom crnih i bijelih polja koji najčešće formiraju motiv meandra, tako i u trogodišnjem crtanju istoga motiva ne prepoznajemo lice Julija Knifera kao glavni sadržaj, nego ponavljanje, dakle vrijeme… Vrijeme je kategorija koja prije Knifera nikada nije postala konstitutivni dio umjetničkoga djela na tako doslovan, vidljiv način i to također smatram njegovim doprinosom za budućnost – ističe Maković.

Posljednje godine života Julije Knifer proveo je u Parizu, gdje je i preminuo 7. prosinca 2004. Pariz često zamišljamo kao idealno mjesto za umjetnike. Je li to bio i za njega?

– Knifer je još tijekom 1950-ih odlazio u Pariz, ali i drugdje kako bi posjećivao muzeje i upoznao se s djelima koja je poznavao samo iz reprodukcija. Pariz mu je bio iznimno važan, a kada se krajem 1980-ih stabilizirao u Francuskoj, isprva na jugu, a zatim u Parizu gdje je dobio lijepi atelje, prvi atelje uopće u svojem životu, naravno da je Pariz postao ispunjenje snova. Zna li se da je od 1980-ih počeo sve češće izlagati u Francuskoj, da su se galeristi zainteresirali za njegovo djelo, pa što treba više objašnjavati. Uvijek je govorio da za rođenje nije mogao birati mjesto, a rođen je u Osijeku koji je veoma volio, no barem bi umrijeti bilo dobro u Parizu. I to se tako i dogodilo – zaključuje Zvonko Maković.

Veliki rođendanski jubilej obilježava se, među ostalim, i nedavno otvorenom izložbom u Muzeju suvremene umjetnosti, koji je s godinama otkupio ključne Kniferove radove. Kustosica je ove izložbe Iva Rada Janković, koja inače potpisuje i veliku retrospektivu Knifera. Usto, priprema se i simpozij o Kniferu koji će 9. i 10. svibnja okupiti dvadesetak eminentnih sudionika iz Hrvatske i inozemstva, a među njima su i Arnauld Pierre, profesor na Sorboni te autor prve monografije o Kniferu, ali i Ami Barak koji priprema Kniferovu izložbu u rumunjskom Temišvaru. Simpozij će se održati u MSU, u suorganizaciji s Institutom za suvremenu umjetnost, te uz potporu Turističke zajednice Grada Zagreba, zatim Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija. U planu su i izložbe u New Yorku te rodnome Osijeku.

Oko 170 novih nadzornih kamera postavit će MUP na hrvatskim cestama u prvoj polovici ove godine. Lani su neoprezne vozače vrebale na oko 360 lokacija, najviše u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Hrvatske autoceste najavile su prije dvije godine uvođenje novog sustava nadzora na autocestama s oko 1700 digitalnih kamera za novi sustav videodetekcije. Osim cesta, kamerama su pokrivene i ulice u većim gradovima, postavile su ih i banke, muzeji... Čak su i ribolovci iz jednog ribičkog kluba u međimurskom gradu Prelogu postavili kamere pokraj ribnjaka kako bi odvratili krivolovce i one koji bacaju smeće. Time su tu lokaciju maknuli s neslužbene karte mjesta na koja u noćnim satima zalaze ljubavni parovi na malo maženja u osami koja sad to više nije. Znak “Ovo mjesto je pod videonadzorom” ubija romantiku.

– Koliko je meni poznato, u Zagrebu je postavljeno više od 1000 kamera koje služe za kontrolu prometa, ali uz odgovarajuće nadogradnje mogu se koristiti i za praćenje kretanja vozila, a do neke mjere i osoba. Filmski scenariji prepoznavanja velikog broja ljudi apsolutno su mogući i izvedivi u okviru postojeće tehnologije. Nemam saznanja do koje mjere je praćenje moguće, ali znamo da je to tehnički izvedivo – kaže nam informatički stručnjak Marko Rakar koji ističe da je jedno od temeljnih ljudskih prava i ono da moramo biti slobodni od prekomjernog nadzora.

