Današnja je Amerika podijeljena, vremena su se promijenila, pa ni građanski rat, u bilo kojem obliku, nije više nezamisliv
Amerika je podijeljena na međusobno sukobljene saveze. Kalifornija i Teksas oformili su Zapadne snage i žele se odcijepiti od SAD-a. Jug zemlje oformio je Floridsku alijansu, središnje savezne države drže se zajedno u Savezu lojalnih država, dok na sjeveru vlada Nova narodna armija. To je premisa filma “Civil War” Alexa Garlanda koji je kod nas uz doslovan prijevod naziva dobio još i edukativni dodatak “Građanski rat: Svakom carstvu dođe kraj”. Zašto, kako i kada su se dogodile podjele u Americi, o tome ne saznajemo ništa tijekom filma jer ovo nije priča koja secira uzroke rata. Film se koncentrira na četvero novinara koji se žele probiti do Washingtona kako bi intervjuirali predsjednika Amerike (Nick Offerman). Prema riječima novinara Joela (Wagner Moura), predsjednik već 14 mjeseci nikome nije dao intervju, iz čega jedino možemo zaključiti da američki sukob traje dulje vrijeme. O uzrocima sukoba nema ni riječi jer, kao što kaže iskusna ratna fotogra inja Lee Smith (Kirsten Dunst), fotoreporteru nije zadatak postavljati pitanja, nego prikazati priču iz koje će netko drugi izvući istinu. Joelu i Lee pridružuje se Sammy (Stephen McKinley Henderson), veteran kojem novinarski nerv još uvijek radi kao urica premda je tijelo već staro i teško pokretno, te Jessie (Cailee Spaeny), početnica kojoj je Lee uzor i želi postati jednako uspješna. Kreću iz New Yorka, no do Washingtona moraju prijeći više od 1600 km jer ne mogu putovati najkraćim rutama. Ceste su zakrčene gomilama olupina, povremeno na putu nailaze na ljudska trupla ili upadnu usred oružanog obračuna. Putovanje je iznimno opasno. Centralna vlast više ne funkcionira, FBI ne postoji, što je prilika da praktično svako selo donese svoja pravila i zakone. Jednom prilikom nalete na benzinsku stanicu čiji naoružani stražari svaki prekršaj kažnjavaju smrću ili mučenjem. A nekoliko kilometara dalje niz cestu ulaze u grad čiji se stanovnici pretvaraju da nikakvog rata nema.
Prizori koje možemo vidjeti, zgarišta te pougljenjena ili poluraspadnuta trupla, lako će nas podsjetiti na slične scene koje su nam izazivale mučninu tijekom rata u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. Iz američkog kuta gledanja, film je ili izuzetno snažan i šokantan ili potpuno promašen i neuvjerljiv. Vrijeme u koje se “Građanski rat” pojavio, nekoliko mjeseci nakon sve glasnijih zahtjeva za odcjepljenje Teksasa od ostatka SAD-a, nije moglo biti preciznije odabrano. Današnja Amerika podijeljena je oko praktično svakog pitanja, pa ni ovaj film nije iznimka – jedni hvale njegovu snagu i uvjerljivost, a drugi tvrde da je to film bez kičme i stava te krajnje neuvjerljiv. Kad je Kevin Costner 1997. snimio postapokaliptičnog “Poštara” čija se radnja odvija u duboko podijeljenoj Americi zahvaćenoj nekom vrstom građanskog rata, film je dobio jednoglasne osude. Bio je predugačak barem pola sata, ali to nije bila najveća zamjerka. Postapokaliptični svijet također nije bio problem, no građanski rat u Americi bio je nešto što Amerikanci uglavnom nisu mogli probaviti. To se jednostavno ne može dogoditi, govorili su tada mnogi. Vremena su se promijenila, građanski rat – u bilo kakvom obliku – više nije tako nezamisliv. S druge strane, i filmska publika danas je puno otvorenija za prikaz nekog sličnog sukoba (npr. serija “Živi mrtvaci” senzibilizirala je publiku za mogućnost unutarnjeg sukoba u Americi i nepostojanja efikasne centralne vlasti), no ipak ne dovoljno da bez zadrške prihvati film kao što je “Građanski rat”.