– Danas je sasvim jasno da se nije moguće provozati automobilom s jednog kraja grada na drugi bez da budete zabilježeni na desecima kamera. Načelno nemam problema s tim, ali bih i ja volio znati kako se tako prikupljeni podaci obrađuju, koliko dugo se čuvaju i tko sve ima pristup takvim podacima i pod kojim uvjetima. Kamere su samo jedna od faza praćenja osoba, naš mobilni telefon je digitalni svjetionik koji također oglašava svoju poziciju svakih nekoliko sekundi. Obično o pametnim telefonima govorim kao o uređajima za praćenje s kojima se može i telefonirati. Budući koraci su i digitalni novac koji će de facto omogućiti da se kontrolira i “izračuna” porijeklo svake transakcije i eura koje ste zaradili ili dobili. U društvu u kojem je sve digitalizirano i ostavlja digitalne tragove, a gdje je arhiviranje takvih tragova praktički besplatno, razina privatnosti koju je moguće ostvariti dramatično se smanjuje i to će sve više i više biti problem – napominje Rakar.

Prema istraživanju Clarion Security Systemsa procjenjuje se da je samo u Ujedinjenom

Kraljevstvu postavljeno više od 7,371.900 kamera na javnim mjestima, jedna kamera na jedanaest stanovnika, a velika je vjerojatnost da će prosječni Britanac biti snimljen do 70 puta dnevno. Sustavi videonadzora postavljeni su na ulicama, u školama, javnim ustanovama, kolodvorima... Prve kamere za snimanje počele su se koristiti 1880. godine, a pioniri su Thomas Edison i William Dickson. Male prijenosne kamere pojavile su se početkom Drugog svjetskog rata, kad započinje proizvodnja minijaturnih filmskih kamera Univex koje su radile na navijanje. Već 1942. u Njemačkoj su se, radi praćenja lansiranja zloglasnih V2 raketa, počele koristiti za prenošenje videosignala na pojedina mjesta.

Sustav nazvan CCTV od engleske sintagme Closed Circuit Television razvija se iz godine u godinu. Zabilježeno je da je 1960. godine policija postavila nekoliko kamera u Londonu zbog zaštite tajlandske kraljevske obitelji za vrijeme njihova boravka u Velikoj Britaniji. Medicinska sestra i inovatorica Marie Van Brittan Brown 1969. patentirala je prvi sustav za videonadzor. Sastojao se od četiri rupe za cijevi i kamere koja se mogla premještati na bilo koju od tih rupa, a emitirala je sliku na monitor. Kao godina u kojoj se drastično povećao broj kamera uzima se 1993., povećanjem svijesti o terorističkim napadima. Prije 28 godina proizvedena je prva IP kamera koja šalje i prima podatke preko računalne mreže, a prije tri godine prešli smo broj od milijardu kamera diljem svijeta, što znači po jednu na svakih osam stanovnika! U Kini jedna kamera dolazi na 4,1 stanovnika, a u SAD-u jedna na 4,6 ljudi. Kompanija Surfshark objavila je da je Chennai u Indiji 2021. bio grad s najvećom gustoćom CCTV kamera, čak 657 po četvornom kilometru, na drugom je mjestu također indijski grad Hyderabad, a treći je kineski Harbin. London je četvrti s 399. Peking ima najviše kamera, njih više od 1,15 milijuna, no na desetom je mjestu po gustoći s obzirom na površinu. U top 10 je čak šest kineskih gradova i tri indijska. I prema analizi Comparitecha kineski gradovi su pod najvećim nadzorom. Istraživači Comparitecha prikupili su razne izvore podataka i izvješća, uključujući vladina izvješća, policijske kamere i novinske članke te došli do zaključka da su Hyderabad, Indore, Delhi, Singapur, Moskva, Bagdad, Seul, St. Peterburg, London i Los Angeles 10 najnadziranijih gradova izvan Kine na temelju broja kamera na tisuću ljudi.

Informatički stručnjak Lucijan Carić sjeća se putovanja u London u drugoj polovici 1990-ih i da je već tada taj grad bio okupiran kamerama. I danas su Londončani među najnadziranijima u Europi.

– Snimanje na javnom mjestu jako se proširilo i danas ga koriste sve zemlje, i demokratske i nedemokratske, i to iz više razloga. Među ostalim, jako puno kamera ima suvislu funkciju, poput onih koje služe za reguliranje prometa, da se vidi što se događa na cestama. Postoje

i kamere koje se nalaze na javnim mjestima iz sigurnosnih razloga, u zračnim lukama, kolodvorima i pristaništima. Većina tih sustava videonadzora ima, dakle, nekakvo opravdanje, no pitanje je kako se koriste i pohranjuju ti podaci? Što se s njima radi? Narušava li se njima privatnost? Intruzija postaje sveprisutna i de facto ne postoji mjesto bez takvih uređaja. Kad postavite kameru koja nadzire ulaz u vaše dvorište, može se pobuniti susjed, ali kad ih postavi država ili neka institucija, tada nema prigovora. Postoji određena nesimetrija kad takva sredstva koriste privatne osobe i kad ih postavljaju država, javne institucije ili poduzeća. Situacija nije idealna, ali budući da ti uređaji imaju određenu korisnu funkciju, ne možemo očekivati da će nestati – ističe Carić.

Spominje nove kamere koji uvodi MUP za nadzor prometa.

– Uglavnom je to za kažnjavanje i prikupljanje dodatnog novca od poreznih obveznika. O tome koji je smisao tih sustava može se diskutirati. Po mom sudu, sigurnosti je efekt često upitan jer se kamere postavljaju na mjesta za koja ljudi znaju da su pod nadzorom pa vozači uspore pred kamerom i potom ponovno ubrzaju – dodaje Carić.

Tehnologija napreduje, kamere su sve manje, često neprimjetne, sve veće rezolucije i snimaju po mraku kao i po danu.

– Da, tehnologija ide naprijed. Ne bih rekao da je to sustav koji se nešto posebno češće zloupotrebljava od drugih. Kao i svi tehnološki sustavi za nadzor koji postoje, tako postoji i on, i s time trebamo živjeti. U kojoj mjeri je sustav nadzora opravdan, teško je reći, kao što je teško znati do koje se mjere ti podaci zloupotrebljavaju. Znamo sigurno da su u manje demokratskim sustavima zloupotrebe česte. Može se, na primjer, nadzirati pojedinca i pratiti kud se kreće. Bez obzira na to je li napravio nešto loše ili ne. U nedemokratskim društvima imate izraženiju i psihološku crtu da vas gleda “Veliki brat”, morate paziti što radite jer uvijek netko gleda – kaže Carić.

Indijski grad Hyderabad pokriven je s više od 900.000 kamera, 83 na svakih tisuću stanovnika. Veći dio tog glavnog i najvećeg grada indijske države Telangana nalazi se na brdovitom terenu oko umjetnih jezera. Bio je poznat po proizvodnji bisera, pa su ga zvali “gradom bisera”. U njemu se nalazi Rashtrapati Nilayam, zimski dvor predsjednika Indije. Poznat je i po gastronomiji zbog koje je uvršten na UNESCO-v popis kreativnih gastronomskih gradova, a ima i razvijenu filmsku industriju. Od 1990-ih vodi se kao indijsko središte farmaceutskih proizvoda, biotehnologije i informacijske tehnologije, pa su ondje urede i pogone otvorile brojne vodeće multinacionalne kompanije. U nekoliko navrata pojavili su se članci o programu pametnog upravljanja nazvanom Samagram, osmišljenom za prikupljanje i obrađivanje skupova podataka o stanovnicima. Policija taj sustav obilato koristi i u borbi protiv trgovine drogom. Fiksacija gradskih vlasti nadziranjem svojih građana počela je s terorističkim napadima prije petnaest-šesnaest godina.Upotreba CCTV-a u Hyderabadu porasla je nakon eksplozija 2007., a pet godina kasnije izmijenjen je zakon o javnoj sigurnosti koji je propisao da sve ustanove u kojima se okuplja više od 100 ljudi moraju instalirati CCTV kamere. Udruge za razvoj civilnog društva upozoravale su da u nedostatku zakona o zaštiti podataka vlast ima odriješene ruke u tome koji se podaci prikupljaju, dijele, pohranjuju i analiziraju. Bez ikakve odgovornosti, kažu, koriste se nove tehnologije, što još više ugrožava prava građana. Prema pisanju lista The Times of India, u Chennaiju, prije poznatom kao Madras, velik broj kamera ima presudnu ulogu u rješavanju zločina. CCTV kamere svakako pridonose sigurnosti svakog grada, no postavlja se, problematizira list, pitanje privatnosti.

– To je nešto što postoji i neće nestati. Eventualno se može razmatrati zakonodavna regulativa, do koje se mjere ti podaci mogu koristiti i do koje mjere su sustavi umreženi. To je složeno pitanje na koje nema odgovora. Nije došlo do redukcije broja kamera, ti se sustavi samo šire – zaključuje Carić.