Postapokaliptični filmovi često izbjegavaju baviti se genezom propasti, osim ako se ne radi o napadu izvanzemaljaca ili sličnoj pošasti. U radnju bi nas uvodili nakon što je previranje završilo, a svijet kakav poznajemo nestao (npr. serija “Last of Us”). Radnja “Građanskog rata” smještena je usred sukoba pa opet ne znamo zašto ni kako je rat počeo, no vrlo pregledno vidimo kakve nasilne posljedice izaziva takvo rastakanje civilizacije. Na samom početku filma iz njenih sjećanja doznajemo da je Lee vidjela i fotoaparatom diljem svijeta zabilježila gotovo sve strahote koje je moguće zamisliti. Pa ipak, kada četvorka uđe u Washington, užasi koje će vidjeti pred Bijelom kućom previše su čak i za Lee. No istinski šok slijedi u samoj Bijeloj kući, u koju su prodrli vojnici Zapadnih snaga. Lee i Jessie najkompleksniji su likovi u filmu, a glumice Caille Spaeny i osobito Kirsten Dunst stupovi su koji nose film. Od ostalih glumaca izdvaja se Jesse Plemons. Premda u maskirnoj uniformi i s crvenim naočalama, njegov lik djeluje gotovo groteskno, radi se o silno okrutnom ultranacionalistu čija je minijatura jedan od najužasnijih trenutaka filma. “Građanski rat” funkcionira i kao film ceste, pa kao takav može prizvati u sjećanja neke druge reprezentativne filmove tog žanra. Opasno putovanje divljim predjelima Amerike vidjeli smo u “Poštanskoj kočiji” Johna Forda, jedino što današnji junaci putuju terencem, a opasnost nisu Indijanci, nego bijelci. Garlandov film može se shvatiti i kao inverzija “Čarobnjaka iz Oza”. Dorothy i ekipa pratili su put od žutih cigala, Lee i njeno društvo prate asfaltnu cestu koja ne vijuga do divnoga Smaragdnoga Grada, nego do užasavajućeg Washingtona. Dorothy je na kraju shvatila da nema mjesta kao što je dom i probudila se, Lee je stigla do mjesta koje je na simboličnoj razini dom Amerike, a što joj se ondje dogodilo, vidjet ćete kad pogledate film.
Scenarist i redatelj filma Alex Garland je Britanac, pa je to bio jedan od najvećih prigovora onih kojima se film ne sviđa – da on kao stranac nema pojma o finesama američke politike. Primjerice, u Garlandovu svijetu Kalifornija i Teksas na istoj su strani, što je malo vjerojatno u današnjem svijetu. U jednom razgovoru Garland je objasnio da se upitao što bi te dvije države mogle imati zajedničko, usprkos svim neslaganjima. “Mogli bi se složiti”, kaže Garland, “da je polarizirana situacija manje važna od zajedničke pobune protiv fašističkog predsjednika.” Kako objašnjava pretpostavku o fašističkom predsjedniku (u filmu predsjednik želi bombardirati građane odmetnutih država), nije detaljnije objasnio, ali ga novinar to nije ni pitao. A ne zabrinjavaju ga ni optužbe da je neodgovorno takav film prikazati u izbornoj godini. Garland je na to odgovorio pitanjem: “Koja je posljedica šutnje?” Nakon spisateljske (“Žal”, “Teserakt”) i scenarističke (“Žal”, “28 dana kasnije”, “Sunce” “Dredd”) karijere Garland je počeo režirati filmove. Najpoznatiji mu je film “Ex Machina”, snimljen 2014., priča o programeru koji dobiva odgovoran i težak zadatak istražiti ima li umjetna inteligencija Ava (Alicia Vikander) ikakve osobine ljudskosti. U vrijeme kad se pojavio “Ex Machina” bio je čista znanstvena fantastika, no strelovitim razvojem tehnologije Garlandov film postaje sve manje fantastika, a sve bliži stvarnosti. Treba se nadati da će “Građanski rat” imati drukčiju sudbinu.