S napretkom u razvoju umjetne inteligencije (AI), sve boljim kamerama ultravisoke razlučivosti i integracijom s drugim pametnim tehnologijama, CCTV nezaustavljivo raste. Otpor je uzaludan? Pomoću AI-ja usavršit će se tehnike prepoznavanja lica i dobiti moćni alat za analize ponašanja. Edge computing, rubno računalstvo, model koji računanje i pohranjivanje podataka približava izvorima podataka u stvarnom vremenu, lokalno na kameri ili obližnjim uređajima, umjesto oslanjanjem isključivo na centralizirane poslužitelje, aplikacije čini još bržima. Razvija se i povezivanje uređaja putem interneta IoT (Internet of things), pa se povezuju kamere s alarmima i pametnom rasvjetom po kućama. Čovjeku će biti sve teže osamiti se...

Promatram mjesto na kojem se spajaju svijetli i tamni mramor, čekajući da tamna ploha počne tonuti s lijesom ka dolje. Iznenadilo me ovo razdvajanje kada sam ga prvi put vidjela jer se nije dalo naslutiti postojanje dubokog proreza na mjestu gdje se spajaju dvije različite vrste popločenja. Podignem pogled preko kotača i izgrebanog ruba kolica, sve do crvenog satena koji svečano pada po rubovima kovčega i u potpunosti ga prekriva. Obrubljen je žutim resama s jednim strganim mjestom gdje su one odvojene od tkanine.

Zasmeta mi taj nemar, mogli su ih zašiti. Sjetim se crijevnih resica o čijoj površini ovisi naš kapacitet za apsorpciju hranjivih sastojaka iz pojedenih namirnica. O tvorbama koje izgovaramo u deminutivu uvelike ovisimo jer ako ih nemamo dovoljno, ugroženi smo. Rub satena obilovao je gusto zbijenim resama. Na vrhu lijesa položen je duguljasti aranžman od bijelih ljiljana s još pokojim zelenim listom. Pokojnica je zaželjela ljiljane.

Sve što se događalo u dvorani krematorija njezina je želja. Izabrala je glazbu, sedam ljudi koji će doći na ispraćaj i zaželjela da se ostatku svijeta vijest o njezinoj smrti priopći nakon pogreba. Sama je sročila osmrtnicu u kojoj se javnost obavještava da je ona taj i taj dan ispraćena na tihoj sahrani održanoj u najužem krugu obitelji. Navela je ožalošćenu rodbinu, sebe je nazivala dragom pokojnicom, a kako bi drukčije.

Nakon Chopina, jedan član obitelji istupio je naprijed, odmotao je list papira i počeo čitati. “Smrt je zagonetka za sve one koji ostaju iza pokojnika”, rekao je i nastavio, “bez obzira na to seli li se duša na ahiret, odlazi li u raj ili pakao, reinkarnira li se u neki novi život ili naprosto nestaje u ništavilu.” Uz Vivaldija su se kamene plohe razdvojile. Od početka sam gledala u to mjesto i znala što će se dogoditi. Sve je u dvorani bilo očekivano osim mojih suza. Kada bismo poredali nas sedam prema bliskosti s pokojnicom, bila bih među zadnjima. Viđala sam je jedanput ili dva puta godišnje na obiteljskim ručkovima, dok je na njih još dolazila. Gledala sam druge kako mirno stoje dok sam se ja borila sa suzama.

Baš u noći prije pogreba zatekla sam baku sklupčanu u desnom kutu kauča. Sjedila je podignutih stopala tako da su joj se koljena nalazila ispred lica s glavom propalom u prostor između ključnih kostiju. Bila je špicasta i izgledala kao da nema vrata. Koža joj je bila prozirno-bijela, s plavičastom nijansom, a oči sklopljene. Na sebi je imala bijelu pidžamu s kratkim nogavicama i gornjim dijelom na bretele. Ljetna pidžama veći dio kože činila je vidljivim, naglašavajući tanke, koščate udove. Sva je bliještala u tom bjelilu. Bila sam sigurna da je mrtva, ali kada sam nešto glasno izgovorila, stresla se i otvorila oči. Iza njezine glave nalazio se tanjur s bistrom juhom i rezancima, lebdio je na metar iznad poda. Htjela sam je nahraniti, ali juha se prolila po površini smeđeg stola koji se brzo primaknuo i prihvatio izlivenu tekućinu. Potrošila sam puno papira dok sam pokupila ostatke juhe i uglancala stol.

Moja baka umrla je u doba rata i telefonske blokade između novoformiranih susjednih država. Vijesti su se ipak prenosile preko drugih zemalja, dobrih ljudi ili onih koji su na tim uslugama lijepo zarađivali. Bila je kasna večer kada je dežurni u studentskom domu došao do moje sobe i pozvao me da siđem na portu jer imam telefonski poziv. Preko veze u Mađarskoj saznala sam za njezinu smrt. Vratila sam se u sobu i pustila “The Weeping Song” od Nicka Cavea, a onda sam dva puta odslušala cijeli album “The Good Son”. Bakinu sam smrt otplesala. Te noći jedino je moje tijelo bilo spremno za oproštaj. Ostatak mene pobjegao je izvan dvokrevetne sobe, s malim kuhalom na ulazu i upaljenom noćnom lampom. Drugi sam dan zorom sjela na vlak koji me odvezao do prvog mjesta iza granice sa Slovenijom. Znam koje sam hlače i majicu imala na sebi. Na nogama sam nosila drvene klompe kupljene u Trstu. Jutro je bilo svježe i vedro, najavljivalo je topao ljetni dan.

Nisam bila jedina koja se iz vlaka zaputila prema pošti. Ispred niske građevine skupila se poveća grupa ljudi čekajući otvaranje. Uglavnom su to bili Bosanci, neki su se prepoznavali, raspitivali se znaju li ovoga ili onoga. Od poznatih riječi i imena pleli su mrežu koja ih je držala na okupu pred malom poštom u Sloveniji. Kao da su taj razgovor i poznanstva mogli umanjiti muku koja im se svima na licima raspoznavala. Potrajalo je dok sam došla na red. Prostorija je bila neočekivano malena, s dvije kabine za razgovor na lijevoj i šalterom na desnoj strani. Na okruglom brojčaniku okrenula sam mamin broj zamišljajući zvuk telefona kako odzvanja našim stanom. Roditelje dugo nisam vidjela ni čula. Bilo je neobično toliko očekivati od komada plastike u rukama. Kad se mama javila, uzaludno sam pokušavala nešto reći. Mogla sam samo plakati. Isto je dolazilo i s druge strane, kao da se ovo moje odbijalo i vraćalo. Kabina je postala šipak, nabijen, zatvoren i pun. Tata je uzeo slušalicu i izgovorio nekoliko suvislih rečenica raspitujući se za moj život u novom gradu. Mama mi je poslije pisala o bakinoj sahrani i kako je bila dirnuta dolaskom mog dobrog prijatelja s prekrasnim aranžmanom od ruža i gerbera. Nikada mu to neće zaboraviti, znala je spominjati godinama poslije.

Bakina koža i ljiljani bili su slične boje. Sklupčana na kauču, propadala je zajedno s njima. Polako, vrlo polako. Kada se lijes spustio do razine na kojoj smo mogli vidjeti još samo vrh cvjetnog aranžmana, iz dubine je zapuhao vjetar i odignuo crveni saten koji se na jednoj strani preklopio i ostavio vidljivim rub mrtvačkog sanduka. Dok smo iz blizine bacali ružine latice, vidjeli smo dio sanduka napravljenog od sirovog drveta vrlo svijetle boje. Bez laka i visokog sjaja. Po bočnoj površini je grafitnom olovkom bilo ispisano 13.05, što je bio termin ispraćaja drage pokojnice na Mirogoju. Na gornjem dijelu su bila zalijepljena dva papira, račun se dalo iščitati na jednom, dok se na drugom nije moglo razaznati što piše jer je bio prekriven mutnom folijom. Smrt nam se odjednom približila i progovorila poznatim jezikom, drukčijim od onoga iz govora člana obitelji.

Nakon što smo došli doma, pripremili smo objed i sjeli s djecom za stol. Razgovarali smo o neobičnom pogrebu i kremiranju. Sin je rekao da je nakon dugo razmišljanja nedavno zaključio da ipak želi biti kremiran, a ne pokopan u zemlju. Nisam se složila s njegovom idejom jer mi naglo svođenje materijalnog, s velikoga na minimalni volumen, stvara nelagodu. Osim toga, ne želim suvremenu tehnologiju u tom procesu. Neka ide prirodno sve do kostiju i neka one ostanu počivati u zemlji. Sin je dodao da bi on najradije da od njega ne ostane ništa, niti prah, baš ništa. Kćerka je rekla da o tome nije razmišljala. Muž se nije izjasnio kako bi želio da završi njegovo tijelo, ali nam je ispričao kako to rješavaju pojedini narodi na Andima. Pokojnika narežu na komade i odnesu na stijene gdje ga pojedu kondori.

Ručak smo uz razgovor priveli kraju. Ispred nas su na tanjuru ležala četiri riblja kostura i nešto krumpira kojih obično stavimo više nego nam treba. Bilo je tu i blitve, mrkve, luka i karfiola. Crijevne su resice imale što raditi.